Službena stranica SZP
21312 Podstrana | Strožanačka cesta 20
091 544 33 03
13 ožu., 2018 749 Pregleda

O DRŽAVNOJ CESTI D8 STOBREČ – OMIŠ KROZ POLJICA

Uvodna napomena: U skladu s najavom serije tekstova koji tematiziraju pitanja od životne važnosti za Poljičane i druge žitelje Poljica, u nastavku donosimo tekst o državnoj cesti D8 Stobreč – Omiš kroz Poljica iz pera člana naše Udruge g. Ive Vulića iz Zakučca.

Autor teksta je diplomirani građevinski inženjer prometnog (infrastrukturnog) smjera. Kako je svoj radni vijek proveo u planiranju i izgradnji prometnica i trajektnih luka u tvrtkama Hrvatske ceste d.o.o. i Hrvatske autoceste d.o.o., njegova razmišljanja i stavovi svakako su relevantni za navedenu temu, no ipak smo dužni napomenuti da nije riječ i o službenom stajalištu udruge Savez za Poljica.

 

Piše: dipl. ing. građ. Ivo Vulić

U tekstu „Prometna infrastruktura na području Poljica“ dostupnom na http://poljica.hr/prometna-infrastruktura-na-podrucju-poljica/ osvrnuo sam se na stanje glavnih cestovnih pravaca u Poljicima s ciljem da poljičku i širu javnost upoznam s ovom životno važnom problematikom i mogućnostima poboljšanja nimalo zavidnog stanja u kojemu se nalaze Poljica (uključivo općine Podstrana i Dugi Rat) i Grad Omiš. U tom kontekstu posebnu važnost ima dionica državne ceste D8 od Stobreča do Omiša i to na nacionalnoj razini s obzirom na najveći ostvareni prosječni godišnji promet vozila na svim cestovnim pravcima u Hrvatskoj. 

Hrvatske ceste d.o.o. u čijoj nadležnosti je ova prometnica, sve aktivnosti oko njene realizacije drže svojom ‘poslovnom tajnom’, pa o tome ne komuniciraju u javnosti iako im je to obaveza, napose zbog poreznih obveznika.  

Dionica državne ceste Stobreč – Omiš planirana je i projektirana neposredno nakon izgradnje Jadranske turističke ceste (JTC) koncem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, dakle prije više od 50 godina. U bivšoj državi njena realizacija je neargumentirano odgađana, navodno zbog nedostatka financijskih sredstava ali se ista praksa nastavila, nažalost, i u Lijepoj našoj. Na inicijativu udruga građana, međutim bez podrške lokalnih političkih čimbenika, početkom 2000-te godine Hrvatske ceste d.o.o. započinju ili točnije nastavljaju aktivnosti na realizaciji ovog projekta usvajanjem „Studije utjecaja na okolinu“ iz godine 2005.

Nestručan pristup poslu

Već kod javne prezentacije spomenute studije utvrđeni su nedostaci trase jer projektom nije omogućen spoj grada Omiša sa zaobilaznicom te spoj iste sa autocestom A1 u čvoru Blato n/C. Razlog tome leži u činjenici što su se Hrvatske ceste oslanjale na stare prostorne planove iz 1993. (!?) kao da se u prostoru ništa nije dogodilo iako znamo da jest uključivo i u međuvremenu izgrađena autocesta. Naravno da su na ovaj ogroman previd promptno reagirale neke udruge i stručni pojedinci (opet, naravno, bez podrške lokalnih političkih struktura) zahtijevajući dopunu projekta, ali bez rezultata jer Hrvatske ceste nisu uvažavale opravdane i stručno utemeljene primjedbe. Slijedilo je raspisivanje natječaja na kojemu je za izvođača radova odabran „Hrvatski konzorcij“ i raspodjela poslova unutar istog. Radovi su otpočeli potkraj 2006. na početnom (čvor TTTS – čvor Strožanac) i završnom dijelu dionice (tunel „Omiš“ – čvor Ravnice). Radovi su financirani kreditom EBRD-a (Evropske banke), a ugovoreni su bez zatvaranja prometno-tehničke cjeline.

Rezultat očigledno nestručnog pristupa realizaciji je izgradnja dijela trase koja vodi „iz ničega u ništa“ – tunel „Omiš“ i čvor Ravnice – ali uz utrošenih preko 350 milijuna kuna, te prekid radova na početku dionice TTTS – čvor Strožanac, koji je uslijedio na zahtjev Hrvatskih cesta. Na taj potez Hrvatske ceste su se vjerojatno odlučile zbog nemogućnosti ostvarenja dinamike realizacije utroška kreditnih sredstava, a time i naplate interkalarnih kamata od strane EBRD-a kao davatelja kredita. 

U proteklom periodu od preko 10 (deset) godina nije se, nažalost, ništa poduzelo po pitanju otklanjanja brojnih i nepobitnih propusta, pa ovaj projekt (p)ostaje investicija bez pokrića. Štoviše, Hrvatske ceste odustaju i od izrade projektne dokumentacije za preostali dio trase iako je ista bila u potpunosti ugovorena. O svim uočenim propustima tijekom planiranja, projektiranja i izgradnje, na vrijeme su bile obaviještene sve relevantne institucije od Hrvatskih cesta d.o.o., Vlade RH i nadležnog ministarstva do nadležne županije, te gradova i općina i to javnim ukazivanjem i pisanim obraćanjem udruga i stručne javnosti. 

Sve što su Hrvatske ceste poduzele u međuvremenu može se svesti na sporadičnu intervenciju u prostornim planovima grada Omiša i općina Dugi Rat i Podstrana ali opet nelogičnim rješenjima koja se odnose na izgradnju ‘radnog tunela Komorjak’, spuštanjem trase u zonu građevinske namjene i nelogičnog položaja čvora i spojne ceste Dugi Rat, izbacivanjem čvora i pristupne ceste Strožanac, nelogičnim lociranjem trajektne luke u Krilu Jesenice i uvođenjem četverotračne prometnice do čvora Krilo. Sve navedeno je obznanjeno u radu nazvanom „Nova multimodalna platforma splitske aglomeracije Solin – Stobreč – Dugi Rat – Omiš“.  Hrvatske ceste koncem 2014. prezentiraju spomenuti uradak u SD županiji u krugu svojih ‘trabanata’ bez nazočnosti struke, prema kojemu se nastavak izgradnje očekuje tek za 8 (osam) godina (!) kada će projekt, navodno, biti spreman za povlačenje sredstava iz Europske unije. Zbog neodrživosti postojećeg stanja i ‘planiranja’ kojemu se nigdje ne žuri, reagirao sam otvorenim pismom SD županiji, nadležnom ministarstvu, Hrvatskim cestama u Zagrebu i drugim relevantnim subjektima, i to u skladu sa zaključcima i prijedlozima rješenja s tribine Udruge prometnih inženjera grada Splita održane 2012, no odgovora ni od koga nisam dobio što je zapravo, pametnima dosta, odgovor sam po sebi.

Zastoj zbog neznanja, nezainteresiranosti ili koruptivnih radnji?

Sukladno naprijed iznesenom logično je zaključiti da se zaobilaznica Omiša, i nastavno cijela dionica do Stobreča, ne gradi iz posve bizarnih razloga, ali tipičnih za našu svakodnevnicu. To je naročito vidljivo zbog izostanka bilo kakvih reakcija od strane onih koji bi morali biti životno zainteresirani za izgradnju ove trase, pa ova neshvatljiva pasivnost upućuje na moguće nerazumijevanje problema i/ili nezainteresiranost županijskih i lokalnih političkih struktura za njegovo rješavanje. Subjektima koji su zaduženi za provedbu (resorno ministarstvo i Hrvatske ceste), ovakav ‘stav’ neposredno zainteresiranih posve odgovara jer ne moraju činiti ništa.

Na neznanje kao mogući razlog šutnje upućuje i ranije izrađena „Prometna studija (…)“ i najnovija „Nova multimodalna platforma splitske aglomeracije (…)„ jer sadržavaju rješenja koja nisu u skladu s prometnim tokovima, izvorištima i ciljevima putovanja, uključujući i integralni promet gravitirajućeg područja do zračne i trajektne luke i autobusnog kolodvora.

Prometno rješenje ‘čvora Omiš’ prema važećem projektu koje obiluje nedostacima

Operativno neznanje je ranije očitovano ugovaranjem i izvođenjem radova bez zatvaranja prometno-tehničke cjeline. Kod projektiranja i građenja tunela „Omiš“ nisu primijenjene „Direktive EU“ od 2004. kao ni „Pravilnik o sigurnosti prometa u tunelima“, zbog čega je nužna skupa naknadna intervencija. Neznanje je pokazno i kod intervencije u prostornome planu umetanjem ‘radnog tunela Komorjak’ kojim se ne ostvaruje prikladan spoj grada Omiša i prometno se degradira državna cesta D70. Neznanje očituje i činjenica da su tijekom proteklih deset godina zamrle sve aktivnosti oko ove važne prometnice koja čini sastavni dio ‘omiškog prometnog čvora’, pa je tako izostalo i njeno uvrštavanje u četverogodišnji plan izgradnje. Neznanje je i neprepoznavanje kompatibilnosti projekta obilaznice sa izgradnjom i uređenjem luke i obale u Omišu premda su oba projekta u nadležnosti istog resornog ministarstva (MPPI) i oba se financiraju proračunskim sredstvima.

Ako pak neznanje nije razlog zapostavljanju izgradnje ove važne prometnice, nisu li to onda koruptivne radnje? Naime, već duže od 50 (pedeset) godina dionica od Stobreča do Omiša projektira se u istom koridoru od strane dviju projektantskih kuća, ali još i danas bez konačnog rješenja, a sve tijekom proteklog razdoblja učinjene dopune i izmjene zacijelo nisu učinjene mukte i bez raloga. Stoga smo, nažalost, još uvijek na početku izrade projektne i ine dokumentacije, pa je krajnje vrijeme prekinuti s takvom praksom.

Zbog svega navedenog nameće se sasvim logično pitanje: kako što prije nastaviti započete radove na izgradnji ove vitalne prometnice bez koje nema ni razvoja Poljica niti Grada Omiša?

Što i kako dalje?

Izgradnju svakako treba što prije nastaviti jer se iz dana u dan gomilaju sve veće štete, kako izravne tako i neizravne. Radove je potrebno aktivirati na kritičnim dijelovima i to na početku i na kraju ove prometne dionice, dakle na čvoru TTTS – Strožanac (što uopće nije problem jer je to u formalnom smislu nastavak prekinutih radova za koje postoji važeća građevinska dozvola, projekt i ugovorna dokumentacija) i na ‘omiškom prometnom čvoru’ ali sa novim saznanjima i potrebama (ishodište spoja D70 sa autocestom i gradom Omišem) kako bi se dugoročno opravdala planirana ulaganja.

Alternativni prijedlog prometnog rješenja ‘čvora Omiš’ koji nudi puno više mogućnosti

U prilog naprijed navedenom ide i najnovija spoznaja o potrebi dovođenja vode iz Cetine u grad Split trasom buduće ceste u skladu s „Vodoopskrbnim planom Splitsko-dalmatinske županije“ izrađenim od strane pet eminentnih projektantskih tvrtki pod vodstvom Hrvatskih voda u prosincu 2008. Ovaj opskrbni pravac je višestruko zanimljiv jer omogućava cjelovito rješavanje vodoopskrbe ne samo Splita nego i cijelih primorskih Poljica, napose starih naselja Duća, Jesenica i Podstrane, zatim istočnog dijela grada Omiša te područje od Nemire do Marušića. Na taj način tuneli na zaobilaznici Omiša postaju višenamjenski, a u njima ostaje još dovoljno prostora za ostale komunalne instalacije. Uspostavom hidrantske mreže u istom koridoru osigurava se i maksimalna zaštita od požara uzduž cijelog područja od Splita preko Omiša do Marušića, koje je u stalnoj opasnosti od požara.

Sinergijom ovih dvaju komaptibilnih projekata mogu se ostvariti značajne uštede za državni proračun. Prema svim relevantnim pokazateljima, poglavito prometnim i vodoopskrbnim u kontekstu povrata uloženog kapitala, ovi projekti nemaju alternative, što ih dovodi na sam vrh prioriteta u cestogradnji i vodoopskrbi RH.

 

Kako ‘omiški prometni čvor’ (zaobilaznica tj. spojna cesta grada preko državne ceste D70 sa nastavnom vezom na autocestu A1 u čvoru Blato n/C) u temeljnim projektnim postavkama nije na odgovarajući način shvaćen i tretiran, nužno ga je stručno revidirati. U tu svrhu potrebno je organizirati stručni okrugli stol u Omišu (zbog eventualnog obilaska terena) s ciljem odabira konačnog rješenja izgradnje kako bi se dosad izgrađeno (uključivo i tunel „Omiš“) što prije privelo prometnoj namjeni. Za moderatora sastanka predlažemo nadležno ministarstvo MPPI, a za sudionike Hrvatske ceste, stručne predstavnike SD županije, gradova Splita, Omiša i Solina, općina Podstrana i Dugi Rat, te Hrvatskih voda i Lučke uprave SDŽ.

Nazočnost resornog Ministarstva je potrebna zato što se pri izgradnji zaobilaznice pojavljuje znatan višak kvalitetnog iskopnog materijala koji se može korisno upotrijebiti za izgradnju luke, uređenje plaža i obale jer prostora za deponiranje u neposrednoj blizini ionako nema zato što se radi o značajnom zaštićenom prirodnom krajoliku. Ukratko, izgradnja ‘omiškog prometnog čvora’ je kompatibilna sa izgradnjom luke, pa se usklađivanjem njihove realizacije postižu znatne financijske uštede.  

K tome, sve radnje na putu do odabira konačnog rješenja, eventualno doprojektiranje, usklađivanje prostornih planova, provedba upravnog postupka, otkup zemljišta itd. potrebno je provoditi po ubrzanom postupku s ciljem što skorijeg početka radova na mostu „Cetina“ bez čije izgradnje nema ni konačnog rješenja ovog gorućeg problema podjednako važnog za Grad Omiš, Poljica, SD županiju i Hrvatsku u cjelini.

Kako sve naprijed iznijeto ne bi bilo shvaćeno kao gola kritika ili konstatacija, uvidu javnosti podastiremo i vizualni prikaz mogućih rješenja predmetnog problema koji je pravovremeno upućen na razmatranje resornim institucijama, pa bi koristilo da se i javnost, a napose poljička, što prije uključi u iznalaženje optimalnih rješenja.

10 ožu., 2018 98 Pregleda

POLJIČANI, HITNO NAM TREBA PAMETI I ZAJEDNIŠTVA!

„Što je naš turizam bez vrsnoće krajolika? Samo zrak i more!“ – zavapila je arhitektica Helena Knifić Schaps ustvrdivši kako je hrvatski turizam bez krajolika nepostojeći.

„Krajolik je ne samo čimbenik prostora i kulturnog identiteta nego pridonosi cijeni zemljišta, ugodi i kulturi življenja.“ – ukazao je na važnost krajolika akademik Mladen Obad Šćitaroci.

I dok mudre i obrazovane glave apeliraju na hitno osnivanje ministarstva krajolika kako bi se zaštitio resurs koji život znači, Poljičani, žitelji Poljica i Poljicima nadležne jedinice lokalne samouprave ne pokazuju ni najmanje zanimanja pa čak ni poštovanja za preostali nepotrošeni prostor Poljica koji je, uz sveukupno poljičko kulturno-povijesno i tradicijsko naslijeđe, najvrijednije što Poljica danas imaju.

Dokaz tome je činjenica da najljepše i najvitalnije dijelovi poljičkog prostora podjednako nagrizaju vrijeme i parcijalni interesi, u rasponu od zasipanja smećem i neplanskom bespravnom izgradnjom do planiranih urbanistički promašaja kao što su, primjerice, vjetroelektrane koji narušavaju pejažnu vrijednost ovog prostora i njegovu bioravnotežu ili pak buduća tzv. proizvodno-uslužna zona u Kostanjskoj ljuti, prostoru iznimne pejažne vrijednosti (vidi sliku) koji ima sve reference da bude prepoznat kao poljički park prirode s obzirom da se u njegovoj neposrednoj blizini nalaze svi najvažniji poljički prirodni (prašuma Šćadin, kanjon Cetine) i prometni resursi (blizina autoceste) te brojni kulturno-povijesni i duhovni toponimi nekoć slavne Poljičke knežije.

Naša udruga Savez za Poljica ulaže velike napore u osmišljavanje strateških projekata kojima će pokušati spriječiti novo ‘rasulo’ Poljica o čemu će javnost uskoro saznati više, ali već sad je izvjesno da bez održivog razvoja utemeljenog na znanju i stručnosti, a prije svega na zajedničkom dobru svih dionika poljičke budućnosti, naši potomci neće imati nikakve koristi od naše sebičnosti i samodopadnosti.

Objavljeno 10. ožujka 2018. na FB stranici Saveza za Poljica   

05 ožu., 2018 95 Pregleda

U POLJICIMA JE SPAS

Ni gotovo cijela stranica u današnjoj SD posvećena obilježavanju Dana Tugara i tugarskim infrastrukturnim, komunalnim i drugim problemima nije bila dovoljna da se u tekstu barem riječju spomenu Poljica bez kojih su i Tugare kao i sva druga poljička mjesta tek pasivno zaleđe Omiša, Splita i preostalih pet Poljicima nadležnih jedinica lokalne samouprave. I sve dotle dok Poljica ne budu prepoznata kao brend – i to kao suvremena hrvatska povijesna regija i jedinstvena turistička destinacija – sva poljička mjesta bez razlike uživat će status vukojebine koja ‘puno traži, a malo i ništa daje’.

Osim što Poljica već desetljećima nisu subjekt koji odlučuje o svojoj sudbini, inferiornosti Poljica kumuje i poljičko nejedinstvo (nasuprot slozi koja nas je održala kroz vijekove), pa ne treba čuditi što u tugarskome Domu kulture gori samo jedna žarulja kad ni mnoga poljička naselja još uvijek nemaju ni struje ni vode. Zato će u Poljicima svakim danom biti sve više fureštih jer je poljička mladost primorana odlaziti trbuhom za kruhom.

Upravo iz tog razloga sve čestitke Tugaranima na trudu koji ulažu u očuvanje svog i poljičkog identiteta, ali možemo i moramo i više i bolje!

Objavljeno 5. ožujka 2018. na FB stranici Saveza za Poljica   

02 ožu., 2018 117 Pregleda

DOBRO DOŠLI U TUGARE

Trodnevnim, sadržajno bogatim vjerskim i kulturno-zabavnim programom, Tugarani i ove godine obilježavaju prvi spomen imena svoga mjesta zabilježenog u Povelji kneza Trpimira datiranoj 4. ožujka 852, najstarijem sačuvanom spomeniku hrvatskoga prava. Ovogodišnju 1166. obljetnicu obilježit će misna slavlja, koncerti, izložba i predavanje, a ponajviše od svega nadaleko poznato tugarsko i poljičko gostoprimstvo.

I zato, dobro došli u Tugare!

24 velj., 2018 96 Pregleda

KOD GOSPE UZ SITI 2

Srećom da u Bobisu više pažnje posvećuju svojim proizvodima nego što vode računa o anagrafskim oznakama svojih prodavaonica jer se u suprotnome kruha ne bismo najeli. Tako im je, primjerice, strožanačka “prodavaona broj 57” u ulici Kod Gospe uz siti 2, što svjedoči o neznanju onih koji su tablu naručili i postavili, ali i o nepoštivanju onih od kojih se živi.  

Pa da neupućeni, a napose mlađi naraštaji ne bi uzaludno tražili Gospu uz trgovački centar City 2 koji se (zasad) ni graditi nije počeo, kažimo da je točan naziv spomenute ulice – ulica Gospe u Siti – koji čuva spomen na još uvijek postojeću staru crkvicu u nekad močvarnome području prepunom site (biljke koja raste uz vodu) koju povijesne knjige bilježe još daleke 1129. kada je bila u posjedu benediktinskog samostana sv. Petra pod borovima u Splitu. Uz ovu crkvicu skromnih razmjera po kojoj je i cijela župa dobila naziv, danas se uzdiže nova monumentalna župna crkva Gospe u Siti.

Objavljeno 24. veljače 2018. na FB stranici Saveza za Poljica   

22 velj., 2018 922 Pregleda

Tragovi praslavenskih vjerovanja u Poljicima

Boj slavenskih poganskih božanstava, Peruna i Velesa, reljef iz 8. st. u zidu crkve u Žrnovnici (fotografija: Ante Mekinić)

Piše: Fea Munitić

Uvodna napomena: Autorica teksta Fea Munitić je književnica iz Splita. Sudjelovala je u projektu Sakralna interpretacija krajobraza. O terenskim istraživanjima i skupovima u sklopu toga projekta te predstavljanjima knjiga akademika Radoslava Katičića pisala je u časopisima Podstranska revija i Žrvanj. Surađuje s Turističkom zajednicom Općine Podstrana. O tragovima praslavenske mitologije na lokalitetima u okolici Splita – Podstrani i Žrnovnici – održala je desetak predavanja: u Zagrebu, Beogradu, Splitu, Sinju, Braču i Dugopolju.

 

U prebogatu poljičku kulturno-povijesnu baštinu spada i hrvatski pretkršćanski vjerski sadržaj o kojemu – nije li tako? – mnogi Poljičani ne znaju bogzna koliko. Gotovo ništa. Ne znaju ni oni koji nisu Poljičani, a vole poljičku baštinu. Ne znaju, ili barem do nedavno nisu previše znali ni mnogi drugi Hrvati, kao ni narodi nama bliski, oni kojima je pretkršćanska sakralna baština zajednička zato što je praslavenska i sveslavenska. No, odnedavno stvari stoje posve drukčije i praslavenska je baština počela zadobivati poznato lice. O njoj je u hrvatskoj znanosti u posljednjih desetak i više godina mnogo toga istraženo, otkriveno i objelodanjeno, što na znanstvenim skupovima, što u knjigama i časopisima. Glavninu istraživanja objedinio je višegodišnji projekt Sakralna interpretacija krajobraza Filozofskog fakulteta u Zagrebu (Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju) čiji je završni simpozij održan u listopadu 2010. u Podstrani i Žrnovnici. Red je stoga upoznati se barem s ključnim pojmovima praslavenskih vjerovanja kao i najvažnijim lokalitetima koji o tim vjerovanjima svjedoče.

Praslavenska vjera svoje podrijetlo vuče iz prastare indoeuropske vjerske tradicije, one koja je najjasnije zabilježena u indijskim svetim knjigama, glasovitim Vedama, napisanima prije otprilike tri i pol tisuće godina. Slavenski pramen te tradicije odvojio se kasnije i nije bio zapisan jer Slaveni nisu imali pisma, nego je bio usmeno prenošen i stvarno življen i vjerovan u svagdanjem bavljenju. Nama, koji već više od tisuću godina pripadamo kršćanskoj vjeri i crkvi, sve je to već postalo strano i egzotično. Pa ipak vrijedi se načas uživjeti jer je odatle mnogo toga ostalo sačuvano u našemu jeziku kao fraze ili kao dijelovi narodne usmene književnosti, a da to uopće ne prepoznajemo i ne opažamo niti smo toga imalo svjesni. Zapravo, zahvaljujući upravo jezičnim tragovima, znanstvenici su uspjeli prodrijeti u tu osebujnu mitološku materiju. Golema zasluga pripada našem jezikoslovcu svjetskog ugleda, akademiku Radoslavu Katičiću koji je od 2008. do danas objavio pet knjiga o tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine.

Praslavenski svijet bio je ‘razapet’ između dvaju božanskih polova: ‘gore’ moćnoga gromovnika Peruna, djelitelja pravde i reda, a ‘dolje’ podzemnog Velesa, boga obilja, zaštitnika stoke i pastira pokojnika. Nisu oni bili protivnici nego suprotnici o čijoj je djelotvornosti ovisio sav naš vidljivi svijet. Praslaveni, to jest oni narodi koji su pripadali praslavenskoj kulturi i jezičnoj tradiciji, zazivali su oba ta boga, ovisno o tome koje je prirode bila njihova prošnja.

Zazivali su, naravno, i božicu, Veliku Majku (‘Mater vlažnu zemlju’) koja se zvala Mokoš (od glagola močiti) i koja je imala silan utjecaj na ljudske sudbine i svakodnevni život, osobito u domaćinstvu. Ali prije svega, ona je bila gazdarica na Perunovu dvoru, što ne isključuje njezin jednako veliki utjecaj i u podzemnoj, Velesovoj sferi.

Perun i Mokoš imali su djecu, mlade bogove koji bi s proljeća, kad je Praslavenima nastupala nova godina, započinjali godišnji ciklus. Njemu je ime bilo Jarovit, od milja Jarilo. Ona se zvala Mara, a na zimu – Morana. Premda su bili brat i sestra, njih su dvoje svojom svetom, tajanstvenom svadbom pokretali vegetacijski ciklus i svemu svijetu osiguravali rod i porod. Pri kraju godine Jarila bi, zbog njegove nevjere, zadesila zla sudbina, a njegova bi se sestra, to jest prevarena mlada, pretvorila u zlu staricu Moranu koja mu se osvećuje, mori ga i ubija.

No, od toga božanskog obračuna među božanskom Perunovom djecom, mnogo je bučniji i gromoglasniji obračun Peruna i Velesa do kojega redovito dolazi kad god se Veles propne na Perunovo visoko prijestolje ili kad ga Perun mlati i bije kako bi oslobodio izvore što ih je Veles redovito zatvarao (podrijetlo ovog motiva jasno je zapisano u Vedama). Taj se ‘božanski boj’ očituje najjasnije ljeti, u polju, pri žetvi i vršidbi, ali i na svakome gumnu u kojemu su se mlaćenjem ‘oslobađala’ zrna žita.

O tim prastarim vjerovanjima prikriveno i izobličeno govore stihovi i motivi naše bogate narodne književnosti i običaja. Bogovi i zgode naše pretkršćanske vjere nastavili su prerušeni živjeti u pučkim kršćanskim vjerovanjima. Danas ih više ne prepoznajemo kao kršćanstvu strane elemente budući da su se s vremenom tako dobro izbrusili i uklopili u pučku kršćansku pobožnost i ‘nedužne’ narodne pjesme i radnje. Pomislimo samo na blagoslov polja koji prati običaje o danu svetoga Jure, zaštitnika Poljica (i ne samo Poljica!). Znamo da je taj kršćanski svetac bio vojnik i da nije imao nikakve veze s poljodjelstvom, ali je zato Jarilo, čiji se lik nakon pokrštenja podvukao pod sv. Juru, itekako imao veze i s poljem i s vegetacijom.

Naime, nakon pokrštenja, likovi naše stare vjere nisu tek tako nestali, nego su ostali živjeti u likovima kršćanskih svetaca. Većina onoga što je odlikovalo velikoga i moćnoga gromovnika Peruna pripisalo se Slavenima omiljenom starozavjetnom proroku Iliji za kojega u Drugoj knjizi o kraljevima stoji da se ognjenim kolima vozio po nebu. Ponekad ga, premda rjeđe, zamjenjuju drugi sveci, sv. Mihovil, sv. Vid ili pak sv. Jure, kao što je slučaj u Podstrani. Velesa su ‘pokrili’ sv. Nikola ili sv. Blaž, a nerijetko ga se, zbog njegove podzemne i zmijolike pojave, poistovjećuje jednostavno s vragom. U Donjim Poljicima, odnosno u Podstrani, spomen na Velesovo svetište čuva lokalitet Zmijski kamen. Kontinuitet Mokošina kulta preuzimaju mjesta štovanja i crkve posvećene Bogorodici, kao što u Podstrani spomen čuva Gospa u Siti. Od site, biljke iz roda Juncus koja raste na vlažnim i močvarnim terenima, u starini su se plele košare, a pletenje je bilo pod zaštitom Mokoši koja je tamo gdje je sita nekoć gusto rasla bila štovana i čašćena. Jarovit je u kršćanstvu najčešće zamijenjen svetim Jurjem (koji, rekosmo, mnogo rjeđe zamjenjuje i samoga Peruna).

U našoj se donjopoljičkoj Podstrani i susjednoj Žrnovnici sačuvao lokalitet koji na iznimno bogat i neobično rječit i zanimljiv način govori o tom praslavenskom mitskom svijetu. Brdo Perun, s trima vrhovima: Perunsko, Perunić i Veliki Perun, te u nastavku istoga grebena iznad Jesenica predio Mošnica (vrlo vjerojatno Mokoš) sačuvali su autentična imena boga Peruna i boginje Mokoši, a vrh Perunić, koji je najviši od ona tri vrha, možda je upravo pripadao mladomu Jarovitu/Jarilu, kao mladom bogu koji svome ocu, Velikom Perunu, sjedi na ramenu. Konkretnije nego ova sugestivna slika govori činjenica da je na vrhu Perunsko, na obodu prapovijesnog nasipa, podignuta crkva sv. Jurja. Time je svetost toga markantnog položaja bila višestruko zapečaćena: i Perunom, i sv. Jurjem i Jarovitom, ukoliko se on, a ne Perun, krije pod sv. Jurjem. S toga se vrha sasvim lijepo vidi Zmijski kamen, tek nekoliko desetaka metara od lijeve obale Žrnovnice, te strožanačka Gospa u Siti.

Oblik i karakteristike ovog svetišta podudaraju se s velikim Perunovim svetištima na slavenskom sjeveru Europe i Azije, ali i s još dvama podjednako dobro očuvanim svetištima u našoj blizini. Jedno od njih je istarski Perun na Učkoj, a drugo Perun kod Vareša u Bosni. Znajući sve ovo, možemo se slobodno zapitati ne krije li se i za imenom mosorskoga vrha sv. Jure (planinarskoga Kozika) također neki zasad neotkriveni Perun?

S tragovima tih vjerovanja u Gornjim i Srednjim Poljicima može se, s dubokim uvjerenjem, računati jer na to ukazuju ne samo općenito ozračje čitavoga prostora, nego i neki sadržaji poljičke etnološke baštine te imena nekih mikrolokaliteta, o čemu su pisali prof. V. Belaj i J. Belaj u knjizi Sveti trokuti.

Kako bilo, ova prastara hrvatska ostavština zaslužuje osobitu pozornost jer pripada onom izvornom osjećaju svijeta, osjećaju s kojim su naši stari doselili u ovaj prostor i u njemu organizirali svoj život gotovo puna dva stoljeća, odnosno sve dok se nisu pokrstili. Nama današnjima ta ista ostavština pomaže razumjeti dubinu vremena u kojemu se počeo oblikovati hrvatski kulturni i jezični identitet i širinu prostora na kojemu taj identitet nalazi svoje korijene i srodne grane.

Slojevitost i isprepletenost utjecaja koji su oblikovali naš nacionalni, jezični i kulturni identitet lijepo se, kao na dlanu, vidi u podstranskome prostoru. Možemo, naime, razmišljati ne samo o tome koliko je sretna okolnost što se poljičko Perunovo svetište nalazi u turizmu orijentiranoj Podstrani i njoj susjednoj Žrnovnici, nego i o tome koliko smo tu sretnu okolnost u stanju prigrliti i dati joj dostojanstvo koje zaslužuje. Tu, u Podstrani, gotovo na dogled jedno drugome, stoje Dioklecijanova palača koja svjedoči o kontinuitetu antike i kršćanstva, te praslavensko ‘pogansko’ svetište boga Peruna ustrojeno poput onoga arheološki potvrđenog i dobro dokumentiranog kraj Novgoroda u sjevernoj Rusiji, također na gori kraj rijeke. Tako se, prema riječima akademika Katičića, “jednim pogledom obuhvaćaju oba temelja hrvatske opstojnosti: stara vjera i kršćanska antička baština (…) te ne treba mnogo tumačiti koji su turistički potencijali tu upravo ponuđeni“. Turistička zajednica Općine Podstrana priprema prezentaciju dotičnih lokaliteta u vidu uređenih poučnih staza. Time bi Hrvatska, pored Parka prirode Učka unutar kojega već postoje izvrsno uređene ‘mitološke staze’ te ilustrirani opisi ključnih lokaliteta u prostoru oko tamošnjeg brda Peruna, dobila još jedan autentični ‘mitološki park’. Turistička prezentacija nije samo gospodarski potez, nego i suvremeni oblik pamćenja. To nikako ne bismo smjeli smetnuti s uma.

Kraj

Napomena: čitatelje koji žele saznati više o akademiku Radoslavu Katičiću upućujemo na dokumentarni film HTV-a „Živjeti filologiju“ dostupan na linku https://youtu.be/XohCvz1Q_Zc, a one koje zanima samo dio njegova izlaganja o praslavenskoj baštini u Poljicima, upućujemo na dio filma od 56:00 do 59:00 minute.

18 velj., 2018 91 Pregleda

POLJIČKA ‘ŠKOLA’ TOLERANCIJE

Kao najbolji izdanak poljičke ‘škole’ tolerancije, dubrovački biskup Mate Uzinić zavrijedio je svojim ponašanjem godišnju nagradu Hrvatskog helsinškog odbora za doprinos “međureligijskom dijalogu, ekumenizmu i vjerskoj toleranciji”.

Čestitamo dičnom Poljičaninu iz Dubrave na ovom zasluženom priznanju kojim se kao Poljičani ponosimo jer je to istovremeno još jedna potvrda posebnosti poljičkog identiteta.

Objavljeno 9. veljače 2018. na FB stranici Saveza za Poljica   

16 velj., 2018 276 Pregleda

TRADICIJSKA GLAZBALA NA PODRUČJU POLJICA

Piše: Goran Mikas

Uvodna napomena: Autor teksta je etnomuzikolog amater i uz to solist na više tradicijskih aerofonih glazbala, rodom iz Vele Njive u Gornjim Poljicima

 

TRADICIJSKA GLAZBALA NA PODRUČJU POLJICA

U Poljicima kao i u većini mjesta dalmatinskog zaleđa nalazimo ista glazbala. Većinom su to aerofona glazbala izrađena uglavnom od drva koje je lako obradivo (javor, orah, trstika). Nekad davno su se i u Poljicima svirala glazbala koja danas vežemo uz jedno određeno područje kao što su npr. lijerica (poznato je da se svirala od Dubrovnika do Istre), razne vrste rogova i tome slično, a koja su s vremenom ispala iz uporabe.

Razvoj glazbala i glazbe danas se može odrediti po razvoju glazbala po regijama u kojima se koriste. U Poljicima tako nalazimo glazbala tipična za područje Dalmacije, pa imamo niz instrumenata kao što su diple, gusle itd. Gornja i Srednja Poljica su kraj tipičan za dinarske instrumente, ali je broj svirača u stalnom padu, a izrađivači više i ne postoje. No krenimo redom, od manje važnih glazbala do onih prepoznatljivijih.

Opširnije

13 velj., 2018 1.026 Pregleda

PROMETNA INFRASTRUKTURA NA PODRUČJU POLJICA

Uvodna napomena: U skladu s najavom serije tekstova koji tematiziraju pitanja od životne važnosti za Poljičane i druge žitelje Poljica, u nastavku donosimo tekst o prometnoj infrastrukturi Poljica iz pera gospodina Ive Vulića iz Zakučca.

Autor teksta je diplomirani građevinski inženjer prometnog (infrastrukturnog) smjera. S obzirom da je svoj radni vijek proveo u planiranju i izgradnji prometnica i trajektnih luka u tvrtkama Hrvatske ceste d.o.o. i Hrvatske autoceste d.o.o., njegova razmišljanja i stavovi svakako su relevantni za navedenu temu, no ipak smo dužni napomenuti da tekst ne izražava službeno stajalište udruge Savez za Poljica.

 

PROMETNA INFRASTRUKTURA NA PODRUČJU POLJICA

Piše: dipl. ing. građ. Ivo Vulić

Prometna infrastruktura na području Poljica svoj procvat je doživjela za vladavine Austro-Ugarske monarhije, dakle prije više od stotinu godina, pa je tako već odavno postala ograničavajući faktor daljnjeg razvoja Poljica. U međuvremenu se malo i ništa revitaliziralo, a još manje izgradilo, pa tako ispada da su stranci više držali do Poljica nego sve domaće vlasti zajedno.

Na području stare Poljičke knežije, uz autocestu A1 nalaze se i dvije ceste državnog značaja, D8 i D70, koje su to, nažalost, samo po nazivu ali ne i po zauzimanju nadležnog ministarstva i drugih državnih institucija. Ista sudbina prati županijske i lokalne ceste koje su u nadležnosti Splitsko-dalmatinske županije te Poljicima nadležnih gradova i općina.

Autocesta A1 sa svojih 20-tak kilometara trase kroz Poljica, protutnjala je poljičkim teritorijem. Tek na zahtjev Društva Poljičana „Sveti Jure“ Priko pod vodstvom Martina Žilića (a ne i političkih struktura Grada Omiša!), izgrađen je čvor „Blato n/C“ prvotno ispušten kod javnog nadmetanja (za što postoje i pisani dokazi!) sa naznačenom, ali ne i dovršenom pristupnom cestom proizvodno-uslužnoj zoni „Kostanjska ljut“. Time je počinjen presedan jer duž cijele trase A1 samo su grad Omiš i državna cesta D8 ostali bez poveznice u prirodnom koridoru. Razlog tome je potpuna isključenost i nezainteresiranost tadašnjih političkih struktura grada Omiša koje nisu znale ili nisu htjele iskoristiti prisutnost ovih kapitalnih ulaganja.  

S druge strane, buduća brza cesta Stobreč – Omiš u planovima izgradnje je već punih 50 godina (!) usprkos tome što državna cesta D8 i zaobilaznica Omiša ostvaruju respektabilan prosječni ljetni dnevni promet (PDLP) od oko 18.000 jedinica. Njena izgradnja je otpočela 2007. izgradnjom čvora Omiš-istok (Ravnice) sa dva tunela, ali je neslavno skončala jer i ono malo što je izgrađeno vodi iz ‘ničega u ništa’. Međutim, još više zabrinjavaju planom i projektom predviđena rješenja jer u konačnici ne nude trajnu vezu odnosno spoj Omiša sa zaobilaznicom, što je čini investicijom bez opravdanosti i pokrića. Ista sudbina s podjednako nebuloznim rješenjima (izostanak čvora i spojne ceste u Strožancu, lociranje trajektne luke u Krilu itd.) prati nastavak trase brze ceste prema Stobreču, zatim Splitu (trajektnoj luci) i Solinu (zračnoj luci). Također je potrebno založiti se da postojeća Jadranska magistrala po izmještanju zaobilaznice doživi potpuni redizajn od Stobreča do Omiša sa dogradnjom nogostupa, autobusnih ugibališta, parkirališta i drugih nužnih sadržaja primjerenih ovakvoj prometnici.

Državna cesta D70, Omiš (Priko) D8 – Gata – A1, čvor Blato, u svome ishodištu na Priku do čvora Zakučac ima dvostruku ulogu: spoj Grada Omiša sa zaobilaznicom (izmještenom D8), te pristup Grada Omiša autocesti A1 u čvoru „Blato n/C“. Međutim, nadležne Hrvatske ceste d.o.o. ne iskazuju ni minimum zanimanja za izgradnju ove dionice iako već postoji projektna dokumentacija za dionicu zaobilaznice Gata i tunel „Jurin kuk“ na lokaciji zvečanjske staze. Izgradnjom ovih objekata bilo bi moguće njeno privremeno puštanje u promet za sve vrste vozila (što sad nije moguće zbog nedostatne širine kolnika, mjestimično tek četiri i pol do pet metara, što onemogućuje nesmetano mimoilaženje većih vozila, primjerice, autobusa i kamiona). Bezrazložno odgađanje izgradnje ove prometnice već godinama nanosi nesagledivu štetu razvoju Poljica i grada Omiša jer u svom ishodišnom dijelu D70 već sada bilježi prosječni ljetni dnevni promet (PDLP) od oko 7.000 vozila, što je svrstava u sami vrh prometnog opterećenja na cestama cijele Hrvatske.   

Županijska cesta ŽC Strožanac – Naklice rekonstruirana je, točnije modernizirana, prije više od pola stoljeća, pa i ona zahtijeva temeljitu rekonstrukciju cijelom dužinom svoga prostiranja, pogotovo od Srinjina do križanja sa D70 u Naklicama. Zbog povećanog prometa, napose kroz urbane dijelove usputnih naselja, potrebno je iznaći novu trasu sa sjeverne osunčane strane jer se eventualnom rekonstrukcijom postojeće trase ne bi ostvarili pozitivni prometni i drugi efekti.

Isti je slučaj i sa županijskom cestom ŽC Bisko – Blato n/C koja je modernizirana sada već davne 1980. dodavanjem asfaltnog zastora po postojećoj trasi, pa kao takva ne može udovoljiti sadašnjim i budućim razvojnim potrebama. Projektna dokumentacija postoji i u ovom slučaju, ali je potrebno inzistirati na njenoj realizaciji.

Bila bi to, u najkraćim crtama, slika stanja na glavnim cestovnim pravcima na području Poljica iz čega je razvidno da se u cestovnu infrastrukturu nije ulagalo praktično od uspostave Republike Hrvatske, a ono malo što je izgrađeno, nije privedeno prometnoj svrsi. To se poglavito odnosi na zaobilaznicu Omiša u koju je uloženo i u njoj zamrznuto preko 300 milijuna kuna, što je suludo. Od početka izgradnje prošlo je već više od 10 (deset) godina, a da se ništa nije napravilo na izmjeni planske dokumentacije koja obiluje pogreškama čije otklanjanje ne trpi odgodu.

Kako na području Poljica nema subjekta koji bi mogao primorati nadležne da se zauzmu za primjereno rješavanje problema prometne infrastrukture na području Poljica i grada Omiša, nužno je da se svi Poljičani i drugi žitelji Poljica te Poljicima nadležne jedinice lokalne samouprave, u prvome redu gradovi Omiš i Split te općine Dugi Rat i Podstrana, zajednički zauzmu i izbore za realizaciju ovih važnih prometnica bez kojih je razvoj Poljica i Poljicima nadležnih JLS naprosto nemoguć usprkos činjenici što prostor nekoć slavne Poljičke knežije predstavlja najpotentniju regiju u cijeloj Splitsko-dalmatinskoj županiji.

12 velj., 2018 143 Pregleda

ŽRTVA OTETA ZABORAVU

Čini se da naše zanimanje za junačka djela bez obzira na žrtvu blijedi srazmjerno protoku vremena, što potvrđuje i današnje obilježavanje stote obljetnice junačke smrti Mate Brničevića (1891. – 1918.) na groblju Sustipan u Jesenicama. I dok Jesenice ne pamte sprovoda kakav je bio 1923. kad su se Matine kosti sahranjivale u rodnu mu grudu, današnji potomci istih za Matinu žrtvu uglavnom ne mare, pa čak ni oni što ih s njime povezuje kruh sa sedam kora. Reklo bi se, o tempora, o mores!

No zato su čast ove postojbine brodara i pomoraca ovoga puta obranili članovi udruga Tvornica i Jesenice predvođeni Anom Brničević i Jurom Tomašem Bajsom, zatim čelnici općine Dugi Rat na čelu s načelnikom Jerkom Roglićem, mjesni župnik don Tomislav Bašić te napose učenici i nastavnici OŠ Jesenice koji su, potpomognuti voditeljicom Ivanom Župa, izveli prigodni program podsjetivši usput svojim poetskim recitalima na drugog velikog Jeseničanina, Dragu Ivaniševića, čiji je jučerašnji rođendan također prošao u tišini.

Malobrojni nazočni štovatelji žrtve Mate Brničevića mogli su tako ipak zadovoljni razići se svojim kućama jer su barem oni najmlađi srcem i dušom odali poštu ovom čestitom i hrabrom čovjeku.