Službena stranica SZP
21312 Podstrana | Strožanačka cesta 20
091 544 33 03
03 kol., 2020 197 Pregleda

TEŠKO JE BITI POLJIČANIN

Normalnome čovjeku, a napose ako je uz to i Poljičanin, samo tuga može nastaniti dušu kad pročita da najveća turistička flota na Jadranu usred turističke sezone ‘umire’ na sidrištu u matičnoj luci. I to ne samo zbog ‘zagropanih’ milijuna eura kako naslov teksta sugerira nego prvenstveno zato što nije normalno da zdrav i radišan čovjek željan rada zdvaja nad svojom sudbinom umjesto da s veseljem stvara nove vrijednosti.

Nije, međutim, Krilo jedino mjesto u Poljicima u kojemu su zagropani milijuni s obzirom da diljem Poljica godinama i desetljećima zagropani leže puno veći iznosi koji se brojkama teško mogu iskazati. Spomenimo samo milijarde koje s vodama Cetine otječu što u tuđe džepove, što u nepovrat; milijarde zakopane u neobrađenim poljičkim poljima; milijarde skrivene u Mosorskim vrletima, kosama i pasikama; milijarde u poljičkim vjetrovima koji odnedavno napuhuju tuđe novčanike; milijarde koje trunu zajedno s neiskorištenim poljičkim povijesno-kulturnim i tradicijskim naslijeđem; milijarde zakopane s generacijama Poljičana koji su kosti ostavili crnčeći za druge; milijarde koje odlaze u svijet zajedno s novim, mladim i obrazovanim naraštajima Poljičana…

Zato je do bola teško biti Poljičanin jer pametnome je čovjeku neshvatljivo da netko može biti na izvoru svega, a istovremeno u svemu oskudijevati. I dok se kriljanski brodari razložno nadaju da virusna pandemija neće biti duga vijeka, ostatak Poljica nada se tek izdašnijim mrvicama sa stolova svojih gospodara. Za to vrijeme ‘zagropane’ milijarde poput blaga zakopanog u poljičkoj zemlji čekaju neke složnije ruke koje će ih ‘otkopati’. Dokle, Poljičani poštovani?!

29 srp., 2020 159 Pregleda

U IŠČEKIVANJU ‘DEMOKRATSKOG PRAVA’

S obzirom da Gradsko vijeće Grada Omiša na jučer održanoj sjednici nije dalo potporu inicijativi građana naselja Dubrava za izdvajanje iz sastava grada Omiša kako bi se pripojili Gradu Splitu, tako će mještani Dubrave za bolji razvoj mjesta, prvenstveno onaj vezan za budućnost njihove djece, kao i povratak mladih obitelji u selo, pričekati još neko vrijeme… – izvještava današnja SD i dodaje – Vrijeme kada će zaživjeti demokratsko pravo, a time obistinjenje želja i potreba mještana Dubrave.

Teško je reći da li bi ‘transfer’ Dubrave iz okrilja Grada Omiša u okrilje Grada Splita mještanima Dubrave donio očekivani boljitak, ali posve je sigurno da „vrijeme kada će zaživjeti demokratsko pravo“ neće dočekati jer to vrijeme upravo živimo samo ga ne prepoznajemo. Naime, posve je legalan način na koji su gradski vijećnici Grada Omiša ‘podrezali krila’ Dubrovcima, no pitanje je koliko je takav način i legitiman s obzirom da je izostala konstruktivna rasprava o razlozima zbog kojih je inicijativa mještana Dubrave za izdvajanjem iz Grada Omiša pokrenuta.

Drugim riječima, Grad Omiš je iskoristio svoje ‘demokratsko pravo’ da sukladno pozitivnim zakonskim propisima ne raspravlja o problemima dijela svojih sugrađana s područja Dubrave nego ih jednostavno nadglasa ignorirajući njihov zahtjev, međutim, Poljičani, pa tako ni Dubrovci, nikako da iskoriste svoje ‘demokratsko pravo’ pa se sukladno tim istim pozitivnim zakonskim propisima i snagom vlastitih argumenata izbore za pravo na bolji, kvalitetniji i sadržajniji život kao što su to u puno težim okolnostima relativno uspješno činili naši pređi.

Ali, za razliku od današnjih Poljičana i drugih žitelja Poljica, naše poljičke pređe krasilo je jedinstvo, razboritost, srčanost i odlučnost da se bore i izbore za svoja prava. Nama danas u našoj vlastitoj državi ne treba, srećom, ratovati, ali nitko nam ne brani da se okupljeni oko zajedničkih ciljeva zajedničkim snagama izborimo za ravnopravan suživot s drugim sugrađanima unutar postojećih Poljicima nadležnih jedinica lokalne samouprave. Prevedeno na ‘narodni’ jezik, da su mještani Dubrave u svojim zahtjevima bili podržani od mještana drugih poljičkih mjesta, vijećnici Grada Omiša imali bi puno više sluha, vremena i razumijevanja za njihove potrebe pa bi se zasigurno potrudili iznaći obostrano prihvatljiva rješenja. Ili bi se, u suprotnome, dogodio častan razlaz, pa bi Omiš i Poljica kao dvije zasebne i susjedne jedinice lokalne samouprave možda čak i bolje surađivale.

Zaključno, činilo se kome njihovo ponašanje bahatim ili ne, gradski vijećnici Grada Omiša ponijeli su se u ovoj stvari onako kako smiju i kako mogu jer smo im kao građani i kao Poljičani to omogućili.

28 srp., 2020 159 Pregleda

UPRAVLJATI ILI SLUŽITI NIJE ISTO

U potrazi za ‘boljim’ životom, žitelji Dubrave ili barem većina njih su, čini se, uvjereni kako će ga pronaći pod skutima Grada Splita umjesto Grada Omiša. Premda bi se reklo da je posve logično kako veći grad nudi i veće mogućnosti, u praksi i nije uvijek tako, pa se nadamo da 146 potpisnika peticije za prelazak pod ‘Oparine skute’, kako piše današnja SD, znaju što rade.

Nama u Savezu za Poljica je žao što se Poljičani i drugi žitelji Poljica nezadovoljni sadašnjim statusom i uvjetima života ne uspjevaju prvo međusobno povezati i združenim snagama ispregovarati sa svojim jedinicama lokalne samouprave bolje životne uvjete, a ako bi se iste oglušile o njihove pravedne zahtjeve, pokrenuti inicijativu za izdvajanje u svoju vlastitu jedinicu lokalne samouprave – općinu Poljica.

Zato još jednom želimo naglasiti da ‘mrvice’ sa tuđih stolova bio on omiški ili splitski, svejedno, ne mogu nadomjestiti prednosti koje nude cjelovita Poljica u svojim povijesnim granicama jer jedno je biti SUBJEKT u odlučivanju o svojoj sudbini i UPRAVLJATI svojim resursima, a nešto posve drugo služiti drugome neovisno o visini ‘nadnice’. Razliku između jednoga i drugoga barem bismo mi Poljičani morali dobro znati!

25 srp., 2020 195 Pregleda

BROJ POLJIČANA U SABORU PREPOLOVLJEN

Novi 10. saziv hrvatskoga Sabora nije ni počeo s radom, a broj Poljičana u saborskim klupama već je prepolovljen zato što je HDZ-ovcu Anti Mihanoviću u  posljednji trenutak ipak bilo milije mjesto ravnatelja Ljekarni SDŽ od saborskoga zastupnika. No zato je prisegnula Marijana Puljak s liste Pametno i svoj premijerni saborski nastup posvetila tematici koja nesumljivo ima egzistencijalnu važnost, ali je trenutačno svjetlosnu godinu daleko od problema svih problema koji desetljećima muče većinu birača njene 10. izborne jedinice, uključivo i žitelje Poljica, a to je, pogađate – prometna infrastruktura na području splitske aglomeracije. 

Unaprijed se slažemo s mogućim primjedbama da je Sabor u novome sazivu tek počeo s radom i da će naša Poljičanka koja je, ponavljamo, imala vrlo konstruktivan nastup, biti u prilici artikulirati brojne interese svoje 10. izborne jedinice uključivo i Poljica, samo nam je žao što je u svom premijernom nastupu koji uvijek ima posebnu težinu propustila još jednom ukazati na ovaj gorući problem, napose zbog svakodnevnih prometnih zastoja na najfrekventnijoj prometnoj dionici u Hrvatskoj, Stobreč-Grljevac.

I zato našoj Marijani u krajnje dobroj namjeri savjetujemo da ubuduće, parafrazirajući Katona Starijega koji je na kraju svakog zasjedanja rimskoga Senata zahtijevao uništenje Kartage riječima „Pod točkom Razno zahtijevam da se Kartaga uništi!“ sve dok mu Senat napokon nije udovoljio, svaki svoj budući nastup u Saboru okonča zahtjevom: “Pod točkom Razno zahtijevam da se zaobilaznica Trogir – Omiš dovrši u najkraćem mogućem roku!”

 Za razliku od Katona Starijega, zastupnica Marijana Puljak barem će biti konstruktivna.

23 srp., 2020 283 Pregleda

POLJIČKA ARKADIJA

U razdoblju od veljače do travnja 2020. objavili smo 50 fotografija na temu Poljička arkadija čiji su autori posjetitelji fb-stranice Saveza za Poljica. Iako zbog toga konačan izbor fotografija možda i nije najreprezentativniji, ipak u dovoljnoj mjeri ilustrira ljepotu poljičkih krajolika, a time i naše tvrdnje da su Poljica još uvijek prostor neizmjernoga potencijala koji smo dužni zaštiti, oplemeniti i sačuvati ga za nadolazeće generacije.

Da nije samo peloponeška Arkadija pokrajina mitološke ljepote i idiličnog života nego i naša Poljica, uvjerite se uvidom u spomenute fotografije dostupne na poveznici https://youtu.be/Kxr_dReWgJU.

21 srp., 2020 144 Pregleda

U SE I U SVOJE KLJUSE

U povodu izjave predsjednika HDZ-a i novog-starog predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića da će „omogućiti funkcionalno spajanje općina pri čemu će naglasak biti na učinkovitosti, održivosti i transparentnosti jedinica lokalne samouprave“ koja je kod nekih pobudila nadu da bi napokon i Poljica mogla iznova postati općinom, nužno je skrenuti pozornost na nekoliko činjenica.
 
Po mnogim relevantnim pokazateljima nesporno je da Poljica, i to znatno više od mnogih postojećih općina u Hrvatskoj, zaslužuju biti subjekt u upravljanju svojom sudbinom jer „sve u ovoj državi na njezinu korist govori“ – zapisao je još prije dva stoljeća Napoleonov maršal Marmont koji je nasilno dokinuo višestoljetnu poljičku autonomiju – „i pogled na nju i način njihove uprave“. I zato, ako je već saziv Sabora RH iz godine 1992. kada su se općine u Hrvatskoj dijelile ‘šakom i kapom’, a u kojemu je bilo i uglednih Poljičana, počinio nepravdu prema nekoć slavnoj Poljičkoj knežiji i općini, Plenković i HDZ danas su u prilici ispraviti je.
 
No kao što ‘mana s neba’ teško pada jednako je teško očekivati da će u konkretnome slučaju HDZ dokinuti općine Dugi Rat, Podstranu, Šestanovac i Dugopolje u kojima desetljećima obnašaju vlast, da bi sav taj prostor, zajedno s preostalim dijelovima povijesnih Poljica potčinjenih gradovima Omišu, Splitu i Trilju, objedinili u jednu općinu – općinu Poljica, ma koliko to bilo pravedno i opravdano. Uostalom, čak i da se to čudo dogodi, „spajanje najmanjih i najslabijih općina neće promijeniti ništa“, kako u svom komentaru za današnji Jutarnji list tvrdi vodeći autoritet upravne znanosti u Hrvatskoj i najargumentiraniji kritičar teritorijalne rascjepkanosti Hrvatske, profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu Ivan Koprić.
 
Stoga bi jedino izgledno, a istovremeno i zdravorazumno bilo da sadašnje, Poljicima nadležne općine i gradovi sami shvate kako je upravo njihov prvorazredni interes prepoznati Poljica kao logičnu prirodnu, prostornu, gospodarsku, povijesnu i kulturnu cjelinu te na taj način uživati sveukupne poljičke resurse i potencijale. Na putu ujedinjenja dijelova Poljica u jednu funkcionalnu cjelinu ma kako se ona formalno nazivala ionako stoje tek parcijalni interesi i taštine pojedinaca, a ne stvarni razlozi. Naprotiv, cjelovita Poljica podjednako su u interesu svih svojih žitelja što najbolje potvrđuje stečeno povijesno iskustvo. Naime, cjelovita Poljica opstala su punih šest stoljeća i to u neusporedivo težim okolnostima, dok patuljaste općine nastale cijepanjem Poljica zbog političkog inženjeringa vladajućih dišu na škrge već nakon nepuna tri desetljeća trošeći vlastitu supstancu (i, nažalost, poljičke resurse) za golo preživljavanje.
 
Zbog svega navedenoga jedino je sigurno da će neovisno o volji današnjih političkih moćnika Poljica postati subjekt koji će (barem) suodlučivati o svojoj sudbini onoga trenutka kad Poljičani i drugi žitelji Poljica napokon shvate da samo cjelovita i jedinstvena Poljica jamče bolji život svima ili barem većini, a sadašnja teritorijalno, administrativno i politički rastrojena Poljica tek pojedin(c)ima. Dok se to ne shvati, općinu niti trebamo niti zaslužujemo, a kad je i dobijemo ona može biti, figurativno govoreći, pod šatorom jer jedino važno je, ponovimo, biti subjekt u odlučivanju o svojoj sudbini.
 
Zato je potrebno još jednom naglasiti da Poljica u svojim povijesnim granicama ne moraju nužno biti formalna nego funkcionalna cjelina pri čemu je sporedno da li je riječ o općini Poljica, zajednici općina Poljica, suvremenoj povijesnoj regiji Poljica ili ‘turističkoj’ Republici Poljica. Drugim riječima, jedino važno je da Poljičani svoj jedini životni prostor na ovome svijetu, svoju didovinu, efikasno zaštite od sve učestalijih devastacija i zloporaba i očuvaju ga za svoje potomke, a u međuvremenu ga oplemene koliko znaju i mogu kako bi unaprijedili svoj životni standard i sačuvali opstojnost vlastitoga identiteta. (Piše: Ante Mekinić)
16 srp., 2020 168 Pregleda

KAKO SAČUVATI I OPLEMENITI SVOJ ŽIVOTNI PROSTOR?

Nakon izgradnje vjetroelektrane Kom-Orjak-Greda na mosorskim obroncima iznad Seoca, a u povodu planirane izgradnje vjetroelektrane Brdo Umovi na području Blata n/C kao ilustracije najnovijega nasrtaja moćnih interesnih lobija na životni prostor Poljičana i drugih žitelja Poljica i okolnih mjesta koja s Poljicima čine logičnu prostornu, povijesnu i životnu cjelinu, iznova se nameće pitanje što nam je činiti kako bismo svoj životni prostor zaštitili, sačuvali od ugroze i oplemenili?

U brojnim osvrtima na mogućnosti razvoja Poljica isto toliko puta smo naglasili kako je uz poljičko povijesno i kulturno naslijeđe najveća vrijednost Poljica upravo – nepotrošeni poljički prostor. Činjenica je također da je taj prostor ostao sačuvan ‘zahvaljujući’ dugogodišnjoj zapostavljenosti Poljica od strane Poljicima nadležnih gradova i općina, a nipošto ne zahvaljujući njihovim planskim odlukama. Stoga bi bilo krajnje nepravedno da Poljica cijenu svoje nerazvijenosti iznova plate na način da se taj isti nepotrošeni prostor s pozicije vlasti i pod pritiskom raznih interesnih lobija namijeni dislociranju i izgradnji potrebitih, ali ne i uvijek dobrodošlih sadržaja kao što su tzv. gospodarske zone, razna skladišta i pogoni, kamenolomi, vjetroparkovi, reciklažna dvorišta, iznuđena i improvizirana cestovna infrastruktura i tome slično, i sve to suprotno volji i potrebama domicilnoga stanovništva. Također valja priznati i to da se nepotrošeni prostor nerazumno gricka i troši i od strane domaćih ljudi što je u prvome redu posljedica izostanka legalnih uvjeta za životnu egzistenciju, ali i nemara i sebičnosti pojedinaca.

Pa ipak, valja biti svjestan činjenice da se i na prostoru Poljica mora iznaći mjesta i načina za smještaj nekih od naprijed spomenutih infrastrukturnih i komunalnih sadržaja jer oni su i Poljičanima jednako potrebni, ali ne na način da se reže egzistencijalna grana na kojoj se sjedi i ne protivno interesima domaćih ljudi, sada i u budućnosti. A taj interes je Poljičanima vjekovima isti: ostati svoj na svome i živjeti od svoga rada i od svoje baštine. Stoga Poljičani i drugi žitelji Poljica bezuvjetno moraju inzistirati na očuvanju svojih životnih resursa kako bi njihov potencijal došao do punoga izražaja primjereno njihovim željama i potrebama, a opet u skladu s interesima tzv. šire društvene zajednice.

Među najvažnije poljičke resurse, uz uvodno spomenuti nepotrošeni prostor, svakako treba ubrojiti planine Mosor i Poljičku planinu (Perun, Vršina i Mošnica), rijeke Cetinu i Žrnovnicu, plodna kraška polja, a napose zaštićeni krajobraz s pasikama u četverokutu Podgrađe-Kostanje-Seoca-Blato n/C poznatiji pod nazivom jut ili ljut, prašumu Šćadin u zagrljaju Cetine na istoku Poljica, more i poljičko primorje između ušća dviju rijeka, povijesno poljičko zborište Gradac te naravno, sveukupno poljičko povijesno, kulturno i tradicijsko naslijeđe, a napose još uvijek živuće primjere poljičkoga tradicijskog načina života. Njihovom objektivnom, a prije svega stručnom valorizacijom usklađenom sa željama i potrebama domicilnog stanovništva te načelima održivoga razvoja, Poljica imaju izniman razvojni potencijal koji bi ovu povijesnu regiju mogao učiniti svima poželjnom, a napose tzv. urbanim turistima željnima mira, tišine, opuštanja i zdrave domaće hrane u gotovo nedirnutoj prirodi.  

Međutim, pitanje svih pitanja je – kako s riječi prijeći na djela? U sadašnjim uvjetima teritorijalne, administrativne i političke rastrojenosti Poljica, jako teško, međutim, nije i nemoguće jer neke mogućnosti uvijek postoje. Prva je svakako zajednička mobilizacija Poljičana i drugih žitelja Poljica na zaštiti i očuvanju spomenutih resursa i potencijala (naročito u postupku izrade i donošenja prostorno-planske dokumentacije), a potom i zajednički angažman na usuglašavanju i artikuliranju zajedničkih interesa u strateškim razvojnim planovima i proračunima Poljicima nadležnih gradova i općina, kao i onih na razini Splitsko-dalmatinske županije. Teret ovih inicijativa i dogovora svakako je na mjesnim odborima s područja povijesnih Poljica neovisno o njihovoj formalnoj pripadnosti nekoj od sedam Poljicima nadležnih jedinica lokalne samouprave. Ništa manju odgovornost imaju i sve poljičke udruge građana i građanske inicijative, zatim zadruge i drugi veći gospodarski subjekti, a potezati za rukav svakako treba i novoizabrane Poljičane među saborskim zastupnicima.

Izazovi vremena u kojemu živimo, ma koliko nam se činili nepremostivom preprekom u stvaranju pretpostavki za bolji život, ipak su nemjerljivo manji od izazova kojima su bili izloženi naši pređi vjekovima stisnuti između neprijateljski raspoloženih supersila Venecije i Otomanske imperije, a koji su unatoč tome hrabro i časno sačuvali didovinu i povjerili je nama na čuvanje. A didovinu sačuvati možemo samo zajedništvom i promišljenim, dugoročno održivim razvojnim planovima temeljenima na našim sveukupnim resursima i potencijalima uključivo i onim ljudskim. Da li je to održivi turizam, proizvodnja zdrave hrane i energije, razvoj uslužnih djelatnosti, IT industrija ili nešto stoto, manje je važno jer na kraju krajeva bolje je imati ikakav usuglašeni plan vlastitoga razvoja negoli nikakav što pogoduje onima koji bi, ne pitajući nas, krojili nam sudbinu. Ono što je važno i što nam je zajednička obaveza pred pređima i potomcima je boriti se i izboriti, časno i dostojanstveno, za vlastiti opstanak (egzistenciju) i opstojnost vlastitoga poljičkog identiteta!

(Piše: Ante Mekinić)    

04 lip., 2020 758 Pregleda

DAVEŽ RAVNATELJA GLAZBENE MLADEŽI

U povodu uskrate dva milijuna kuna projektima u kulturi zbog poništenja županijskog natječaja za 2020. zbog, kako reče nadležni županijski pročelnik Tomislav Đonlić, “pojave koronavirusa”, mnogi korisnici ovih sredstava primorani su kresati svoje planove.

Jedan od njih, ravnatelj Glazbene mladeži Marin Kaporelo, tim je povodom izjavio kako bi “nekima trebalo dati malo više, a nekima ne jer ne mogu se uspoređivati manifestacije s puno gostiju iz inozemstva s, primjerice, feštom soparnika u nekom malom mistu”.

Ova izjava, osim što bezrazložno obezvrijeđuje jedan autohtoni etnogastronomski specijalitet koji razložno uživa zaštitu kao nacionalno i svjetsko nematerijalno kulturno dobro, ipak neće značajnije naškoditi njegovim promotorima, amaterima-zaljubljenicima u svoje zavičajno podneblje, koji su soparnik čuvali i sačuvali i bez mrvica sa županijskog i drugih državnih stolova, odaje nepoznavanje vlastite kulturne baštine od strane čovjeka kojemu je vladajuća partija povjerila u ruke jednu državnu javnu ustanovu u kulturi.

I umjesto da se ravnatelj Glazbene mladeži koja iz godine u godinu o našem zajedničkom trošku porađa glazbenu zborsku ‘mrtvorođenčad’ bavi sobom ili barem svoje tlapnje o navali gostiju iz inozemstva na ‘njegove’ priredbe potkrijepi evaluacijskim i drugim izvješćima, on nepromišljeno omalovažava soparnik koji je ‘trade mark’ cijelog jednog entiteta o kojemu ravnatelj zacijelo zna više nego o poslu kojim se bavi. Dakle, ništa!

A o tome da se kao ‘kulturnjak’ i ravnatelj jedne glazbene ustanove mogao i morao pozabaviti umrežavanjem kulturnih dobara uključivo i soparnika u novi kulturološki i turistički ‘proizvod’ koji bi programski i sadržajno obogatio i ‘njegove’ i poljičke kulturne priredbe, izlišno je i govoriti.

02 lip., 2020 269 Pregleda

ŠTA HOĆE POLJIČANI?

Istražujući digitalni arhiv Slobodne Dalmacije, kolega Ivica Čotić ‘iskopao’ je članak pod naslovom „Šta hoće Poljičani?“ objavljen prije gotovo punih 66 godina ili točnije 26. kolovoza 1954. Autor ovog tematski još uvijek aktualnog članka je blagopočivajući prof. Frane Brničević iz Jesenica, vrstan poznavatelj poljičke povijesti i autor većega broja studija i rasprava o Poljicima.

U uvodnome dijelu spomenutog teksta prof. F. Brničević čitatelja upoznaje s povijesnom dimenzijom „Kneževine Poljica“ i njenim neprocijenjivim povijesno-kulturnim naslijeđem čije ubrzano propadanje je i dovelo do potrebe osnivanja Kulturno-prosvjetnog društva Poljičana 26. kolovoza 1953. u Priku „s osnovnim zadatkom da prikuplja i sačuva od propadanja povijesne spomenike iz doba postojanja ‘Kneževine Poljica’, da sakupljaju materijal, narodne nošnje i druge folklorne predmete Poljica“, i sve to stručno obradi, pohrani i prezentira javnosti. Međutim, „društvo je imalo i druge zadatke“, nastavlja Brničević, „a to je da radi na kulturno-prosvjetnom izdizanju Poljica. Društvo će raditi na propagiranju, da se u Poljicima razviju one grane privrede koje imaju uvjete za to. Obnoviti opet vinograde, opet saditi višnje i masline, postati opet kraj čuven po maraski, prošeku i kvalitetnom vinu, to je cilj. No, najveća nada i priželjkivanje Poljičana se polaže u hidrocentralu Zakučac“. „Ne treba zaboraviti“, naglašava autor, ni na „pošumljenje poljičkih goleti“.

Pozivom na sve navedeno, prof. Frane Brničević svoj članak zaključuje riječima: „Sadanje pasivno držanje Poljičana i stalno ponavljanje ‘ne može se’ čini da su Poljičani izgubili situaciju iz svojih ruku, što je inače protivno njihovoj prošlosti, kada su sami znali donositi sudbonosne odluke i boriti se. Dok ne uzmu inicijativu u svoje ruke, dotle će gledati zaostalost svoga kraja“.