U povodu 100. obljetnice rođenja Nikole Milićevića (Zvečanje, 27. studenoga 1922. – Zagreb, 1. ožujka 1999.), velikog poljičkog i hrvatskog književnika i prevoditelja, novinara, lektora i profesora, redovitoga člana HAZU-a od 1992., dobitnika nagrade „Goranov vijenac“ za cjelokupan pjesnički opus (1998.) i nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1994.), prenosimo tekst Siniše Vukovića objavljen u Slobodnoj Dalmaciji od 16. ožujka 2021.
NIKOLA MILIĆEVIĆ, TIHI PJESNIK KOJI SE NE SMIJE
Prostor dične Poljičke Republike dao je više markantnih pjesničkih pojava: Nikola Milićević bio je tihi pjesnik koji se ne smije, dokazao se kao prevoditelj i nametnuo kao antologičar
Piše: Siniša Vuković
Prostor dične Poljičke Republike samo u omiškom minipolisu dao je u XX. stoljeću nekoliko markantnih pjesničkih pojava, snaga i velikost čijeg se traga ne može prispodobiti niti jednom inom, pa i znatno širem, locusu u Hrvatskoj.
Ne bih li izbjegao ikakvu osudu zarad moguće predilekcije, navest ću tamošnje velikane poredane u vrstu naprama starosti rođenja: Drago Ivanišević, Jure Kaštelan, Nikola Milićević, Josip Pupačić i Anđelko Novaković.
Antologije hrvatske književnosti nemaju nigdje ovako gusto postavljene bušotine otkuda na mikrolokaciji crpe nektar i ambroziju za hranjenje i dojenje nacionalnog pjesničkog božanstva.
Poput procesije “Za križen” na otoku Hvaru, gdje se obnoć s večeri Velikog četvrtka na jutro Velikog petka ciklički vrte hodočasnici iz šest mjestâ, tako se pod Mosorom kruni pjesnička reprezentacija iz pet naselja: od Jesenica preko Zakučca i Zvečanja do Slimena i Naklica.
Kaštelan i Pupačić odavno su trajno srasli s lektirom, Ivaniševićeva dionica (jedini je bio i čakavac među Poljičanima!) čini važnu gredu u konstrukciji poezijskog kaštela u nas, dok Nikola Milićević nije primijećen kao važan pjesnik iz razloga što je njegov potentni prevoditeljski rad svratio većinu svjetla na se, a Anđelko Novaković zajašio je Pegaza relativno kasno, i bez preveć ambicije; međutim, malo je tko na književnoj sceni učinio više od njega za druge, otvarajući prostor i vidljivost svakome iole talentiranom ili zaslužnom, što je on nesebično činio s pozicije “vječnog” dopredsjednika Društva hrvatskih književnika, u njegovo vrijeme utjecajne, važne, moćne i dične institucije za trasiranje pisane riječi u nas.
Nikola Milićević, jerbo o njemu je ovdje kazati dvije, rođen je u mjestašcu Zvečanje pokraj Omiša i dogodine će biti okrugla 100. obljetnica njegova rođenja (27. XI. 1922., umro je u Zagrebu 1. III. 1999.).
Nakon što je u Bolu, Splitu i Travniku dovršio gimnazijsko školovanje, diplomirao je jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Na istom će univerzitetu i doktorirati s temom o književnom djelu dalmatinskog literata Vladimira Čerine, smantanoga genijalca učinjenog od istog materijala kao i neukrotivi Janko Polić Kamov.
Zaposlit će se u Vjesniku, gdje će biti i novinar i lektor, ali i književni kritičar.
LEKTOR NA SVEUČILIŠTU U BORDEAUXU
Jedno će vrijeme biti i lektorom za hrvatski jezik na Sveučilištu u Bordeauxu, međutim, mirovinu će ostvariti kao dugogodišnji profesor i predavač novije hrvatske književnosti na matičnom mu zagrebačkom Filozofskom fakultetu. U svojoj će dugoj spisateljskoj karijeri realizirati brojne, iznimno cijenjene, i esejističke arbitracije i novelističke okušaje.
Iako je nešto stariji od literarnog naraštaja koji će se u njemu ostvariti, Nikola Milićević bio je jednim od pokretača i utemeljitelja časopisa Krugovi (1952. – 1958.), u kojem su se legitimirali brojni do danas važni naši pjesnici.
Vlatko Pavletić bit će mu najaktivnijim sekundantom, koji će udariti biljeg i samom časopisu i svem životu što se do dandanas uza nj i veže i važe, timbravši svoj uvodnik smjelom eksklamacijom: “Neka bude živost!”
Ta će egida u vidu psalamske antifone ostati vazda ponavljajućom mantrom i matricom, koja će snagom estradne refrenske zapamtljivosti zanavijek skretati pažnju i na sam fanzin, kao i na generaciju literata što se odnjihala i odgojila među njegovim koricama.
OMLADINSKI POČETNIČKI VERSI
Bez obzira na to što je Nikola Milićević bio jednim od porodničara rečenoga časopisa, njegove akušerske zasluge nisu stvorile zadrugu što će mu kaditi i lik i djelo, pa će se baš na tim stranicama njegova poezija iz pera ukorak mu hodajućih kritičara smatrati – staromodnom.
Njega to, nasreću, nije obeshrabrilo, već je kao istinski i slobodarski, kozmopolitski odgojen intelektualac, njegujući pluralnost mišljenja i ocjenjivanja, dozvoljavao netaknutost mišljenja i razmišljateljski razvoj onih kojima je i prokročio putove ter otvorio prostor osnovavši sâm časopis Krugovi.
A startao je Nikola Milićević zbirkom namijenjenoj dječjoj književnosti, Zlatna grana (1952.), nakon što je još 1940. godine u srednjoškolskoj Omladini bio tiskao svoje početničke verse.
Već idućega godišta predstavit će se kao pjesnik s ponešto više ambicije, objaviviši vlastite pjesme skupa sa Slobodanom Novakom i Vlatkom Pavletićem u šesteroručno napisanoj zbirci Pjesme, gdje je njegova niša trifore ponijela naslov Pod ravnodušnim zvijezdama.
Milićević je bio poliromanski prevoditelj koji je svoja traduktološka transponiranja provodio dolazeći u svoj jezik iz polazišta izvornikâ na francuskom i talijanskom, španjolskom i portugalskom, latinskom i, čak, ruskom jeziku.
S Dragom Ivaniševićem bio je u pobratimskoj pletenici prevođenja s talijanskog, dok je s hispanskog jezičnoga korpusa hodao ukorak s mlađim kolegom Tonkom Maroevićem, koji je prevodio s katalonskog, ostavivši iza sebe čak dvije knjige antologijâ tamošnjeg pjesništva što ih je sam priveo do u ovdašnji nam standardni hrvatski jezik.
Pored toga što je Maroević pisao o Nikoli Milićeviću kao pjesniku, recenzirajući njegovo recentno pjesništvo kritičkim osvrtima i čak ga antologiziravši u svojem izboru Uskličnici (1996.), pisao je o njemu i kao prevoditelju, uspostavivši kontakt između njega i Nikole Šopa pri analizi latinskog prijevoda lirike rimskog elegičara Propercija, a što je završilo u Maroevićevoj knjizi Borgesov prijatelj (2005.).
Bogatstvo Milićevićeva prevodilaštva s niza maločas spomenutih jezika rezultiralo je u domaćoj nam kulturi nekolicinom priređenih kumulativnih presjeka iz njegove meštrije, pa smo dužni Milićeviću za impozantne tomove poput Antologije svjetske ljubavne poezije (1968.), Zlatne knjige španjolske poezije (1972.), Antologije evropske lirike od srednjeg vijeka do romantizma (1974.), a značajan je njegov doprinos kao pisca poglavlja o španjolskoj i hispanističkoj poeziji u višesveščanoj Povijesti svjetske književnosti (1974.).
Ono što se do šire javnosti također nešto slabije uspijeva probiti svakako jest fakt kako je Milićević bio i dijelom tima koji je – u onim posebnim povijesnim i turbulentnim okolnostima – pripremao prvi prijevod cjelovite Biblije što je prvi put u povijesti bio tiskan i objavljen u Hrvatskoj.
To je ono glasovito izdanje iz 1968. godine, kad je Sveto pismo izašlo u nakladi “Stvarnosti”, a do danas se u nizu izdanja reprintiralo kao “Zagrebačka Biblija” pod nakladničkom paskom “Kršćanske sadašnjosti”.
Milićevićev zavičajnik Jure Kaštelan bio je u tom projektu prevažnom premosnicom između Partije, čiji je bio utjecajni čimbenik, i Crkve, koja je zahvaljujući širini i susretljivosti fra Bonaventure Dude uspjela odliti koalicijsku leguru zajedničkog pothvata.
Sveprisutni bog sretnog trenutka za kojega nikad ne možeš znati iza kojega kantuna čuči, farabut Kairos, nenadano je bio iskočio poput duha iz boce i još nenadanije doskočio kao deus ex machina nudeći mogućnost da se od tvrde kore komunizma, kao od drva masline, izdjelja najposlije i prva autentična, prava pravcata hrvatska – Biblija.
U SLUŽBI SVETE CECILIJE
Čitava satnija prevoditelja i književnika, jezičnih eksperata i biblijskih hermeneutičara upregnula se u zajedničku kočiju, pa je u nezamislivom roku iznjedrila impozantan projekt izveden mješavinom komplementarnih tehnika i asimilacijskih disciplina.
Segment koji je u tom časnom posvećenju bio namijenjen Nikoli Milićeviću bio je injektiranje u heterogeni prijevod jedincate nam Biblije njegove taman objavljene Pjesme nad pjesmama.
U izdanju zagrebačke Matice hrvatske Milićević je 1965. godine bio publicirao svoj prepjev Salomonove starozavjetne knjige, koja je stubokom bila uvrštena u rečeno izdanje, pridružujući se time psalmima Filiberta Gassa i Novom zavjetu Ljudevita Rupčića. Ostatak teksta Staroga zavjeta sklopljen je po radovima Antuna Sovića i Silvija Grubišića.
Uza sve ovo dosad navedeno, Nikola Milićević ipak je esencijalno – pjesnik. Niz je kanconijera što čine njegovu dionicu opera omnia; no, u zavičaju mu ostat će među dražima njegova knjiga Prah zemaljski, koja je sveobuhvatna, gotovo portretna njegova legitimacija na svim frontovima: od slobodnog stiha do onoga okovanog u vidu “soneta u krugu”, kako sugerira jedna njegova pjesma te vrste. Odahnuvši, kazat će na jednoj postaji, u pjesmi Uvijek: I tako uvijek treba nešto nositi / i podnositi / što nije potrebno / ni nama ni ovim stablima, / bila to prašina / ili vjetar / ili podignuta pasja noga…
Umivenost i ujednačenost knjige Prah zemaljski, uz unutrašnji ritam pjesama u slobodnom stihu i soldatesknoj uniformnosti sonetnog soja, nadograđuju i pjesmotvori ušiveni od po dvije kitice s tri stiha. Kakva je to fina reperkusija Dantea i njegove Božanstvene komedije, koja bi u sebi mogla nositi i ovaj turanj Nokturna:
Tama sva drhti kao da je živa
i nadima se teško, a noć tmurna
sve tjeskobnija i sve gušća biva,
i tminom šumi. U dnu ječi urna
sjećanja mučnih i pusta počiva
umorna duša u mraku nokturna.
Ovaj je ulomak iz Milićevićeva stihopjevanja posve u dosluhu s davnom njegovom poemom antologijskih dosega, Elegija za moje mrtve, koja se otvara jednadžbom bez nepoznanice, kroz koju se može sagledavati cjelokupno njegovo pjesništvo:
Ovdje su zasijani moji mrtvi.
Ovdje trune njihovo nadanje
i njihova patnja svakog proljeća
cvate u tamnim cvjetovima.
Njihove kosti se bude u tvrdom
lišću kadulje i vrijeska.
Kroz težak miris ovog bilja
dišu njihovi crni vapaji.
Ovdje je njihov očaj
u kamen skamenjen,
u zemlju zaoran.
A iz njihove ledene samoće
neki davni, nemilosni bog
proviruje, zaplašen.
Tihi pjesnik koji se ne smije, Nikola Milićević, opisao je puni krug u službi svete Cecilije, ovozemne zaštitnice i glazbenika i pjesnika, ostavši vazda na usluzi muzi koja ga je i nutkala i gurala prema naprijed. Uzvratio joj je na način da se potvrdio kao pjesnik, dokazao kao prevoditelj i nametnuo kao antologičar. Uza sve još ono nešto ponešto…
A sve na svijetu što će mu ostati kao nužno bit će usve korito učinjeno od zemlje i kamena, da se kroza nj prolit i izlit može i modro more Jadrana i zelena rijeka Cetina; odnosno, da u ambijentu djetinjstva njegova elementarnom stvarnošću mogu odživjeti stihovi iz jedne krasne mu pjesme, stihovi što žeđaju i ištu: more breskvina cvijeta / u primorju, između Splita i Omiša…
(za objavljivanje priredio: A. Mekinić)
Tjedan u kojemu su dominirali prilozi posvećeni 100. obljetnici rođenja pjesnika Nikole Milićevića iz Zvečanja zaključit ćemo prilogom o mladoj pjesnikinji Jeleni Alfirević-Franić iz susjedne Donje Ostrvice koja je 14. studenoga ove godine, u povodu Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, dobila književnu nagradu „Jean Michel Nicollier“ koju joj dodjeliše Hrvatska udruga Benedikt i Udruga veterana 4. gardijske brigade za pjesmu Kata Šoljić posvećenu majci zvanoj Hrabrost. Evo što o nagrađenoj pjesmi kaže sama autorica, inače profesorica hrvatskoga jezika i književnosti, znanstvenica i književnica sa Sveučilišta u Zadru:
