U povodu izjave predsjednika HDZ-a i novog-starog predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića da će „omogućiti funkcionalno spajanje općina pri čemu će naglasak biti na učinkovitosti, održivosti i transparentnosti jedinica lokalne samouprave“ koja je kod nekih pobudila nadu da bi napokon i Poljica mogla iznova postati općinom, nužno je skrenuti pozornost na nekoliko činjenica.Po mnogim relevantnim pokazateljima nesporno je da Poljica, i to znatno više od mnogih postojećih općina u Hrvatskoj, zaslužuju biti subjekt u upravljanju svojom sudbinom jer „sve u ovoj državi na njezinu korist govori“ – zapisao je još prije dva stoljeća Napoleonov maršal Marmont koji je nasilno dokinuo višestoljetnu poljičku autonomiju – „i pogled na nju i način njihove uprave“. I zato, ako je već saziv Sabora RH iz godine 1992. kada su se općine u Hrvatskoj dijelile ‘šakom i kapom’, a u kojemu je bilo i uglednih Poljičana, počinio nepravdu prema nekoć slavnoj Poljičkoj knežiji i općini, Plenković i HDZ danas su u prilici ispraviti je.
No kao što ‘mana s neba’ teško pada jednako je teško očekivati da će u konkretnome slučaju HDZ dokinuti općine Dugi Rat, Podstranu, Šestanovac i Dugopolje u kojima desetljećima obnašaju vlast, da bi sav taj prostor, zajedno s preostalim dijelovima povijesnih Poljica potčinjenih gradovima Omišu, Splitu i Trilju, objedinili u jednu općinu – općinu Poljica, ma koliko to bilo pravedno i opravdano. Uostalom, čak i da se to čudo dogodi, „spajanje najmanjih i najslabijih općina neće promijeniti ništa“, kako u svom komentaru za današnji Jutarnji list tvrdi vodeći autoritet upravne znanosti u Hrvatskoj i najargumentiraniji kritičar teritorijalne rascjepkanosti Hrvatske, profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu Ivan Koprić.
Stoga bi jedino izgledno, a istovremeno i zdravorazumno bilo da sadašnje, Poljicima nadležne općine i gradovi sami shvate kako je upravo njihov prvorazredni interes prepoznati Poljica kao logičnu prirodnu, prostornu, gospodarsku, povijesnu i kulturnu cjelinu te na taj način uživati sveukupne poljičke resurse i potencijale. Na putu ujedinjenja dijelova Poljica u jednu funkcionalnu cjelinu ma kako se ona formalno nazivala ionako stoje tek parcijalni interesi i taštine pojedinaca, a ne stvarni razlozi. Naprotiv, cjelovita Poljica podjednako su u interesu svih svojih žitelja što najbolje potvrđuje stečeno povijesno iskustvo. Naime, cjelovita Poljica opstala su punih šest stoljeća i to u neusporedivo težim okolnostima, dok patuljaste općine nastale cijepanjem Poljica zbog političkog inženjeringa vladajućih dišu na škrge već nakon nepuna tri desetljeća trošeći vlastitu supstancu (i, nažalost, poljičke resurse) za golo preživljavanje.
Zbog svega navedenoga jedino je sigurno da će neovisno o volji današnjih političkih moćnika Poljica postati subjekt koji će (barem) suodlučivati o svojoj sudbini onoga trenutka kad Poljičani i drugi žitelji Poljica napokon shvate da samo cjelovita i jedinstvena Poljica jamče bolji život svima ili barem većini, a sadašnja teritorijalno, administrativno i politički rastrojena Poljica tek pojedin(c)ima. Dok se to ne shvati, općinu niti trebamo niti zaslužujemo, a kad je i dobijemo ona može biti, figurativno govoreći, pod šatorom jer jedino važno je, ponovimo, biti subjekt u odlučivanju o svojoj sudbini.
Zato je potrebno još jednom naglasiti da Poljica u svojim povijesnim granicama ne moraju nužno biti formalna nego funkcionalna cjelina pri čemu je sporedno da li je riječ o općini Poljica, zajednici općina Poljica, suvremenoj povijesnoj regiji Poljica ili ‘turističkoj’ Republici Poljica. Drugim riječima, jedino važno je da Poljičani svoj jedini životni prostor na ovome svijetu, svoju didovinu, efikasno zaštite od sve učestalijih devastacija i zloporaba i očuvaju ga za svoje potomke, a u međuvremenu ga oplemene koliko znaju i mogu kako bi unaprijedili svoj životni standard i sačuvali opstojnost vlastitoga identiteta. (Piše: Ante Mekinić)
Facebook Komentari