BROJ POLJIČANA U SABORU PREPOLOVLJEN

Novi 10. saziv hrvatskoga Sabora nije ni počeo s radom, a broj Poljičana u saborskim klupama već je prepolovljen zato što je HDZ-ovcu Anti Mihanoviću u  posljednji trenutak ipak bilo milije mjesto ravnatelja Ljekarni SDŽ od saborskoga zastupnika. No zato je prisegnula Marijana Puljak s liste Pametno i svoj premijerni saborski nastup posvetila tematici koja nesumljivo ima egzistencijalnu važnost, ali je trenutačno svjetlosnu godinu daleko od problema svih problema koji desetljećima muče većinu birača njene 10. izborne jedinice, uključivo i žitelje Poljica, a to je, pogađate – prometna infrastruktura na području splitske aglomeracije. 

Unaprijed se slažemo s mogućim primjedbama da je Sabor u novome sazivu tek počeo s radom i da će naša Poljičanka koja je, ponavljamo, imala vrlo konstruktivan nastup, biti u prilici artikulirati brojne interese svoje 10. izborne jedinice uključivo i Poljica, samo nam je žao što je u svom premijernom nastupu koji uvijek ima posebnu težinu propustila još jednom ukazati na ovaj gorući problem, napose zbog svakodnevnih prometnih zastoja na najfrekventnijoj prometnoj dionici u Hrvatskoj, Stobreč-Grljevac.

I zato našoj Marijani u krajnje dobroj namjeri savjetujemo da ubuduće, parafrazirajući Katona Starijega koji je na kraju svakog zasjedanja rimskoga Senata zahtijevao uništenje Kartage riječima „Pod točkom Razno zahtijevam da se Kartaga uništi!“ sve dok mu Senat napokon nije udovoljio, svaki svoj budući nastup u Saboru okonča zahtjevom: “Pod točkom Razno zahtijevam da se zaobilaznica Trogir – Omiš dovrši u najkraćem mogućem roku!”

 Za razliku od Katona Starijega, zastupnica Marijana Puljak barem će biti konstruktivna.

POLJIČKA ARKADIJA

U razdoblju od veljače do travnja 2020. objavili smo 50 fotografija na temu Poljička arkadija čiji su autori posjetitelji fb-stranice Saveza za Poljica. Iako zbog toga konačan izbor fotografija možda i nije najreprezentativniji, ipak u dovoljnoj mjeri ilustrira ljepotu poljičkih krajolika, a time i naše tvrdnje da su Poljica još uvijek prostor neizmjernoga potencijala koji smo dužni zaštiti, oplemeniti i sačuvati ga za nadolazeće generacije.

Da nije samo peloponeška Arkadija pokrajina mitološke ljepote i idiličnog života nego i naša Poljica, uvjerite se uvidom u spomenute fotografije dostupne na poveznici https://youtu.be/Kxr_dReWgJU.

U SE I U SVOJE KLJUSE

U povodu izjave predsjednika HDZ-a i novog-starog predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića da će „omogućiti funkcionalno spajanje općina pri čemu će naglasak biti na učinkovitosti, održivosti i transparentnosti jedinica lokalne samouprave“ koja je kod nekih pobudila nadu da bi napokon i Poljica mogla iznova postati općinom, nužno je skrenuti pozornost na nekoliko činjenica.

 

Po mnogim relevantnim pokazateljima nesporno je da Poljica, i to znatno više od mnogih postojećih općina u Hrvatskoj, zaslužuju biti subjekt u upravljanju svojom sudbinom jer „sve u ovoj državi na njezinu korist govori“ – zapisao je još prije dva stoljeća Napoleonov maršal Marmont koji je nasilno dokinuo višestoljetnu poljičku autonomiju – „i pogled na nju i način njihove uprave“. I zato, ako je već saziv Sabora RH iz godine 1992. kada su se općine u Hrvatskoj dijelile ‘šakom i kapom’, a u kojemu je bilo i uglednih Poljičana, počinio nepravdu prema nekoć slavnoj Poljičkoj knežiji i općini, Plenković i HDZ danas su u prilici ispraviti je.

 

No kao što ‘mana s neba’ teško pada jednako je teško očekivati da će u konkretnome slučaju HDZ dokinuti općine Dugi Rat, Podstranu, Šestanovac i Dugopolje u kojima desetljećima obnašaju vlast, da bi sav taj prostor, zajedno s preostalim dijelovima povijesnih Poljica potčinjenih gradovima Omišu, Splitu i Trilju, objedinili u jednu općinu – općinu Poljica, ma koliko to bilo pravedno i opravdano. Uostalom, čak i da se to čudo dogodi, „spajanje najmanjih i najslabijih općina neće promijeniti ništa“, kako u svom komentaru za današnji Jutarnji list tvrdi vodeći autoritet upravne znanosti u Hrvatskoj i najargumentiraniji kritičar teritorijalne rascjepkanosti Hrvatske, profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu Ivan Koprić.

 

Stoga bi jedino izgledno, a istovremeno i zdravorazumno bilo da sadašnje, Poljicima nadležne općine i gradovi sami shvate kako je upravo njihov prvorazredni interes prepoznati Poljica kao logičnu prirodnu, prostornu, gospodarsku, povijesnu i kulturnu cjelinu te na taj način uživati sveukupne poljičke resurse i potencijale. Na putu ujedinjenja dijelova Poljica u jednu funkcionalnu cjelinu ma kako se ona formalno nazivala ionako stoje tek parcijalni interesi i taštine pojedinaca, a ne stvarni razlozi. Naprotiv, cjelovita Poljica podjednako su u interesu svih svojih žitelja što najbolje potvrđuje stečeno povijesno iskustvo. Naime, cjelovita Poljica opstala su punih šest stoljeća i to u neusporedivo težim okolnostima, dok patuljaste općine nastale cijepanjem Poljica zbog političkog inženjeringa vladajućih dišu na škrge već nakon nepuna tri desetljeća trošeći vlastitu supstancu (i, nažalost, poljičke resurse) za golo preživljavanje.

 

Zbog svega navedenoga jedino je sigurno da će neovisno o volji današnjih političkih moćnika Poljica postati subjekt koji će (barem) suodlučivati o svojoj sudbini onoga trenutka kad Poljičani i drugi žitelji Poljica napokon shvate da samo cjelovita i jedinstvena Poljica jamče bolji život svima ili barem većini, a sadašnja teritorijalno, administrativno i politički rastrojena Poljica tek pojedin(c)ima. Dok se to ne shvati, općinu niti trebamo niti zaslužujemo, a kad je i dobijemo ona može biti, figurativno govoreći, pod šatorom jer jedino važno je, ponovimo, biti subjekt u odlučivanju o svojoj sudbini.

 

Zato je potrebno još jednom naglasiti da Poljica u svojim povijesnim granicama ne moraju nužno biti formalna nego funkcionalna cjelina pri čemu je sporedno da li je riječ o općini Poljica, zajednici općina Poljica, suvremenoj povijesnoj regiji Poljica ili ‘turističkoj’ Republici Poljica. Drugim riječima, jedino važno je da Poljičani svoj jedini životni prostor na ovome svijetu, svoju didovinu, efikasno zaštite od sve učestalijih devastacija i zloporaba i očuvaju ga za svoje potomke, a u međuvremenu ga oplemene koliko znaju i mogu kako bi unaprijedili svoj životni standard i sačuvali opstojnost vlastitoga identiteta. (Piše: Ante Mekinić)

KAKO SAČUVATI I OPLEMENITI SVOJ ŽIVOTNI PROSTOR?

Nakon izgradnje vjetroelektrane Kom-Orjak-Greda na mosorskim obroncima iznad Seoca, a u povodu planirane izgradnje vjetroelektrane Brdo Umovi na području Blata n/C kao ilustracije najnovijega nasrtaja moćnih interesnih lobija na životni prostor Poljičana i drugih žitelja Poljica i okolnih mjesta koja s Poljicima čine logičnu prostornu, povijesnu i životnu cjelinu, iznova se nameće pitanje što nam je činiti kako bismo svoj životni prostor zaštitili, sačuvali od ugroze i oplemenili?

U brojnim osvrtima na mogućnosti razvoja Poljica isto toliko puta smo naglasili kako je uz poljičko povijesno i kulturno naslijeđe najveća vrijednost Poljica upravo – nepotrošeni poljički prostor. Činjenica je također da je taj prostor ostao sačuvan ‘zahvaljujući’ dugogodišnjoj zapostavljenosti Poljica od strane Poljicima nadležnih gradova i općina, a nipošto ne zahvaljujući njihovim planskim odlukama. Stoga bi bilo krajnje nepravedno da Poljica cijenu svoje nerazvijenosti iznova plate na način da se taj isti nepotrošeni prostor s pozicije vlasti i pod pritiskom raznih interesnih lobija namijeni dislociranju i izgradnji potrebitih, ali ne i uvijek dobrodošlih sadržaja kao što su tzv. gospodarske zone, razna skladišta i pogoni, kamenolomi, vjetroparkovi, reciklažna dvorišta, iznuđena i improvizirana cestovna infrastruktura i tome slično, i sve to suprotno volji i potrebama domicilnoga stanovništva. Također valja priznati i to da se nepotrošeni prostor nerazumno gricka i troši i od strane domaćih ljudi što je u prvome redu posljedica izostanka legalnih uvjeta za životnu egzistenciju, ali i nemara i sebičnosti pojedinaca.

Pa ipak, valja biti svjestan činjenice da se i na prostoru Poljica mora iznaći mjesta i načina za smještaj nekih od naprijed spomenutih infrastrukturnih i komunalnih sadržaja jer oni su i Poljičanima jednako potrebni, ali ne na način da se reže egzistencijalna grana na kojoj se sjedi i ne protivno interesima domaćih ljudi, sada i u budućnosti. A taj interes je Poljičanima vjekovima isti: ostati svoj na svome i živjeti od svoga rada i od svoje baštine. Stoga Poljičani i drugi žitelji Poljica bezuvjetno moraju inzistirati na očuvanju svojih životnih resursa kako bi njihov potencijal došao do punoga izražaja primjereno njihovim željama i potrebama, a opet u skladu s interesima tzv. šire društvene zajednice.

Među najvažnije poljičke resurse, uz uvodno spomenuti nepotrošeni prostor, svakako treba ubrojiti planine Mosor i Poljičku planinu (Perun, Vršina i Mošnica), rijeke Cetinu i Žrnovnicu, plodna kraška polja, a napose zaštićeni krajobraz s pasikama u četverokutu Podgrađe-Kostanje-Seoca-Blato n/C poznatiji pod nazivom jut ili ljut, prašumu Šćadin u zagrljaju Cetine na istoku Poljica, more i poljičko primorje između ušća dviju rijeka, povijesno poljičko zborište Gradac te naravno, sveukupno poljičko povijesno, kulturno i tradicijsko naslijeđe, a napose još uvijek živuće primjere poljičkoga tradicijskog načina života. Njihovom objektivnom, a prije svega stručnom valorizacijom usklađenom sa željama i potrebama domicilnog stanovništva te načelima održivoga razvoja, Poljica imaju izniman razvojni potencijal koji bi ovu povijesnu regiju mogao učiniti svima poželjnom, a napose tzv. urbanim turistima željnima mira, tišine, opuštanja i zdrave domaće hrane u gotovo nedirnutoj prirodi.  

Međutim, pitanje svih pitanja je – kako s riječi prijeći na djela? U sadašnjim uvjetima teritorijalne, administrativne i političke rastrojenosti Poljica, jako teško, međutim, nije i nemoguće jer neke mogućnosti uvijek postoje. Prva je svakako zajednička mobilizacija Poljičana i drugih žitelja Poljica na zaštiti i očuvanju spomenutih resursa i potencijala (naročito u postupku izrade i donošenja prostorno-planske dokumentacije), a potom i zajednički angažman na usuglašavanju i artikuliranju zajedničkih interesa u strateškim razvojnim planovima i proračunima Poljicima nadležnih gradova i općina, kao i onih na razini Splitsko-dalmatinske županije. Teret ovih inicijativa i dogovora svakako je na mjesnim odborima s područja povijesnih Poljica neovisno o njihovoj formalnoj pripadnosti nekoj od sedam Poljicima nadležnih jedinica lokalne samouprave. Ništa manju odgovornost imaju i sve poljičke udruge građana i građanske inicijative, zatim zadruge i drugi veći gospodarski subjekti, a potezati za rukav svakako treba i novoizabrane Poljičane među saborskim zastupnicima.

Izazovi vremena u kojemu živimo, ma koliko nam se činili nepremostivom preprekom u stvaranju pretpostavki za bolji život, ipak su nemjerljivo manji od izazova kojima su bili izloženi naši pređi vjekovima stisnuti između neprijateljski raspoloženih supersila Venecije i Otomanske imperije, a koji su unatoč tome hrabro i časno sačuvali didovinu i povjerili je nama na čuvanje. A didovinu sačuvati možemo samo zajedništvom i promišljenim, dugoročno održivim razvojnim planovima temeljenima na našim sveukupnim resursima i potencijalima uključivo i onim ljudskim. Da li je to održivi turizam, proizvodnja zdrave hrane i energije, razvoj uslužnih djelatnosti, IT industrija ili nešto stoto, manje je važno jer na kraju krajeva bolje je imati ikakav usuglašeni plan vlastitoga razvoja negoli nikakav što pogoduje onima koji bi, ne pitajući nas, krojili nam sudbinu. Ono što je važno i što nam je zajednička obaveza pred pređima i potomcima je boriti se i izboriti, časno i dostojanstveno, za vlastiti opstanak (egzistenciju) i opstojnost vlastitoga poljičkog identiteta!

(Piše: Ante Mekinić)    

DAVEŽ RAVNATELJA GLAZBENE MLADEŽI

U povodu uskrate dva milijuna kuna projektima u kulturi zbog poništenja županijskog natječaja za 2020. zbog, kako reče nadležni županijski pročelnik Tomislav Đonlić, “pojave koronavirusa”, mnogi korisnici ovih sredstava primorani su kresati svoje planove.

Jedan od njih, ravnatelj Glazbene mladeži Marin Kaporelo, tim je povodom izjavio kako bi “nekima trebalo dati malo više, a nekima ne jer ne mogu se uspoređivati manifestacije s puno gostiju iz inozemstva s, primjerice, feštom soparnika u nekom malom mistu”.

Ova izjava, osim što bezrazložno obezvrijeđuje jedan autohtoni etnogastronomski specijalitet koji razložno uživa zaštitu kao nacionalno i svjetsko nematerijalno kulturno dobro, ipak neće značajnije naškoditi njegovim promotorima, amaterima-zaljubljenicima u svoje zavičajno podneblje, koji su soparnik čuvali i sačuvali i bez mrvica sa županijskog i drugih državnih stolova, odaje nepoznavanje vlastite kulturne baštine od strane čovjeka kojemu je vladajuća partija povjerila u ruke jednu državnu javnu ustanovu u kulturi.

I umjesto da se ravnatelj Glazbene mladeži koja iz godine u godinu o našem zajedničkom trošku porađa glazbenu zborsku ‘mrtvorođenčad’ bavi sobom ili barem svoje tlapnje o navali gostiju iz inozemstva na ‘njegove’ priredbe potkrijepi evaluacijskim i drugim izvješćima, on nepromišljeno omalovažava soparnik koji je ‘trade mark’ cijelog jednog entiteta o kojemu ravnatelj zacijelo zna više nego o poslu kojim se bavi. Dakle, ništa!

A o tome da se kao ‘kulturnjak’ i ravnatelj jedne glazbene ustanove mogao i morao pozabaviti umrežavanjem kulturnih dobara uključivo i soparnika u novi kulturološki i turistički ‘proizvod’ koji bi programski i sadržajno obogatio i ‘njegove’ i poljičke kulturne priredbe, izlišno je i govoriti.

ŠTA HOĆE POLJIČANI?

Istražujući digitalni arhiv Slobodne Dalmacije, kolega Ivica Čotić ‘iskopao’ je članak pod naslovom „Šta hoće Poljičani?“ objavljen prije gotovo punih 66 godina ili točnije 26. kolovoza 1954. Autor ovog tematski još uvijek aktualnog članka je blagopočivajući prof. Frane Brničević iz Jesenica, vrstan poznavatelj poljičke povijesti i autor većega broja studija i rasprava o Poljicima.

U uvodnome dijelu spomenutog teksta prof. F. Brničević čitatelja upoznaje s povijesnom dimenzijom „Kneževine Poljica“ i njenim neprocijenjivim povijesno-kulturnim naslijeđem čije ubrzano propadanje je i dovelo do potrebe osnivanja Kulturno-prosvjetnog društva Poljičana 26. kolovoza 1953. u Priku „s osnovnim zadatkom da prikuplja i sačuva od propadanja povijesne spomenike iz doba postojanja ‘Kneževine Poljica’, da sakupljaju materijal, narodne nošnje i druge folklorne predmete Poljica“, i sve to stručno obradi, pohrani i prezentira javnosti. Međutim, „društvo je imalo i druge zadatke“, nastavlja Brničević, „a to je da radi na kulturno-prosvjetnom izdizanju Poljica. Društvo će raditi na propagiranju, da se u Poljicima razviju one grane privrede koje imaju uvjete za to. Obnoviti opet vinograde, opet saditi višnje i masline, postati opet kraj čuven po maraski, prošeku i kvalitetnom vinu, to je cilj. No, najveća nada i priželjkivanje Poljičana se polaže u hidrocentralu Zakučac“. „Ne treba zaboraviti“, naglašava autor, ni na „pošumljenje poljičkih goleti“.

Pozivom na sve navedeno, prof. Frane Brničević svoj članak zaključuje riječima: „Sadanje pasivno držanje Poljičana i stalno ponavljanje ‘ne može se’ čini da su Poljičani izgubili situaciju iz svojih ruku, što je inače protivno njihovoj prošlosti, kada su sami znali donositi sudbonosne odluke i boriti se. Dok ne uzmu inicijativu u svoje ruke, dotle će gledati zaostalost svoga kraja“.

KAD ĆE HRVATSKA VLADA NAPOKON PROVIDJETI POLJICA?

Predsjednik Vlade Andrej Plenković primio je u srijedu u Banskim dvorima izaslanstvo Viteškog alkarskog društva iz Sinja – prenosi HINA – te je tom prigodom rekao da se, podupirući Sinjsku alku, promoviraju hrvatska kulturna baština, vrijednosti i nacionalni identitet.

Premda nama Poljičanima koji smo u prošlosti često priskakali Sinjanima u pomoć suprotiva Turkom to može biti samo drago, pitamo premijera kada namjerava sličnu čast ukazati Poljičanima čiji su pređi barem jednako krvavo čuvali svoj hrvatski identitet i sve druge nacionalne vrijednosti, a danas nemaju ‘ni kuće ni kućišta’.

ZAŠTO RASTROJENA POLJICA NEMAJU BUDUĆNOSTI?

Teritorijalno rascjepkana i formalno-pravno nepostojeća ili, sažeto, rastrojena Poljica, nikako ne mogu imati budućnost jer ono čega (više) nema, nema ni budućnosti! Postoje još jedino Poljičani koji nastanjuju prostor povijesnih Poljica, te Poljičani rasuti diljem Hrvatske i svijeta koji u svome srcu čuvaju ono malo što je od Poljica preostalo. A i takvih je ‘čuvara’, posljedično, svakim danom sve manje.

Poljica su, podsjetimo, uspostavom današnje hrvatske države podijeljena između tri grada (Omiš, Split i Trilj) i četiri općine (Dugi Rat, Dugopolje, Podstrana i Šestanovac) i u svakoj od tih sedam jedinica lokalne samouprave Poljica se više-manje doživljavaju kao upokojeni povijesni pojam, a poljički teritorij kao balastno zaleđe dotičnoga grada ili općine (osim, naravno, Dugoga Rata i Podstrane koji su u cijelosti na području Poljica, ali nisu i poljičke JLS).

Krivci za takvu percepciju Poljica u prvome su redu sami Poljičani koji većinski prešutno pristaju na činjenicu da su kao subjekt nepostojeći, a pomireni su i s činjenicom da kao objekt nemaju pravo glasa, pa tako Poljica osim što nemaju pravnu osobnost, ni svoje prostorne, razvojne i druge planove niti svoj proračun, jednako su nepostojeća i kao stavka u razvojnim planovima i proračunima Poljicima nadležnih gradova i općina. O županijskoj i državnoj razini da i ne govorimo. 

Krivci su, također, i rukovodeći ljudi u spomenutim, Poljicima nadležnim gradovima i općinama koji, uz rijetke izuzetke, nemaju ni suvislu viziju dugoročnog razvoja JLS kojom upravljaju, a kamoli viziju razvoja ‘svoga’ dijela Poljica. Za mnoge od njih Poljicu su ‘terra incognita’ (‘nepoznata zemlja’) ili još gore, ‘tabula rasa’ (‘prazna ploča’), pa se shodno tome i njihova percepcija ili doživljaj Poljica svodi na to da Poljica i Poljičani ‘puno zuje, a malo i ništa meda daju’. I nisu posve u krivu tim više što poljičke ose i kad zuje, zuje pojedinačno ili u malim rojevima, i brzo se zasite ili zadovolje mrvicama i kapljicama. Uz to se uvijek nađe i poneki ‘trut’ koji u presudnome trenutku otkaže poslušnost ‘matici’ kao što se to dogodilo početkom 90-tih kad su se općine u Hrvatskoj dijelile ‘šakom i kapom’.

To je ujedno i razlog zbog kojega su Poljica, srčanome zauzimanju tadašnjega poljičkog dekana don Frane Mihanovića i poveće skupine poljičkih intelektualaca usprkos, gotovo jedina u Hrvatskoj ostala bez svoje općine premda je nekoć slavna Poljička knežija bila među rijetkima na prostoru Hrvatske koja je punih šest stoljeća čuvala i sačuvala hrvatstvo i to na nemirnoj vjetrometini između Istoka i Zapada. I umjesto da ponosna Poljica budu politički ili barem počasni subjekt koji će samostalno odlučivati o svojoj razvojnoj sudbini i vlastitoj budućnosti, Poljica su umjesto jedne ‘matere’ dobila čak sedam ‘maćeha’ i time postala ovisna o mrvicama sa tuđih stolova.  

Posljedice ove povijesne i ljudske nepravde, ali i krupnoga promašaja u političkome i u gospodarskome smislu, nisu samo formalno-pravno nepostojanje Poljica nego i neumitno propadanje brojnih poljičkih resursa i potencijala od povijesnih, kulturnih i tradicijskih do prirodnih, ljudskih i gospodarskih. Najgore od svega je što je dovedena u pitanje i sama opstojnost poljičkoga identiteta čiji sve malobrojniji čuvari ulažu nadljudske napore kako bi proces njegova propadanja barem usporili.  

Pogrešno bi, međutim, bilo zaključiti da su jedini gubitnici Poljičani zajedno s drugim žiteljima Poljica jer ništa manji gubitnici su i Poljicima nadležni gradovi i općine kojima su funkcionalno cjelovita Poljica mogla i morala biti dodana vrijednost! Premda to mnogima ni danas nije posve jasno naprosto zato što nikada o tome nisu na takav način ni razmišljali, sve bi im se razjasnilo istoga trenutka kad bi se iz prostornoga obuhvata njihovih JLS izuzeo teritorij koji pripada povijesnim Poljicima što se najbolje vidi na priloženome grafičkom prikazu Poljica i Grada Omiša. Stoga ovaj ‘darak s neba’ (čitaj: hrvatskoga Sabora) s početka 90-tih, nijedna jedinica lokalne samouprave koja drži do sebe i svoga razvoja nipošto ne bi smjela ignorirati. Ne bi ga smjela ignorirati ni Splitsko-dalmatinska županija, ali ni država jer one, valjda, i postoje zato da prepoznaju, (re)afirmiraju i podupru vrijednosti koje su svojedobno prepoznale i veće sile poput Osmanskoga Carstva i Mletačke Republike koje su s Poljicima i Poljičanima više surađivale nego ratovale.

Stoga je pitanje svih pitanja kada će, napokon, netko od spomenutih subjekata prepoznati značenje, vrijednosti i potencijal nekoć slavne knežije, te Poljica ‘uskrsnuti’ kao funkcionalnu cjelinu neovisno o pravnoj formi (općina, grad, županija, povijesna regija, zajednica općina i tome sl.)?

Odgovor je krajnje jednostavan: u relativno kratkome razdoblju nakon što Poljičani, zajedno s drugim žiteljima Poljica, prepoznaju da im jedino funkcionalno cjelovita Poljica mogu donijeti boljitak i prosperitet jer smo uvjerenja da hrvatski Sabor kao zakonodavac ovoga puta ne bi imao ništa protiv toga da Poljica napokon zažive kao subjekt među jedinicama lokalne i/ili regionalne samouprave. Štoviše, Poljica bi u tom smislu mogla postati paradigma željenoga teritorijalnog i političkog preustroja Hrvatske u kojoj, da parafraziramo stare Poljičane, svatko mora imati pravo i mogućnost živ biti.

Predstojeći izbori vjerojatno neće razriješiti spomenuti problem iako sve više političkih stranaka zagovara suštinski reustroj Hrvatske s ciljem smanjivanja broja općina i gradova, ali bi mogli označiti početak procesa u kojemu će svoje mjesto pod suncem dobiti zaista samo oni koji to i povijesno i razvojno zaslužuju. Na Poljičanima i drugim žiteljima Poljica je da se napokon pokrenu i izbore za bolju budućnost jer ni našim pređima nitko ništa nije poklonio.

A što se ekonomskih preduvjeta za političku emancipaciju poljičkoga entiteta tiče, ako su Mosor i njegove blagodati, Cetina i njene vode, poljički dio Jadrana i njegovi resursi, te plodna poljička zemlja i njena blaga (bili) dovoljno izdašni drugima, zasigurno će biti i još izdašniji u poljičkim rukama! No to je već tema nekih drugih razmatranja koja nam već na prvi pogled daju za pravo da se Poljičani ne moraju bojati napokon biti na svome svoji kako bi u bliskoj budućnosti barem suodlučivali o svojoj sudbini.   

Piše: Ante Mekinić, svibanj 2020.

ZAHVALA ČUVARIMA POLJIČKE BAŠTINE

Osim što s velikim zadovoljstvom prenosimo objavu iz današnje SD o aktivnostima našega Poljičanina Gorana Mikasa i njegove velonjivske (i šire) družine potpomognutih zagrebačkom udrugom „Val kulture“, od srca im čestitamo na zapaženim postignućima i ustrajnosti u očuvanju kulturne i tradicijske baštine Gornjih Poljica, a time i nekoć slavne Poljičke knežije u cjelini.

Kako naslov spomenute objave zapravo banalizira njezin sadržaj, što je odgovornost urednika rubrike koji tekst priloga vjerojatno nije ni pročitao (nažalost, ni mediji više nisu ono što su nekad bili!), želimo naglasiti da je posao koji u dužemu vremenskome razdoblju obavljaju Mikas i družina od iznimne važnosti i to zbog najmanje dva važna razloga:

ČESTITKE OMIŠANIMA POVODOM DANA GRADA!