Da nije guzi… pardon, guloznih, goluznih ili bonkulovića ako vam je tako draže, za Poljica mnogi nikada ne bi čuli. Ni višnja maraska, ni duvan, ni trišnja tugarka, ni podstranjska salata, ni kostanjski plavac, ni dubrovski sir (da ne nabrajamo dalje) kojima su se nekada Poljica dičila, nisu proslavili nekoć slavnu knežiju kao što je to uradio poljički soparnik, zeljanik ili uljenak, kako vam drago.
 
Nije, naravno, dobro za Poljica i Poljičane što je pored svega blaga soparnik (p)ostao jedini istinski poljički brend, ali ova nekoć sirotinjska jizbina ponajmanje je zato kriva. Pa ipak, soparnik je delicija još uvijek mnogima nedostupna ne samo zbog cijene od 250 do 300 kuna nego i zbog veće potražnje od ponude te sve oskudnijih izvora autohtonih sastojaka, u prvome redu blitve. Kako samo gospođa Ivanka Radmilo iz Gata zaprimi ponekad i do 200 narudžbi dnevno kojima, kako kaže, ni izbliza ne može udovoljiti – vidi priloženi članak iz SD – nije teško izračunati da bi samo njoj bile potrebne tone blitve, luka i brašna mjesečno, hektolitri maslinova ulja i na stotine kubika drva te ono najvažnije – više pari ruku mladih stopanjica.
 
Pa kad je već tako, zašto se i drugi u Poljicima ozbiljnije ne prihvate ovoga posla koji nipošto nije gladak (a koja to poštena rađa je?!), ali bi financijski mogao biti sladak. I to nipošto ne pukim ‘štancanjem’ soparnika od namirnica nepoljičkog porijekla nego upravo domaćim, autohtonim, i što je najvažnije – u skladu sa zaštićenom recepturom. A oni koji uz to imaju i odgovarajuće stambene uvjete mogli bi otvoriti ‘kuće soparnika’ gdje bi gosti, domaći i strani, mogli i bez najave doći i u svako doba konzumirati soparnik i druge poljičke delicije te svjedočiti avanturi njegova pripravljanja uživo.
 
Uvjereni smo da takve sadržaje ne bi mimomišao nijedan ozbiljan turistički itinerer i to bi bio začetak onog turizma kakav je Poljicima potreban.
Facebook Komentari