POLJICA KAO MONETA ZA POTKUSURIVANJE

Dodamo li ovome još i činjenicu da Hrvatske ceste, uz blagoslov Poljicima nadležnih gradova i općina, nepostojanje ove nesretne brze ceste namjeravaju ‘nadoknaditi’ tzv. zaobilaznicom koja će tranzitni promet s Jadranske magistrale preusmjeriti na nejaka poljička cestovna pleća, više je nego očigledno da su Poljica u oba slučaja postala tek moneta za potkusurivanje velikih i moćnih na račun malih i nemoćnih.

ČESTITAMO BLAGDAN VELIKE GOSPE

Uz blagdansku čestitku svim Poljičanima ma gdje bili i svim ostalim žiteljima Poljica, u nastavku donosimo prigodni tekst o tradiciji svetkovanja blagdana Velike Gospe u Poljicima i običaju prenošenja Gospina kipa u više poljičkih sela pod nazivom Gospin prinos.

 

Velika Gospa

 

Velika Gospa slavi se 15. kolovoza. Tada se slavi uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo i taj se dan hodočasti Gospi u Sinj. Mnoštvo vjernika dan prije (14. kolovoza) kreće pješice iz svoje kuće u Sinj, a oni koji su spriječeni to nadoknade misom u Sinju na taj blagdan. Toga dana ne smije se ići na plažu. Vjerovalo se da se mnogo ljudi, a posebice djece, utopilo upravo zato što su se kupali na taj dan pa se po Poljicima zna reći: „Ne valja se kupat na Veliku gospu jer Gospa taj dan uzima malu dicu sebi“. Na Veliku Gospu bilo je zabranjeno bilo što raditi na polju.

 

Gospin prinos

 

Ono što je također karakteristično za pojedina sela u Poljicima jest tzv. „Gospin prinos“. To je zapravo tradicionalni pohod s Gospinim kipom. Najčešće se radi o prenošenju kipa iz jednog sela u drugo (kao npr. iz Kostanja u Pograđe i obrnuto ili iz Ostrvice u Zvečenje i obrnuto) ili, ako se radi o većem selu, Gospin prinos se odvije iz jedne crkve u drugu (npr. u Gatima, iz crkve Gospe od Smova do crkve sv. Ciprijana). Poljičani i ne pamte koliko dugo traje ovaj običaj, ali njeguju ga već stotinama godina. Radi se o svečanoj procesiji prilikom koje se Gospin kip nosi u susjednu crkvu i tamo ostaje četiri tjedna. Nakon toga postupak se ponavlja, ali se ovog puta kip vraća u prvobitnu crkvu. U tradicionalnoj procesiji sudjeluju brojni vjernici, a nakon svete mise domaćini (mještani sela u kojoj Gospin kip te nedjelje obitava) prave veliku feštu. Kip uglavnom prenose četiri muškarca. Ispred njih idu zastave sa slikom nekog sveca, tzv. bandire. Njih ponovo nose muškarci. I dok je nekada bio nepisani zakon da muškarci budu prvi u procesiji ,a žene tek na kraju, danas se taj običaj polako izgubio i obično žene hodaju skupa sa svojim muževima ili braćom. Djevojčicama se daju košarice napunjene laticama raznog cvijeća, te one hodaju ispred kipa obasipajući ga šarenim laticama cvijeća. Zanimljivo je da je u svim selima Gospin prinos organiziran u kasno proljeće ili ljeto, te cvijeća nikada ne manjka.

 

(Antonia Perica: diplomski rad „Tradicijska kulturna baština u Poljičkom i Omiškom kraju“ – Split, studeni 2016.)

 

ČESTITAMO DAN POBJEDE I DOMOVINSKE ZAHVALNOSTI TE DAN HRVATSKIH BRANITELJA

DUBRAVCI OBILJEŽILI GODIŠNJICU SMRTI SV. ARNIRA

U Dubravi je jučer 4. kolovoza 2019. obilježena 839. godišnjica smrti svetoga Arnira. Svečano misno slavlje na jutarnjoj misi u crkvi sv. Arnira predvodio je biskup dubrovački mons. Mate Uzinić uz koncelebraciju dubravskog župnika don Jakoslava Banića, te svećenika dubravskih korijena, don Ivana Čotića i don Tomislava Bašića. Misu je uz ministrante na stolu Gospodnjem služio i budući mladomisnik Klement Radosoljić.

U nadahnutoj propovijedi biskup Uzinić naglasio je kako trka za materijalnim u ekonomiji današnjice priječi put izgradnji duhovnoga, istaknuvši kako je i Arnirova smrt jedna od posljedica takvih stanja. Vjernici i hodočasnici su zadovoljni i duhovno okrijepljeni napustili svetište s nadom u ispunjenje svojih prošnji.  Iza večernje svete mise i blagoslova s presvetim oltarskim sakramentom koje je predvodio don Tomislav Čubelić, upriličena je zabava na školskome igralištu do ranih jutarnjih sati u kojoj je, uz glazbu uživo, piće i hranu, sudjelovao veći broj župljana i gostiju.

Ukratko o životu i sudbini sv. Arnira:

Sveti Arnir rođen je u Romagni oko godine 1100. Bio je redovnik benediktinac u samostanu Kamalduensa u Fonte Avellanu u Italiji, a od 1156. biskup u Cagliju. Splitskim nadbiskupom postavio ga je papa Aleksandar III. godine 1175. nakon smrti nadbiskupa Gerarda. Kao biskup pratio je papu u Veneciju, a sudjelovao je i na Trećem Lateranskom saboru. Putovao je i u Carigrad kako bi zastupao interese grada Splita i biskupije. Godine 1177/78. održao je u Splitu pokrajinski crkveni sabor zbog sređivanja crkvenih prilika. Toma Arhiđakon kaže za njega da je proširio imanja splitske Crkve.

Zbog lažnih darovnica imanja u Srinjinama koje se nalazilo na granici posjeda između splitske i omiške komune, nadbiskup je došao u spor s plemenom Kačića. Nazvali su ga “najgorim biskupom” jer je na njihove zemlje htio udariti namete po osnovi darovnica biskupiji koje su oni smatrali lažnima. Kad je osobno došao na područje Poljica, Nikola Kačić i njegovi kmetovi Reljići kamenovali su ga na smrt dana 4. kolovoza 1180. u klancu u Dubravi. Nadbiskup ipak nije izdahnuo na tome mjestu nego u Mutograsu. Benediktinke su u samostan koji se nalazio izvan Dioklecijanove palače primile njegovo tijelo. Kasnije je preneseno u Kaštel Lukšić. Već je Toma Arhiđakon zabilježio neka čuda koja su se dogodila zagovorom biskupa Arnerija. Na temelju tih čuda, papa Aleksandar VIII. odobrio je 1690. njegovo štovanje i imenovao ga suzaštitnikom Splitske nadbiskupije. Kasnije ga Crkva proglašava blaženim. Kapela svetoga Arnira postoji u Splitu ispred sjevernog zida Dioklecijanove palače iako su Splićani gotovo zaboravili na svoga suzaštitnika. Na mjestu pogibije biskupa Arnerija provrela je voda iz žive stijene koja čak i u ljetnim mjesecima u vrijeme najvećih suša izvire lagano poput rose. Nad tim malenim izvorom vjernici su u XVI. stoljeću podigli kapelu. Istraživanja su pokazala da voda u sebi nema nikakvih ljekovitih svojstava, ali mnogi ljudi i djeca su zagovorom sveca ozdravili od tegoba kožnih bolesti (posebno bradavica) i drugih zala, pa se voda ipak smatra čudotvornom.

Piše: Ivica Čotić

NEK SE GRADI, PA MAKAR I NA ŠTETU POLJICA

U povodu javnog priopćenja Gradskog odbora HDZ-a Omiš kojim izražavaju zadovoljstvo zbog, kako kažu, potpisivanja Ugovora o izgradnji mosta ‘Cetina’ u Omišu i tunela ‘Komornjak’, izražavamo nadu da i Poljičani među njima znaju čemu se vesele te da u pričuvi imaju odgovarajuća rješenja za štetne posljedice preusmjeravanja većeg dijela tranzitnog prometa s Jadranske magistrale na nejaka i neuvjetna poljička cestovna pleća te prometne zastoje kojima se žitelji Poljica u budućnosti mogu nadati.

U SPOMEN NA NEDILJKA MARTINA BEGIĆA

Dana 21. srpnja zaokružena je četvrta godina otkako nas je tragičnom smrću napustio jedan skroman, tih i samozatajan čovjek rodom iz Kostanja koji će svejedno zauvijek živjeti u kolektivnoj memoriji Poljičana, ali i mnogih ljubitelja dobre klapske pisme zbog antologijskih stihova koje je uglazbio još jedan Poljičanin po majci prof. Rajimir Kraljević, a riječ je o skladbama O pasiko moja i Loza u škripu (godine 2000. nagrađena Porinom za najbolju folklornu pjesmu u izvedbi klape Cambi) te naravno, njihovome autoru Nediljku Martinu Begiću.

 

Martin, kako su ga prijatelji zvali, objavio je tridesetak pjesama zavičajne tematike objavljenih u zbirci „Loza i ljubav“ (HKD Napredak – Split, 2001.) čije je drugo dopunjeno izdanje objavila Udruga zagrebačkih Poljičana „Sveti Jure“ (Zagreb, 2011.).

 

U spomen na našega Martina, donosimo tekst pjesme Loza u škripu:

 

U uskome škripu, sve između kuka / sadila je loze ta težačka ruka. / U procip je stavi, di je zemje mrvu / Pa je znojen zali, svoju lozu prvu. / Pljujući u šake, laća se mašklina / Pod žujavon rukon, drobila se stina. / Stvarala se škrapa, di se loza vila / Tu se brala grožđa i vina se pila.

ŽUPAN OTKRIO „POLJIČANKU SA SOPARNIKOM“

Da je „više od 4000 ljudi kusalo rombove u Dugome Ratu“, da su „soparnik i njegova mater Poljičanka dobili spomenik, rad Tea Baučića, koji je otkrio župan Blaženko Boban“ te da je „najboljim soparnikom proglašen onaj Dubravke Željković iz Gornjega Doca“ sažetak je opširne reportaže SD o 15. izdanju Festivala soparnika u Dugome Ratu. Ostatak pročitajte u priloženom članku, a mi čestitamo meštru Teu Baučiću na uspjelome radu i meštrovici Davorki Zeljković što je nakon Kostanja ‘pokorila’ i Dugi Rat, te svim ostalim sudionicima i organizatorima na još jednoj zapaženoj promociji ove poljičke delicije.

POLJICA – OD SUBJEKTA U TUĐIM DO OBJEKTA U SVOJOJ DRŽAVI

Prema popisu stanovništva iz 2011. na prostoru povijesnih Poljica površine 250 km2 izbrojena su 23.502 žitelja što Poljica svrstava na visoko 27 mjesto u konkurenciji 128 hrvatskih gradova i 428 općina.

Usporedbe radi, najmanja općina po broju stanovnika je Civljane u Šibensko-kninskoj županiji sa 137 stanovnika (najveća je Viškovo s nešto manje od 15.000), najmanji grad je Komiža na otoku Visu sa svega 1.526 stanovnika, dok je najmanja općina po površini Općina Dekanovec u Međimurskoj županiji sa 6,1 km2.

Općine su i ‘glasovita’ Nerežišća na Braču sa samo 868 stanovnika, pa čak i upola manji Sućuraj na Hvaru sa svega 463 stanovnika i sve one su, jednako kao i uvodno spomenuta Općina Civljane s mizernih 137 stanovnika – SUBJEKTI koji, za razliku od Poljica, SAMOSTALNO ODLUČUJU O SVOJOJ SUDBINI (vidi priloženi članak objavljen ovih dana u Jutarnjem listu).

Kome i zašto Poljičani moraju zahvaliti što je njihova višestoljetna knežija i republika, a potom i općina godine 1992. u hrvatskome Saboru, kad su se ‘gradovi’ i ‘općine’ dijelile šakom i kapom, ostala bez statusa jedinice lokalne samouprave objasnio je poljički neimar don Frane Mihanović u svojoj knjizi „Zla sudbina Poljica“ (Poljički dekanat – Gata, 1998.), a koga sve danas Poljičani i drugi žitelji Poljica moraju moljakati i za najbanalnije potrebe i dozvole, zna svaki koji je pokušao biti ‘na svome svoj’ štujući povijesno naslijeđe svojih predaka.

KAŠTELANOVA DICA

„Kaštelanova dica“ naziv je prigodnoga filma koji su snimila upravo Kaštelanova dica ili točnije skupina učenika omiške srednje škole „Jure Kaštelan“ u povodu 100. obljetnice rođenja ovog velikog poljičkog i hrvatskog književnika. Uz pohvale mladim filmašima na inventivnom uratku, čestitke svakako zavrijeđuju i njihovi mentori, prije svih profesorica hrvatskog jezika i naša kolegica Jelena Alfirević, te profesor vjeronauka Stanko Stojić. S obzirom da su Poljica nadaleko poznata i kao pjesnička republika, za nadati se je da ćemo u budućnosti svjedočiti cijelom serijalu sličnih uradaka što će, nadamo se, potaknuti i druge da na sličan način daju svoj obol očuvanju poljičke kulturne baštine.

Spomenuti film u trajanju od 17 minuta i priča o tome kako je nastao dostupni su na https://www.slobodnadalmacija.hr/dalmacija/split/clanak/id/613863/omiski-srednjoskolci-napravili-film-o-pjesniku-juri-kastelanu-svaki-dan-prolazimo-kraj-njegovog-kipa-odlucili-smo-ga-ponovno-provesti-rodnim-krajem-i-kalama

POLJIČANI ODUVIJEK POŠTUJU PRAVO NA VLASTITI IDENTITET I OSOBNOST

Ne ulazeći u motive koji su uredništvo „Podstranske revije“, a napose autora inkriminiranoga teksta Marija Tomasovića naveli da, kako piše današnja SD, prekrštavaju Nikolu Teslu i Branka Lustiga, a Eugena Jakovčića nazovu ‘poljičkim izrodom’, svekolikoj javnosti želimo dati na znanje da postoje i oni Poljičani koji ljude ne dijele na ‘naše’ i ‘njihove’ odnosno ‘poželjne’ i ‘nepoželjne’ samo zato što jesu ili nisu odgovarajući nečijem svjetonazoru ili interesu.