Teritorijalno rascjepkana i formalno-pravno nepostojeća ili, sažeto, rastrojena Poljica, nikako ne mogu imati budućnost jer ono čega (više) nema, nema ni budućnosti! Postoje još jedino Poljičani koji nastanjuju prostor povijesnih Poljica, te Poljičani rasuti diljem Hrvatske i svijeta koji u svome srcu čuvaju ono malo što je od Poljica preostalo. A i takvih je ‘čuvara’, posljedično, svakim danom sve manje.
Poljica su, podsjetimo, uspostavom današnje hrvatske države podijeljena između tri grada (Omiš, Split i Trilj) i četiri općine (Dugi Rat, Dugopolje, Podstrana i Šestanovac) i u svakoj od tih sedam jedinica lokalne samouprave Poljica se više-manje doživljavaju kao upokojeni povijesni pojam, a poljički teritorij kao balastno zaleđe dotičnoga grada ili općine (osim, naravno, Dugoga Rata i Podstrane koji su u cijelosti na području Poljica, ali nisu i poljičke JLS).
Krivci za takvu percepciju Poljica u prvome su redu sami Poljičani koji većinski prešutno pristaju na činjenicu da su kao subjekt nepostojeći, a pomireni su i s činjenicom da kao objekt nemaju pravo glasa, pa tako Poljica osim što nemaju pravnu osobnost, ni svoje prostorne, razvojne i druge planove niti svoj proračun, jednako su nepostojeća i kao stavka u razvojnim planovima i proračunima Poljicima nadležnih gradova i općina. O županijskoj i državnoj razini da i ne govorimo.
Krivci su, također, i rukovodeći ljudi u spomenutim, Poljicima nadležnim gradovima i općinama koji, uz rijetke izuzetke, nemaju ni suvislu viziju dugoročnog razvoja JLS kojom upravljaju, a kamoli viziju razvoja ‘svoga’ dijela Poljica. Za mnoge od njih Poljicu su ‘terra incognita’ (‘nepoznata zemlja’) ili još gore, ‘tabula rasa’ (‘prazna ploča’), pa se shodno tome i njihova percepcija ili doživljaj Poljica svodi na to da Poljica i Poljičani ‘puno zuje, a malo i ništa meda daju’. I nisu posve u krivu tim više što poljičke ose i kad zuje, zuje pojedinačno ili u malim rojevima, i brzo se zasite ili zadovolje mrvicama i kapljicama. Uz to se uvijek nađe i poneki ‘trut’ koji u presudnome trenutku otkaže poslušnost ‘matici’ kao što se to dogodilo početkom 90-tih kad su se općine u Hrvatskoj dijelile ‘šakom i kapom’.
To je ujedno i razlog zbog kojega su Poljica, srčanome zauzimanju tadašnjega poljičkog dekana don Frane Mihanovića i poveće skupine poljičkih intelektualaca usprkos, gotovo jedina u Hrvatskoj ostala bez svoje općine premda je nekoć slavna Poljička knežija bila među rijetkima na prostoru Hrvatske koja je punih šest stoljeća čuvala i sačuvala hrvatstvo i to na nemirnoj vjetrometini između Istoka i Zapada. I umjesto da ponosna Poljica budu politički ili barem počasni subjekt koji će samostalno odlučivati o svojoj razvojnoj sudbini i vlastitoj budućnosti, Poljica su umjesto jedne ‘matere’ dobila čak sedam ‘maćeha’ i time postala ovisna o mrvicama sa tuđih stolova.
Posljedice ove povijesne i ljudske nepravde, ali i krupnoga promašaja u političkome i u gospodarskome smislu, nisu samo formalno-pravno nepostojanje Poljica nego i neumitno propadanje brojnih poljičkih resursa i potencijala od povijesnih, kulturnih i tradicijskih do prirodnih, ljudskih i gospodarskih. Najgore od svega je što je dovedena u pitanje i sama opstojnost poljičkoga identiteta čiji sve malobrojniji čuvari ulažu nadljudske napore kako bi proces njegova propadanja barem usporili.
Pogrešno bi, međutim, bilo zaključiti da su jedini gubitnici Poljičani zajedno s drugim žiteljima Poljica jer ništa manji gubitnici su i Poljicima nadležni gradovi i općine kojima su funkcionalno cjelovita Poljica mogla i morala biti dodana vrijednost! Premda to mnogima ni danas nije posve jasno naprosto zato što nikada o tome nisu na takav način ni razmišljali, sve bi im se razjasnilo istoga trenutka kad bi se iz prostornoga obuhvata njihovih JLS izuzeo teritorij koji pripada povijesnim Poljicima što se najbolje vidi na priloženome grafičkom prikazu Poljica i Grada Omiša. Stoga ovaj ‘darak s neba’ (čitaj: hrvatskoga Sabora) s početka 90-tih, nijedna jedinica lokalne samouprave koja drži do sebe i svoga razvoja nipošto ne bi smjela ignorirati. Ne bi ga smjela ignorirati ni Splitsko-dalmatinska županija, ali ni država jer one, valjda, i postoje zato da prepoznaju, (re)afirmiraju i podupru vrijednosti koje su svojedobno prepoznale i veće sile poput Osmanskoga Carstva i Mletačke Republike koje su s Poljicima i Poljičanima više surađivale nego ratovale.
Stoga je pitanje svih pitanja kada će, napokon, netko od spomenutih subjekata prepoznati značenje, vrijednosti i potencijal nekoć slavne knežije, te Poljica ‘uskrsnuti’ kao funkcionalnu cjelinu neovisno o pravnoj formi (općina, grad, županija, povijesna regija, zajednica općina i tome sl.)?
Odgovor je krajnje jednostavan: u relativno kratkome razdoblju nakon što Poljičani, zajedno s drugim žiteljima Poljica, prepoznaju da im jedino funkcionalno cjelovita Poljica mogu donijeti boljitak i prosperitet jer smo uvjerenja da hrvatski Sabor kao zakonodavac ovoga puta ne bi imao ništa protiv toga da Poljica napokon zažive kao subjekt među jedinicama lokalne i/ili regionalne samouprave. Štoviše, Poljica bi u tom smislu mogla postati paradigma željenoga teritorijalnog i političkog preustroja Hrvatske u kojoj, da parafraziramo stare Poljičane, svatko mora imati pravo i mogućnost živ biti.
Predstojeći izbori vjerojatno neće razriješiti spomenuti problem iako sve više političkih stranaka zagovara suštinski reustroj Hrvatske s ciljem smanjivanja broja općina i gradova, ali bi mogli označiti početak procesa u kojemu će svoje mjesto pod suncem dobiti zaista samo oni koji to i povijesno i razvojno zaslužuju. Na Poljičanima i drugim žiteljima Poljica je da se napokon pokrenu i izbore za bolju budućnost jer ni našim pređima nitko ništa nije poklonio.
A što se ekonomskih preduvjeta za političku emancipaciju poljičkoga entiteta tiče, ako su Mosor i njegove blagodati, Cetina i njene vode, poljički dio Jadrana i njegovi resursi, te plodna poljička zemlja i njena blaga (bili) dovoljno izdašni drugima, zasigurno će biti i još izdašniji u poljičkim rukama! No to je već tema nekih drugih razmatranja koja nam već na prvi pogled daju za pravo da se Poljičani ne moraju bojati napokon biti na svome svoji kako bi u bliskoj budućnosti barem suodlučivali o svojoj sudbini.
Piše: Ante Mekinić, svibanj 2020.