“Ko more okovat vitar ča piva po Mosoru? Ko moru more lance stavit?” – riči su koje je posljednji poljički veliki knez Ivan Čović pismom iz Petrograda uputio svome ‘slidniku u zemlji Poljicin’.

Zla sudbina, kneže. Zla sudbina Poljica! – reče jedan drugi veliki Poljičanin, poljički dekan i neimar, don Frane Mihanović u svojoj knjizi baš tim riječima naslovljenoj koju bi svaki Poljičanin morao pročitat. Svega dva stoljeća otkako nam Francuzi nasilno dokinuše knežiju, ratovi, bolesti, pošasti, a najviše ljudska glupost i nesloga Poljičana učiniše nas manjinom i slugama na vlastitome ognjištu. Iznit ću par primjera, kneže, pa Ti sam zaključi.

Primjer prvi. Poljički kamen najviše kategorije koji se ubraja među najtvrđe vapnence na svitu, Zeleni Jadran i Dolit, brački “Jadrankamen” izvozi u Italiju i rentu za to plaća Omišu zato što je naša poljička čeljad, za razliku od poljičkoga tvrdaca, meka srca, pa se prešutno odriče svojih resursa. Tako smo i našu Cetinu, vikovnu hraniteljicu i spasiteljicu Poljica, podarili drugima da na njoj izgrade moćne hidrocentrale (486 MW nazivne energije samo Zakučac) a našu Riku sveli na malo jači potok. Da zlo bude veće, dok naša Cetina strujom i vodom napaja cilu Dalmaciju, mnoga poljička sela još uvik nemaju ni struje ni vode, ni rasvjete ni vodovodne mreže. Najporaznije od svega je što ekološku rentu i u ovome slučaju ubiru ‘gusari’ koji našim novcem pozlaćuju sve s onu stranu mosta na Priku.

Ostajući bez svoje Rike, moje su Srijane, kneže, ostale i bez rakova iz Cetine, bez izvora i bez čak 17 mlinica! Nemamo ni javnu rasvjetu, ni vodovod, ni ulica ni nogostupa… Posljedično, nema više ni ljudi; selo opustilo, polja opustila. Ostaše nam tek računi za režije koje plaćamo i za ono što nemamo! Moja mater koja se sezonski bavi turizmom plaća vodu iz vodovodne mreže koju nemamo, plaća i nepostojeću javnu rasvjetu, te druge jednako nepostojeće komunalije. Doduše, samo četvrtinu jer su nadležni srca ‘milostiva’. Tu zdrav mozak ne pomaže, kneže. Moraš platit četvrtinu za nešto što nemaš i što ne koristiš! Jedino što smo dobili je kraljevska čêka za albino vukove! Ne, ne šalim se, nego nam ‘ugledni’ tajkuni poput Todorića šumu pretvoriše u lovište. Sve po zakonu, naravno, uz blagoslov naših omiških gospodara.

Svega Ti u našim Poljicima ima, poštovani kneže. Čak i struje od poljičkoga vitra, ali ne za naše nego za tuđe potribe i interese i to u zaštićenoj ekološkoj zoni! Ali nije našemu svitu krivo, Bože sačuvaj. Ima, kažu, Mosora dovoljno za tuđinske vjetroelektrane i tuđa lovišta, za tuđe ‘gospodarske’ zone i sve drugo što našim gospodarima padne na um tržiti. Zadnju cestu smo napravili prije više od 120 godina zahvaljujući našemu Alfonsu pl. Paviću, ali zato naša Poljica prisica veliki autoput do kojega mi, domaći, jedva dođemo. Od te moderne ceste najveću korist, zasad, ima naša mladost koja iz Poljica biži u svit trbuhom za kruhom. A domalo će se priko naših Srednjopoljičkih sela preusmjerit i sav promet s Jadranske magistrale i tako zagadit i ovo malo čiste arije koju udišemo.

Spomenuh Ti, kneže, turizam koji nam posta jedina slamka spasa. Štoviše, naše poljičke luke Krilo i Bajnice sidrište su najmoćnije turističke flote na Jadranu. Tako svakoga lita jadransku modru oranicu ore na stotine poljičkih brodova i brodara koji velikim trudom prihranjuju svoje obitelji. Ali nikako dočekat, kneže, da ta moćna flota doplovi i do poljičkih obala s ponekom skupinom turista kako bi se i mi Poljičani osladili turističkim kolačem. Ali ne moremo ni to jer ni svoje poljičke turističke zajednice nemamo! Puno je toga što mi nemamo, ali zato imamo čak dva ‘velika kneza’, jednoga na Priku, drugoga u Zagrebu, i puno malih knezova… Knez do kneza, reka bi jedan naš gorljivi Poljičanin, a knežije nigdi!

Virujen da Ti je poznato, kneže, da povijesni teritorij Poljica već odavno uživaju tzv. lokalne jedinice lokalne samouprave, njih čak sedam, koje nam zauzvrat nude mrvice sa svojih stolova jer mi smo za njih, da prostiš, vukojebina! Nismo više ni Poljičani nego ‘ponosni stanovnici’ zaleđa Splita i zaleđa Omiša. Tako nepostojeći, vidljivi smo jedino iz svemira kad nam šume nestanu u požarima jer u njima više nema ni čobana ni težaka! Pa ipak, ni u crnoj kronici se naše ime više ne spominje nego izjave da se zlo dogodilo u zaleđu Splita ili Omiša. Tek u prigodama kad koga častimo našim zeljenikom i drugim poljičkim delicijama, taj nam punih usta nazdravlja „Živili, Poljičani poštovani!“ Ali nije ni to duga vika jer soparnik sve više svojataju Omišani, našu tradicijsku nošnju Dugopoljci, narodna kola i običaje također. Moj dida Proso koji za života nije maka iz svoga sela doživija je pet država nakon kojih od Poljica gotovo ništa ostalo nije. Nesta i junaka, vrli kneže, jer sve manje je Poljičana s mudima spremnih lupit šakon o stol i reć: „Dosta! Mi smo Poljičani, ovo je naša knežija i naša baština!“

Možeš li zamislit, kneže, da živućih Poljičana samo u Hrvatskoj imade stotinjak tisuća, među njima moćnih i uglednih, ali glasa niotkoga čuti nije. Svi junaci mukom zamukoše! Tako je bilo i godine 1992. kad su se u Lipoj našoj općine dilile šakon i kapon. Zato, virova ili ne, ni u našoj Hrvatskoj za koju su i Poljičani krvcu prolivali, nema Poljica. Stoga danas još bolnije odzvanjaju riječi dr. fra Karla Jurišića: “Ako su se prijašnje tuđinske vlasti bojale isticati slobodnu Republiku Poljičku, toga se ne bi trebala bojati njezina rođena majka, država Hrvatska, jer slava kćerina ujedno je i slava majčina!”

Namisto jedne matere, kneže, sad naša Poljica sedam maćeha imaju! Zato Poljičani, zajedno s časnim pridošlicama kojima je do Poljica stalo, u ‘ilegali’ iščekuju budući teritorijalni preustroj Hrvatske s nadom da će jednoga dana opet biti na svome svoji kako bi slobodno uživali svoja polja, gore i planine, svoje rike, more i čistu ariju, svoju viru, tradiciju i običaje, svoj govor i pismo, svoje ime i svoj poljički ponos imajući uvik na pameti – di ko nika, tu je i obika!

U međuvremenu, izdajice Poljica svoj dom neka potraže u devetome krugu Danteovog pakla.

Piše: Nikša Tomić, svibanj 2020.

“Prvi zakon poljički jest vazimati kneza od gospodina, ki je Gospodinu viran i Poljicem ugodan.” (Poljički statut, članak 1.)

Svi znamo da su se Poljičani stoljećima svake godine na Jurjevo okupljali na Gracu i Podgracu u Gatima, te birali Poljičku vladu na čelu s velikim knezom. No kako se to zaista odvijalo? Mnogi običaji nisu zapisani, ali su ipak imali zakonsku snagu. Poljičani su sami birali svoje župnike, glavare, crkovne upravitelje, bandure-oružnike, a iznad svega svoju vladu i knezove. Da bi se shvatilo kako se biralo, potrebno je znati da su u Poljicima bila dva plemstva: didići i vlastela ili ugričići. Didići su većim dijelom Miroslavljevići po hrvatskom kralju Miroslavu (945–949.) čija tri sina, Tišimir, Krešimir i Elem, dolaze u Poljica i od njih potječu tri plemena, Tišimirovići, Krešimirovići i Limići. Drugo plemstvo, vlastela ili ugričići, potomci su Jurja Dražojevića i Jurja Rajčića (došli u Poljica oko 1350.). Ta dva plemstva dijelila su vlast u Poljicima na način da ukoliko je, primjerice, veliki knez iz redova didića, vojvoda je iz redova vlastele, i obratno. Isto plemstvo, dakle, nije moglo dati i velikoga kneza i vojvodu. Također se gledalo da poljički vikar i kančilir ne budu iz istoga plemstva. Razmatrajući narodnu predaju i pisane izvore, a prije svih “Spomenike Gornjih Poljica” Marka Mišerde, te “Prinose povijesti Poljica” Alfsona Pavića (str. 33-34) u kojima se spominje kako 20. lipnja 1756. veliki knez Ivan Pavić izdaje nalog da se zapiše događaj o biranju velikog kneza i vlade, razmotrit ćemo postupanja i običaje koji su temelj poljičke samobitnosti, jedinstva i slobode.

Nakon mise u nedjelju koja prethodi blagdanu sv. Jure svaki katun bi se okupio u čematorju svoje crkve, pa bi puk sa svećenstvom raspravljao o kandidatima za kneza i glavare toga katuna. Raspravljalo se tih dana i po kućama i među ljudima općenito sve dok svaki katun ne bi suzio izbor mogućih kandidata. Dan uoči sv. Jure, dakle 22. travnja, održavale bi se svete mise i proslavci zvona u čast predstojećeg blagdana. Užežin blagdana na Gracu svetu misu bi predvodio župnik Gata, te bi se postavile straže i upalile vatre. U rano jutro na dan sv. Jure 23. travnja muškarce bi dočekala mirisna voda za umivanje prepuna raznog cvijeća. Vijencima od cvijeća i mirisnoga bilja kitile bi se kuće, ali i djevojke, te konji i volovi. Muškarci bi obukli najsvečaniju nošnju, opasali bi se oružjem i krenili ka zbornom mjestu svoga katuna dok bi zvona neumorno pozivala puk na okupljanje. Po dolasku bi se pomolili nakon čega bi dotadašnji knez zahvalio na dužnosti i zamolio za oprost. Bandiru (zastavu) katuna i spise predao bi župniku katuna, pa bi izbori krenuli. Kandidati bi pridase postavili kanparane (svečane jakne) na koje bi glava svake kuće polagala kamenčić birajući tako novoga ili potvrđujući staroga kneza svoga katuna i ostale glavare. Potom bi im čestitali i uz pucnjavu i zvonjavu uputili se svojoj crkvi gdje bi se održala sveta misa i blagoslov.

Za vrijeme biranja, straže bi izašle na granice Poljica jer su zbog izbornoga okupljanja sva mjesta bila poluprazna i zbog toga ranjiva tj. izložena provali i pljački. Svaki katun bi se u procesiji i uz slavljenje zvona zaputio ka zborištu svih Poljičana, u Gata na Gradac. Dolazili su iz tri smjera: Tišimirovići od istoka (katuni Kostanje, Zvečanje, Čišla i Gata), Krešimirovići sa zapada (katuni Podstrana, Sitno, Srinjine, Dubrava, Jesenice i Duće) i Limići sa sjevera (katuni Donji Dolac i Gornji Dolac). Tako se Gracu pristupalo u tri velike procesije zakićene barjacima svojih crkava i katuna. Pristupivši crkvici zaštitnika Poljica sv. Jure, misno slavlje bi održao poljički vikar, nakon čega bi se svi spustili u obližnji Podgradac.

Okupivši se u širokome krugu, plemstvo i mali knezovi okružili bi dotadašnjeg velikog kneza i vladu koju Poljičani nazivaju banak. Veliki knez bi pred svima zahvalio na mandatu koji mu upravo istječe, te u namjeri da iskaže kako se trudio pravedno upravljati brinući o poljičkim interesima i važnim dokumentima, kančilir (tajnik) otvara škrinjicu vadeći dokument po dokument kako bi nazočnome puku pokazao da ništa iz nje ne nedostaje. Škrinjica sa svim dokumentima i pečatima velikog kneza i banka (vlade) predaje se vikaru koji je opet pregleda i potvrdi da je sve na broju. Tim činom je okončan mandat velikog kneza i banka. Potom veliki knez skida kapu, klekne, te u ime svoje vlade i u svoje osobno zatraži oprost za eventualno počinjenu nepravdu pri obnašanju dužnosti tijekom svog mandata. Dok privodi govor kraju, vojvoda predaje barjak svome župniku, klekne kao i sav banak tj. članovi vlade, vojvoda, četiri suca i kančilir. Dok svi kleče, vikar održi govor kritizirajući ili hvaleći njihovu vladavinu, a također je i narodu dopušten kritički osvrt. Tada bi vikar završio rekavši: “Nemamo kneza. Poljica moraju izabrati kneza i banak!”

Na to bi se vlastela odijelila u svoj tabor na čelu sa svojim malim knezovima izabranima ili potvrđenima toga jutra dok bi didići ostali na mjestu na čelu sa svojim malim knezovima također potvrđenima ili izabranima istoga jutra. U sredini bi ostao vikar sa svim poljičkim župnicima (naravno, glagoljašima) čuvajući škrinju i poljički barjak, dok je preostali puk bio raširen u širokome krugu. Sabore dvaju plemstava sačinjavali su kandidati izabrani toga jutra, dakle, mali knezovi, glavari, prokuratori i dr. Neovisno o tome što su u nekim mjestima živjeli pomiješano didići i vlastela, svako plemstvo se okupljalo u svome taboru.

Biranje velikoga kneza opisat ćemo u nastavku s pretpostavkom da je on bio iz redova didića, premda je moglo biti i obrnuto. Dakle, predstavnik vlastele pristupio bi taboru didića, te tražio dopuštenje da im predloži male knezove koji su vlasteli po volji, a koje bi didići potom trebali potvrditi kao kandidate za velikog kneza. Nakon toga bi istupili mali knezovi didića kojima bi ususret izašli mali knezovi vlasteličića, dakle njih 12 iz isto toliko poljičkih katuna potvrđenih ili izabranih toga jutra. Predstavnik vlastele, sukladno dogovoru svoga plemstva, predložio bi najmanje dva kandidata iz redova didića između kojih će se birati veliki knez. Mali knezovi didići imali su, naravno, mogućnost da njihov prijedlog potvrde ili ospore predlažući nove kandidate iz svojih redova i sve tako dok se ne postigne suglasnost obiju strana. Tek tada bi se pristupilo sad već glasovitom načinu biranja kad dvojica ili više kandidata za velikog kneza odabranih konsenzusom obiju strana podastru pridase svoje kamparane stojeći na nogama. Njima se pridruže njihovi župnici (kurati), a u sredini je poljički vikar (biskup). Glasuje se kamenčićima tako da onaj koji bira svoj kamenčić položi na kamparan kandidata kojemu želi dati svoj glas.

Redoslijed glasovanja po katunima bio je slijedeći: Donji Dolac, Gornji Dolac, Kostanje, Zvečanje, Čišla, Gata, Dubrava, Sitno, Srinjine, Podstrana, Jesenice i Duće. Iznimka su kandidati za velikog kneza koji, neovisno o tome kojemu katunu pripadaju, glasuju posljednji i svoj glas (kamenčić) istovremeno daju jedan drugome križajući pri tom ruke. Tada pristupe dva predstavnika vlastele (uz pretpostavku, podsjećamo, da se veliki knez bira iz redova didića), te prebrojavaju kamenčiće izvikujući glasno svaki kamenčić/glas pojedinačno. Dogodi li se da je broj kamenčića (glasova) izjednačen, tada glasa vikar po svojoj volji. Kad je izbor završen i kandidat potvrđen, kandidati se zagrle, a vikar uzvikne: “Imamo velikoga kneza Poljica!” i izgovori njegovo ime. Izbor novoga kneza pozdravi se pucnjavom i zvonjavom, veliki knez se ogrne kamparanom i zatim posjedne na mjesto gdje je sjedio vikar, a iza leđa mu prilazi 400 naoružanih pučana. Vikar otvara škrinjicu i pokazuje mu njezin sadržaj i pečate, te mu je predaje.

Po izboru velikoga kneza pristupi se biranju vojvode i to na istovjetan način. U našemu primjeru kad se veliki knez bira iz redova didića, vojvoda mora biti ugričić tj. vlasteličić. Plemstva se razdvajaju, didići se okupe oko netom izabranog velikog kneza, te pošalju svoga predstavnika vlasteli s prijedlogom kandidata među njihovim malim knezovima za budućega vojvodu. Nakon postignute suglasnosti s vlastelom oko konačnog prijedloga kandidata za budućega vojvodu pristupi se glasovanju pred velikim knezom tako da i kandidati za vojvodu podastru pridase svoje kanparane. Glasuje se opet kamenčićima na istovjetan način kao kad se bira veliki knez. Po završenom biranju veliki knez povikne: „Imamo vojvodu!“ i izgovori njegovo ime, što se također pozdravi pucnjima i zvonjavom. Župnik predaje poljički barjak velikome knezu koji ga predaje vojvodi, te potom stane uz bok velikoga kneza. Nije, dakle, bilo moguće da netko sam sebe kandidira ili nameće svoju volju.

Preostalih 10 malih knezova potom bi se razdijelilo tako da svaki ode svome plemstvu, didićima odnosno vlasteli. Didići bi se podijelili na Tišimiroviće, Krešimiroviće i Limiće kako bi sami sebi izabrali suce birajući iz svakoga plemena po jednog. Svoga suca izabrala bi i vlastela. Učinivši svoj izbor, pristupili bi velikome knezu koji bi izabrane suce pozdravio izvikujući njihova imena. Potom bi se birao kančilir tj. tajnik koji nije morao biti mali knez, ali nije mogao biti ni iz plemstva iz kojega je vikar. Po izboru kančilira, veliki knez mu predaje škrinju i pečat poljičke vlade tj. banka. Zatim se bira čauš (glasnik) i ostali pristavi (službenici). Tako bi se napokon kompletirala vlada tj. banak koju čine veliki knez, vojvoda, četiri suca i kančilir (u pravilu mali knez ili po njemu imenovana osoba iz istoga katuna). Poljički stol sačinjavaju svi mali knezovi izabrani toga jutra na Jurjevo.

Velikome knezu tada pristupaju glavari iz njegovog katuna i on za kneza katuna potvrđuje onoga koji mu je bio najbliži po broju glasova jer veliki knez za svoga mandata od godinu dana ne može istovremeno upravljati i svojim katunom naprosto zato što veliki knez pripada svim Poljicima. Tada veliki knez iz svog katuna bira svoga čauša (glasnika), svog privatnog kančilira i par momaka kao stražare-oružnike, i time je njegov ‘kabinet’ kompletiran. Harambaša katuna iz kojega je izabran veliki knez ujedno je i zamjenik vojvodi. Nakon toga svi se ponovno zapute ka brdu Gradac u crkvicu sv. Jure gdje velikoga kneza i Poljički stol čekaju okupljeni poljički popi glagoljaši pjevajući liturgijske napjeve. Tu veliki knez skida kapu i zaklinje se na vjernost, a svetu misu predvodi župnik katuna iz kojega je veliki knez. Poslije blagoslova većina se uputi kući velikog kneza u kojoj se priredi velika fešta. Uz kuću se podiže veliki jablan i ta kuća je za tu godinu ‘centar’ Poljica. Veliki knez obavezan je tri puta godišnje obaći Poljica sa svojom vladom te dijeliti pravdu i suditi. Kako bi veliki knez pri svakom obilasku prolazio kroz Gata, u Podgracu bi se tako tri puta godišnje sastao i Poljički stol, ali ‘centar’ Poljica svejedno je bila kuća velikog kneza.

Proslava blagdana sv. Jure nastavljala se proslavom sedmine sv. Jure na dan 30. travnja, što je bio zavjetni dan. Hodočastilo se na tri mjesta u Poljicima i to: Tišimirovići u Zvečanje u crkvu sv. Mihovila na brdo Gračina u kojoj je bio oltar sv. Jure; Krešimirovići u Podstranu na brdo Vršina u crkvicu sv. Jure; Limići u Donji Dolac u Staziće, također u crkvicu sv. Jure. Sva tri mjesta povezuje i sv. Martin, pa se može prepostaviti da su spomenuta mjesta bila utočište sinova hrvatskog kralja Miroslava. Međutim, tu nije kraj proslavi blagdana sv. Jure jer su i prve nedjelje u srpnju sva Poljica hodočastila sv. Juri na Mosor, na brdo Kozik čiji vrh Sv. Jure na 1331 m nadmorske visine krasi mala zavjetna kapelica poljičkog zaštitnika. Važno je znati da je u toj točki sjecište Tišimirovih, Krešimirovih i Elemovih Poljica. Spomenutu crkvicu često su rušili gromovi, no Poljičani su je uvijek obnavljali tegleći iz svojih mjesta na leđima isklesani zavjetni kamen, a crkvicu je velikim zavjetnim križem ukrasio veliki knez Ivan Sinovčić godine 1716. u spomen na bitku pod Sinjem koja se zbila godinu ranije.

Ovaj osvrt zaključimo zagovorom našem nebeskome zaštitniku sv. Juri da nam iznova podari jedinstvo koje je vjekovima krasilo naše pretke, te milost Božju na dobrobit Poljica i svih Poljičana doma i u svijetu, te svih ostalih žitelja povijesnih Poljica. I zato, Poljičani poštovani, od svih sela odabrani, na dobro vam Jurjev danak, Jurjev danak, naš sastanak (neovisno o tome što su ga mjere prevencije i zaštite uvjetovane pandemijom koronavirusa u formalnom smislu zapriječile)!

Napisao: Davor Milićević; Priredio: Ante Mekinić