U povodu ovogodišnjeg blagdana nebeskog zaštitnika Poljica sv. Jure, razgovarali smo s donedavnim dekanom Poljičkog dekanata don Vladom Đuderijom koji je tu časnu dužnost obnašao punih 14 godina u razdoblju od 22. studenoga 2005. do 20. kolovoza 2018. Zanimalo nas je njegovo iskustvo suživota s Poljičanima, te njegov doživljaj Poljica, napose sa stajališta poljičke budućnosti.
Razgovarao: Ivica Čotić
Iako ste dugo obnašali dužnost dekana Poljičkog dekanata, zbog m
lađih čitatelja molimo da nam se ukratko predstavite?
Rođen sam 10. srpnja 1946. u Dugopolju od majke Matije rođ. Jurinić i oca Mate, kao stariji brat blizanac. Kako je moj brat samo 12 dana nakon krštenja otišao među anđele, tako sam u najranijoj životnoj dobi osjetio bliskost prema duhovnosti.
Osnovnu školu sam pohađao u Dugopolju. Godine 1962. upisao sam prvi razred sjemeništa na Šalati jer u Splitu tada još nije bilo otvoreno sjemenište, no već u drugom razredu nastavio sam školovanje u Splitu gdje sam i završio teološke studije. Zaređen sam 4. srpnja 1971. u Gospinom svetištu u Sinju. Prva župa s dekretom bila mi je Bisko-Liska-Kotlenice gdje sam ostao šest godina. Poslije sam premješten u župe Tijarica i Kamensko. Nakon 12 i pol godina premješten sam u župu Okrug Gornji kojoj pripada i Okrug Donji. Tu sam dočekao početak Domovinskog rata i stekao vrlo traumatično iskustvo s obzirom da je na području moje župe bilo čak 7000 izbjeglica kojima je na razne načine trebalo pomoći. Godinu dana pomagao sam i u Stobreču služeći misu i vjeronauk u školi. Dekretom od 10. kolovozu 1994. došao sam u župu Gata gdje sam ostao pune 24 godine.
Koliko dugo ste obnašali dužnost Poljičkog dekana?
Dekan sam postao 22. studenog 2005. nakon što je nadbiskup premjestio tadašnjeg dekana i župnika Kostanja don Antu Matešana u župu Solinskih mučenika u Ninčevićima, a službe dekana sam razriješen istoga dana kad i župničke službe, 20. kolovoza 2018.
I kakvo je Vaše iskustvo suživota s Gaćanima i Poljičanima općenito?
Župa Gata je na neki način središnja za sva Poljica jer se tu nalazi poljička ‘katedrala’, crkvica sv. Jure na Gracu, povijesnom poljičkom zborištu gdje sam imao čast organizirati mnoge proslave blagdana sv. Jure. Gata pamtim i po tužnim obljetnicama četničko-talijanskog pokolja nevinih žrtava zlosretnog 1. listopada 1942. Djeci sam držao vjeronauk, predvodio procesije s Gospinim kipom od Smova do župne crkve sv. Ciprijana, uveo misu u crkvu sv. Petra u Čišlima, bio na usluzi nebrojenim posjetiteljima Povijesnog muzeja Poljica tumačeći im s radošću i ponosom prošlost nekadašnje Poljičke knežije. Nastavio sam uređivati za Poljica i hrvatsku kulturu uopće vrlo važan godišnjak Poljičkog dekanata „Poljica“. U posebnom sjećanju ostala mi je i 330. obljetnica ukidanja kmetstva u Poljičkoj knežiji održana 4. prosinca 2006. pred drevnom crkvicom sv. Andrije na Obliku gdje se 12. listopada 1676. “sva poštovana vlastela i poštovani didići obvezaše na vjeru i dušu da će uvijek biti u slozi s ubogima”. Bio je to doista jedinstven događaj u tadašnjoj Europi koji najbolje svjedoči mudrost Poljičana i njihovih vođa, ali i demokratsko narodno biće te socijalnu osjetljivost tadašnjeg poljičkog društva.
Da li ste bili zadovoljni zajedništvom i suradnjom župnika i vjernika unutar dekanata?
Kao dekan uvijek sam bio pozivan na misna slavlja u sve poljičke župe u povodu njihovih blagdana čemu sam se uvijek rado i odazivao. Jednako tako s radošću sam odlazio i na susrete crkvenih pjevača i zborova u Tugarima kao i na Dane Mile Gojsalića u Kostanjama. Koliko god suradnjom bio zadovoljan, priznajem da je moglo biti i bolje pri čemu ni sebe ne izuzimam od kritike.
S kakvim ste se poteškoćama najčešće suočavali?
Bilo je raznovrsnih uspona i padova odnosno poteškoća. Primjerice, uređivanje spomenutog godišnjaka „Poljica“ krenulo je vrlo dobro, ali ubrzo su se pojedine kolege štufale. Nekim župnicima bilo je teško sastaviti godišnju statistiku i napisati par riječi o župi. Kad su na župnička mjesta došli novi župnici koji nisu bili dovoljno upoznati s povijesnom važnošću Poljica, bilo je još gore. Priloge za godišnjak dostavio bi tek manji broj njih, a ostali ništa, pa nisam niti mogao niti smio objaviti krnji godišnjak. Zato sam uređivanje godišnjaka ponudio poljičkim svećenicima, ali oni su nalazili razne izgovore da se ne prihvate toga posla. Zbog pozivanja na druge obaveze patila je i zajednička duhovna obnova, no ja sam nekako osjećao da je pojedincima zapravo manjkalo više dobre volje. Mi svećenici dužni smo imati najmanje četiri susreta godišnje, ali kako bi se rijetko kad svi okupili, dekanski susreti bi se odvijali pojedinačno, od župe do župe. Uoči proslave blagdana sv. Jure redovito bih slao dopise svim župnicima o nadolazećoj proslavi na Gracu, no svejedno bi odaziv svećenika bio slab. Donekle sam smatrao opravdanim izostanke župnika iz dijela primorskih Poljica čije su župe velike, pa im je teško bilo ograničiti se na samo jednu Svetu misu, pa bih njima savjetovao da drugu održe poslijepodne. Bilo je i godina kad bi se proslava na Gracu poklopila s krizmom u nekoj od župa. Iako sam uvijek nastojao imati razumijevanje za svakog od mojih kolega, možda sam ipak ponekad trebao biti energičniji. U tom smislu ni moje zdravstveno stanje nije mi uvijek išlo na ruku.
Da li ste svoje dugopoljsko porijeklo doživljavali kao hendikep u obnašanju dužnosti Poljičkog dekana?
Ne, ni u kojem slučaju, premda je bilo pojedinačnih podbadanja u stilu „Dugopolje pusto klanje…“. Ali ja bih u šaljivome tonu uzvratio primjedbom kako je moje rodno Dugopolje mjesto na putu između Splita i Sinja, pa se sve vidi i čuje puno više i brže nego u zabitim mjestima za čije se događaje sazna tek godinama poslije. Pamtim da sam i profesoru u prvome razredu gimnazije u zagrebačkom sjemeništu na Šalati, nakon što me je po saznanju da sam iz Dugopolja upitao „A di ti je nož?“ odgovorio: „Na sigurnom mjestu, profesore.“ Šalu na stranu, ali ako pogledate crkvu u Dugopolju u kojoj sam kršten, pričešćen i krizman, koje se ne bi posramili ni Zagreb, ni Rim, a nekmoli Split, nisam se ustručavao na provokacije odgovoriti protupitanjem je li tako velebnu crkvu izgradila vjera ili nevjera? Znao bih, također, na pitanje odakle sam odgovoriti da sam iz slavnog Dugopolja. A kad bi tko zapitao „Po čemu to slavnog?“ kratko bih mu odgovorio: „Po meni!“
Ima li nešto u Vašem mandatu što je moglo ili moralo biti odrađeno bolje?
U prvome redu već spomenuti godišnjak „Poljica“ čije se objavljivanje mora nastaviti, pa i ovom prilikom molim svoje kolege svećenike da ga ne prepuste zaboravu. Jednako tako i svetkovina sv. Jure zavrijeđuje veći zajednički angažman i zajedničku koncelebraciju s obzirom da je riječ o tradicionalnoj središnjoj proslavi Poljičana iz svih dijelova Poljica. Jer kad ljudi vide da se držimo zajedno, to je i njima poruka da budu složni i jedinstveni u očuvanju poljičkih tradicija i zaštiti poljičkih interesa. Ljudi jedni na druge djeluju i negativno i pozitivno, pa je zato važno da djelujemo pozitivno.
Svjedoci smo ubrzane ugroze poljičkog indetiteta posljednjih desetljeća, pa nam recite kako novim poljičkim naraštajima usaditi one vrijednosti koje su krasile njihove pređe kroz vjekove?
Novi naraštaji nipošto ne bi smjeli zaboraviti svoje pretke i njihovu žrtvu za očuvanje Poljica. Stoga svima savjetujem, a napose kolegama svećenicima diljem Poljica da se više pozabave valorizacijom sveukupne poljičke baštine u suvremenim okolnostima kako bi ne samo novi naraštaji Poljičana i drugi žitelji Poljica nego i cijela Hrvatska bolje spoznali slavnu prošlost nekoć slavne Poljičke knežije koja je očuvala svoju vjeru, svoje ime i svoje hrvatstvo u puno težim okolnostima. Poljica su tijekom cijele svoje povijesti bila razapeta što se nastavilo i do dana današnjega, pa je svakodnevno snaženje duha poljičkog zajedništva nužnost i obaveza svih kojima je do Poljica stalo. U tom smislu molimo zagovor majke Božje jer svaka župa u Poljicima ima makar jednu crkvicu ili oltar Gospin.
Kao bivši pastir Poljičkog dekanata, imate li kakvu poruku Poljičanima u povodu ovogodišnjeg blagdana sv. Jure?
Prije svega, sve moje Poljičanke i Poljičane poštovane, Poljičane diljem svijeta, cijeli Poljički dekanat i svoga nasljednika don Špira Čikeša, od srca pozdravljam i svima čestitam blagdan poljičkog nebeskog zaštitnika moleći ga da ih sve providi kako bi sačuvali svoje kršćanske korijene, katolicizam, duhovnost, svoje hrvatstvo i svoja Poljica. Poljica su po mom sudu uvijek imala onaj čvrsti živi hrvatski troplet koji ih je održao kroz povijest. To su darovi vjere, znanosti (kulture) i političkog umijeća (zajedništvo). Vjera je crkva, njeni svećenici, glagoljaši, propovijedi. Znanost je istraživanje prošlosti, dokumenti na bosančici, njegovanje svoje kulture i tradicija. Politika je statut Poštovani i demokracija, zajedništvo svega puka. Nitko u Poljicima nije kršio pravo drugoga nego su se svi međusobno poštivali. Neka se zato još više učvrsti suradnja i ljubav između svih Poljičana i poljičkih udruga koje djeluju za dobrobit Poljica. Jer bez zajedništva i suradnje svih kojima je Bog podario sreću da baštine ovaj bogomdani dio Lijepe naše, nema ni Poljica!
Iako za nas, članove Saveza za Poljica, to nije nikakva novost, svakako nas raduju naslovi priloženog članka današnje SD koji poručuju da „poljičkim stazama trče ljudi iz cijeloga svijeta, i uvijek se vraćaju“ te da su „mala Gata turistički biser pod Mosorom“ jer potvrđuju našu davno izrečenu tvrdnju da je sveukupan prostor Poljica jedan veliki muzej na otvorenome čiji su ‘eksponati’ sva poljička materijalna i nematerijalna kulturna baština, a ‘kustosi’ Poljičani koji žive svoje tradicijsko naslijeđe (vidi http://poljica.hr/wp-content/uploads/2018/04/Revitalizacija-Poljica.pdf).
