Statut Poljičke knežije i lokalna tradicija stoljećima su štitili (pra)šumu Šćadin od devastacije. Po toj tradiciji samo su stanovnici sela Podgrađa imali pravo korištenja šume i to su radili na vrlo održiv način koji je u velikoj mjeri oslikavao način njihova života sve do naših dana – drvo za ogrjev, mladi izboji za brst, žirovi za svinje, a suho lišće (šušanj) za stelju pod stokom. Selo je plaćalo i vlastitoga lugara koji je čuvao šumu, a cijeli je kompleks bio ograđen suhozidom koji je velikim dijelom ostao očuvan.
Zato je važno naglasiti da (pra)šuma Šćadin nije samo skupina stabala nego živi organizam koji se pod određenim ekološkim uvjetima razvijao stoljećima. Ti su uvjeti donekle narušeni razbijanjem šumskog organizma izgradnjom autoceste A1 i njezinih pristupnih putova. Pa ipak, glavne značajke i prirodoslovne vrijednosti područja su očuvane najvećim dijelom zahvaljujući ljudima s vizijom poput Tonća Jerčića Barbina koji baštinu predaka vidi kao zalog za sretniju budućnost ili Rade Popadića koji svojim „Pečatom od vrimena“ na pravi način senzibilizira javnost. Više o tome pročitajte klikom ovdje.
Vremešna dionica županijske ceste ŽC-6142 od Naklica do Strožanca u dužini od 15 km izgrađena potkraj 19. stoljeća svakim danom postaje sve sigurnija za sudionike u prometu zahvaljujući neimarima iz Županijske uprave za ceste Split koji nastoje da se njome vozi sporije, a samim time i sigurnije.
Rezultat tih nastojanja je više od 60 postavljenih uspornika popularno nazvanih ‘ležećim policajcima’ od kojih su četiri tzv. modularna u obliku jastuka te dvije kamere i jedna radarska kontrola za nadzor brzine. Zasad.
Sporijoj i opreznijoj, a time i sigurnijoj vožnji uvelike pridonose i razna oštećenja kolnika, grbe, neravnine i rupe te nagla suženja ceste i nelegalni kolni pristupi, čiji broj je također u porastu.
Pa ipak, najveća ograničenja brzine, a time i srazmjerno najveća sigurnost u prometu očekuje se za vrijeme turističke sezone zbog višestrukog porasta dnevnog broja vozila svih vrsta, od bicikala i motocikala do autobusa i šlepera.
Dogodi li se još i dugo najavljivana rekonstrukcija ove županijske prometnice koju su Hrvatske ceste d.o.o. potezom pera promovirale u državnu po važnosti, uz sva navedena ograničenja i istovremeno odvijanje prometa za očekivati je višegodišnje svakodnevne zastoje koji će brzinu kretanja vozila učiniti puzećom pri čemu će sigurnost dionika u prometu biti gotovo apsolutna (izuzev posljedica od živčanih ispada vozača i putnika s manjkom razumijevanja za rečeni poduhvat uvodno spomenutih neimara).
Informacija da je Grad Omiš potaknut inicijativom Saveza za Poljica uputio gotovo istovjetan zahtjev Hrvatskim cestama d.o.o. za izmještanjem planirane dionice brze ceste od Omiša do Dugog Rata sjevernije uz izgradnju novog čvora “Omiš-zapad” i novog tunela “Komorjak”, pokazale su se točnima.
Stoga s velikim zadovoljstvom i uz suglasnost gradonačelnika g. Ive Tomasovića na uvid javnosti prilažemo spomenuti dopis s nadom da će investitor udovoljiti našim prijedlozima i tako nas poštedjeti štetnih posljedica.
Zavodljiva je, a ponekad i duhovita ta naša pučka etimologija što se najbolje ogleda u nazivu Mošnica za krajnji istočni dio Poljičke planine zbog njenih istaknutih vrhova-glava koje poput mošnica ili mošnji ‘vise’ ponad Prika: Stomorice, Crvene Stine, Babjače (Babnjače) i Komorjaka koji su od pamtivijeka jedan od amblematskih ili najprepoznatljivijih simbola grada Omiša.
Ni zavodljiva ni duhovita, međutim, nije namjera Hrvatskih cesta d.o.o. da Mošnicu ‘uškope’ izgradnjom triju tunela i dvostruko više vijadukata ne mareći za nagrđivanje rečenog simbola koji je nebrojene generacije Omišana i Poljičana dočekivao i ispraćao baš takav kakav jest i po kojemu Omiš pamte namjernici kojima se broja ne zna.
Ako se pitate zašto su Hrvatske ceste odlučile devastirati tako značajan krajobraz, odgovor je vrlo jednostavan: zato što im je postojećom prostorno-planskom dokumentacijom netko servilan to omogućio ne opterećujući se štetnim posljedicama kao što su narušavanje spomenutog krajobraza, njegova ekosustava i uopće ambijentalnih vrijednosti Prika, a o zagađivanju bukom i ispušnim plinovima te destabilizaciji litica da i ne govorimo. Začudno, ne opterećuje to ni projektante HC-a kao što ih ne opterećuju ni znatno veći troškovi građenja tehnički zahtjevne cestovne infrastrukture.
Tako će, eto, novi naraštaji Omišana, Poljičana i putnika namjernika ubuduće gledati ‘uškopljenu’ Mošnicu ukoliko se pak ne dogodi čudo pa investitor uvaži primjedbe Saveza za Poljica protivne planiranome ‘škopljenju’ Mošnice s prijedlogom da se zbog svih navedenih razloga ova višestruko problematična trasa izmjesti ponešto sjevernije na sigurnu udaljenost od glava žitelja Prika i pogleda Omišana (vidi http://poljica.hr/primjedbe-i-prijedlozi-na-prometna-rjesenja-hc-a-na-podrucju-omisa-i-dugog-rata/).
P.S. Prema neslužbenim ali pouzdanim informacijama, u međuvremu smo saznali da su prijedlog SZP za izmještanje dijela spomenute trase prema sjeveru, izgradnju čvora “Omiš-zapad” u Zakučcu i novoga tunela “Komorjak” umjesto kraka “Komorjak-jug” iz postojeće tunelske račve, podržali i Grad Omiš i Općina Dugi Rat uputivši HC-u slične zahtjeve.
Kako se u prošlosti Poljica pisalo gotovo isključivo poljičicom sve dok početkom 20. stoljeća nije prevladala latinica, poljičica se u ovom našem vremenu vraća u život zaodjenuta u suvremeno digitalno ruho i na velika vrata – ona internetska – koja će je učiniti dostupnom svijetu nudeći mu zauzvrat pogled u jedan posve novi svijet ispunjen životom i običajima naših pređa.
Više o tome pročitajte u izvrsnome članku Slobodne Dalmacije iz pera Jasenke Leskur s posvetom prvoj obljetnici poljičice kao nacionalnog kulturnog dobra na naslovnoj i na 22. stranici današnjega izdanja, kojima zahvaljujemo na tome.
Akademik Mateo Žagar na slavlju poljičice u NSK u Zagrebu 26. travnja 2024.
U povodu prve obljetnice proglašenja poljičice nacionalnim kulturnim dobrom, jedan od najzaslužnijih za njenu znanstvenu afirmaciju upravo pod tim nazivom – akademik Mateo Žagar – napisao je prigodni članak koji svakako vrijedi pročitati:
POLJIČICA IZMEĐU REGIONALNOG I NACIONALNOG IDENTITETA, IZMEĐU TURISTIČKOG BRENDA I VLASTITE IDENTIFIKACIJE
Prije svega, upućujem čitavoj poljičkoj zajednici izraze velikog poštovanja i zato što su prije godinu dana uspjeli izvojevati uspjeh u proglašenju poljičkoga ćiriličkog pisma dijelom zaštićene nematerijalne kulturne baštine, a i zato što ovom prilikom obilježuju ovaj važni uspjeh u čemu prepoznajem čvrstu namjeru da zaštita ne ostane samo “mrtvo slovo na papiru” nego da se djelatno pretoči u niz aktivnosti koje će – kako smo mnogi već i prije kazali – biti u službi jačanja vlastita kulturnog identiteta na putu prema općoj dobrobiti ovih prostora, nasljednika ove nekoć slavne knežije.
Zaštita bi tako trebala pridonijeti i razvijanju predodžbi i vizija kulturne vlastitosti, koja opet zajednicu ojačava, međusobno povezuje, solidarizira, u kojoj se čvršće prepoznaju zajednički interesi i u kojoj se tada, u toj sinergiji, može i povjerovati u snagu svojih nastojanja. Ni kultura spomenika (pisanih i inih) ni kultura sjećanja, pa ni samo obrazovanje kao pretežit njihov nosilac, ne trebaju imati svrhu sami u sebi; ako bi i bilo tako, to zapravo ne bi bila kultura, nego tek puka dekoracija, ornament, pamflet ili deklaracija, bez oplemenjujuće pokretačke snage o kojoj je riječ. Svijest i skrb o baštini izraz je visoke razine kulturne svjesnosti ali i preduvjet cjelovita razvoja zajednice u kojoj postoji i razvija se, i na ekonomskoj razini i na svima drugima koje se tiču kvalitete humanog življenja. Znamo dobro kako u visokorazvijenim zemljama upravo takva identifikacija, vlastita samosvijest i samopoštovanje, jamče čuvanje identiteta u ubrzanoj i neumitnoj globalizaciji, a time i zdrav, uravnotežen prosperitet na svim planovima, uključujući ekološki i gospodarski. U tom bi kodu trebalo razmatrati prisutnost poljičke pisane i druge baštine u školama, državnim i regionalnim institucijama, crkvama i župnim uredima, turističkim objektima (pa i apartmanima). Iskazan diskretan, nenametljiv ponos i samopoštovanje – i s druge će strane, one gostiju i posjetitelja, izazivati uvažavanje kulture domicilne zajednice. Već je pomalo istrošena, ali duboko istinita, fraza – kako priznanje i poštovanje možemo steći tek ako takav osjećaj imamo i sami prema sebi. Ona samoslika koju gost, susjed, stranac, “drugi” – može kod nas prepoznati, kojom mu nudimo “ključ” razumijevanja sebe samih, prije svega je u sferi kulture. Ona, jednako i regionalna i nacionalna, povezuje svijet ugrađujući se u nadređene, globalne vrijednosti.
Zahvaljući, između ostalih, Savezu za Poljica, prepoznala se uvijek živa, a sada već i vrlo osviještena identifikacija Poljičana sa svojim pismom. Znamo već da poljičica nije neko posebno pismo u cjelini, znamo da je izdanak zapadne ćirilice ili bosančice/bosanice, kojom su se rado i obilno i drugi Hrvati koristili i širom šire Dalmacije, i u Bosni, Hercegovini, Dubrovniku i okolici… Ali, doista, nigdje tako intenzivno ni prošireno kao na prostoru stare Poljičke knežije. Dobro je poznat povijesni kontinuitet ove uređene zajednice, njezina samosvojnost, visoka razina organiziranog života na svim razinama, važnost i njega tradicije. Ono vidljivo, razlikovno prema ostalima u bližem ili širem susjedstvu, najbolje se vidi u posebnosti pisma, u sačuvanim tisućama dokumenata, koje svjedoče o pismenosti širokih slojeva stanovništva. Svakog stručnjaka impresionira kolika je ujednačenost pravopisnih rješenja među tim zapisima, uz naravne rukopisne različitosti, a to – kao ništa drugo – svjedoči o razgranatom i učestalom pisanju i čitanju, u mnogim prilikama, o dobroj i organiziranoj poduci pisanja, o prestižu uporabe poljičice, ne samo o nedostatku svakoga zazora prema njoj nasuprot latiničkome pisanju, već i o inzistiranju na njegovoj uporabi. Potreba da se slavenskim pismovnim izričajem iskaže vlastitost u odnosu na elitnu latinicu kojom su se pisali tekstovi na visoko distanciranima latinskome i talijanskome jeziku, katkada dakako i oknjiževljenom hrvatskome (čakavskoga izraza), očigledna je i u usporednoj uporabi glagoljičkog pisma, i to u tiskanim bogoslužnim priručnicima. U tom smislu i glagoljica je dakako poljičko pismo, ali samo u razini pasivnoga korištenja (odnosno – čitanja), čija je uporaba promovirana nakon Tridentskoga sabora u drugoj polovici 16. stoljeća, i to u takozvanim rusificiranim izdanjima misala i brevijara, koji su bili – smatrala je Rimska crkva – i za Hrvate dobar odabir. Kako god bilo, prilikom promoviranja poljičice ne treba zaboraviti ni njezinu sestru “glagoljicu”, pismo koje je ovdje služilo najuglednijoj funkciji – uporabi u Crkvi, za bogoslužje, koje se u srednjoj Dalmaciji, pa ni u Poljicima, nikada nije u brzopisnoj varijanti, u aktivnoj uporabi, spustilo u puk; sve to za razliku od poljičice koja je upravo u tom registru brzog, četverolinijskog pisanja, predstavljala zapadnu ćirilicu (različitu od one koja se rabila u Istočnoj crkvi).
Za hrvatsku nacionalnu kulturu u cjelini ovakva identifikacija stanovništva sa svojim povijesnim pismom vrlo je važna. Nigdje nije tako potvrđena kao na ovom prostoru između Žrnovnice i Cetine, iako ćemo na zemljovidu zastupljenosti dokumenata, zamijetiti širok raspon, od zadarskoga zaleđa pa do južnog Makarskog primorja, pa i na obližnjim otocima. U usporedbi sa živošću pisanja glagoljicom u sjeverozapadnim hrvatskim krajevima, Poljica su također u znatnoj prednosti. Na otoku Krku, naprimjer, gdje je tradicija pisanja njome najduže potrajala, do 80-ih godina XX. stoljeća, glagoljica je već zauzela spomeničku vrijednost. Velike izmjene stanovništva koje su upravo posljednjih desetljeća zahvatile Krk i sjevernodalmatinske otoke pridonijele su svođenju glagoljice manje-više na turistički brend. Velika komparativna prednost Poljica u tom smislu upravo je u njegovanju živosti poljičice kao pisma koje i danas ima snagu identifikacije s lokalnim stanovništvom, u važnosti potvrde vlastita identiteta u bližem ili širem okružju. Zato, vjerujem, i dalje treba nastojati da njezino oživljavanje i čuvanje u zajednici ne bude samo dio turističke iskaznice, o kojoj smo uvodno govorili, nego i dio svakodevne kulturne svijesti.
Tminu koja gotovo punih osam desetljeća obavija nekoć slavnu Poljičku knežiju zato što Poljica jednako dugo ne postoje ni u jednom formalnom administrativnom obliku pa čak ni kao povijesna regija što Poljica nedvojbeno jesu, u subotnju su večer 16. studenoga 2024. barem na trenutak ublažila ozarena lica brojnih Poljičana i prijatelja Poljica okupljenih u Božićnome selu u Gornjim Poljicima u povodu obilježavanja prve obljetnice proglašenja poljičice nacionalnim kulturnim dobrom. Tim povodom potpisan je i ugovor o suradnji na projektu digitalizacije poljičice između naručitelja Saveza za Poljica i autora Fabula Cro d.o.o. iz Zagreba za čiju realizaciju su sredstva većim dijelom osigurali Splitsko-dalmatinska županija i Grad Omiš.
Na samome početku svečanosti kojoj su nazočili predstavnici čak 30 nositelja ovog kulturnog dobra (vidi tekst u okviru Akademik Mateo Žagar u povodu prve obljetnice poljičice), brojni gosti i uzvanici među kojima i državna tajnica Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih Zrinka Mužinić Bikić, direktorica TZ SDŽ Ivana Vladović, direktorice TZ gradova Omiša i Splita Petra Bartulović i Alijana Vukšić, direktor TZ Grada Trilja Marinko Brkić te Poljički dekan don Mate Čulić, voditeljica programa Jelena Karaman ponosito je istakla kako je u proteklu godinu dana više od stotinu djece školskog uzrasta u većoj ili manjoj mjeri ovladalo povijesnim pismom svojih pređa kroz tematske radionice i predavanja te razne aktivnosti učeničkih zadruga i drugih podučavatelja.
Rješenjem Ministarstva kulture RH od 23. studenoga 2023. nositeljem nematerijalnog kulturnog dobra „Umijeće čitanja, pisanja i tiskanja poljičice“ prvotno su imenovani Savez za Poljica i Osnovna škola „Srinjine“, da bi na prijedlog Saveza za Poljica Ministarstvo kulture RH Dopunskim rješenjem od 10. rujna 2024. popis proširilo na još 28 subjekata čime je zaokružena brojka od čak 30 nositelja ovog kulturnog dobra među kojima je 10 osnovnih i jedna srednja škola te 19 građanskih udruga i društava:
Društvo Poljičana “Sv. Jure” – Priko, Društvo prijatelja glagoljice – Zagreb, Hrvatsko kulturno umjetničko društvo „Kostanje“ – Kostanje, Klapa Pasika – Kostanje, Kulturno umjetničko društvo “Dalmacija” – Dugi Rat, Kulturno umjetničko društvo „Mile Gojsalić“ – Kostanje, Kulturno umjetnička udruga „Mosor“ – Gata, Ogranak Matice hrvatske u Podstrani, Poljički dekanat – Tugare, Poljička likovna udruga “Krug” – Dugi Rat, Povijesni muzej Poljica – Gata, Pučki pivači Tugare, Savez za Poljica – Donje Sitno, Udruga „Jesenice“ – Dugi Rat, Udruga zagrebačkih Poljičana “Sveti Jure” – Zagreb, Udruga „Žrvanj“ – Žrnovnica, Zajednica tehničke kulture Grada Splita – Split, Zavičajna kuća Gornjih Poljica – Gornji Dolac, Zvjezdano selo Mosor – Gornje Sitno
U nastavku programa okupljenima je predočen za ovu priliku napisan članak akademika Matea Žagara na temu „Poljičica između regionalnog i nacionalnog identiteta, između turističkog brenda i vlastite identifikacije“ u kojemu se ističe kako je velika komparativna prednost Poljica upravo u njegovanju živosti poljičice kao pisma koje i danas ima snagu identifikacije s lokalnim stanovništvom (vidi poveznicu), dok je o projektu digitalizacije poljičice i tipografiji u službi kulturne baštine govorio dr. sc. Filip Cvitić, predavač na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i autor više fontova glagoljice, kojemu je povjerena izrada fonta poljičice.
Za dobro raspoloženje sudionika ove večeri pobrinuli su se OPG Izletište Lučić u ulozi domaćina, Pučki pivači Tugara i Marija Prelas kao ‘živuće’ kulturno blago Poljica pa svima njima suorganizatori ovogodišnje svečanosti Savez za Poljica i Zavičajna kuća Gornjih Poljica zahvaljuju u ime svih nositelja ovog kulturnog dobra koji se nadaju da će drugu obljetnicu obilježiti promocija upravo naručenog fonta.
Zahvalnost dugujemo sponzorima i donatorima ove večeri i samoga projekta od OPG-a Izletište Lučić, Hotela „Split“ i Kuće za odmor „Poljičko imanje“ do tvrtke Excelsus d.o.o. iz Stobreča i već spomenutih Splitsko-dalmatinske županije i Grada Omiša.
(A.M.)
Poljičani i njihovi gosti na proslavi prve obljetnice poljičice (foto: D. Vladušić)
Poljički dekan i župnik Tugara don Mate Čulić (foto: A. Mekinić)
Pučki pivači Tugara (foto: A. Mekinić)
Marija Prelas, živuće poljičko blago (foto: G. Prelas)
Autor fonta poljičice dr. sc. Filip Cvitić potpisuje ugovor o suradnji (foto: G. Prelas)
U priloženome članku SD o početku rekonstrukcije ceste kroz Tugare „ako Zagreb vrati novac“, jedino je sigurno ono što piše u nadnaslovu: „Stanovnici cijelog poteza od Splita do Omiša plaćaju milijunske cestarine“. Naime, ako se i kad 5,5 kilometara ceste kroz Tugare i rekonstruira, nemoguće je tvrditi da „glave i nadalje neće biti u torbi“ s obzirom da je od ukupno 16 kilometra ove prometno sve opterećenije županijske ceste koja povezuje Naklice sa Strožancem (a zapravo Omiš sa Splitom) valjano rekonstruiran tek kilometar i pol, od Strožanca do skretanja za Korešnicu, što je daleko manje od „70 posto trase“ kako u članku piše.
Stoga koristimo priliku još jednom naglasiti da je jedino pravo rješenje izgradnja lokalnih obilaznicā Tugara, Srinjina i Žrnovnice zbog višestrukih koristi kako dionicima u prometu tako i žiteljima spomenutih srednjopoljičkih mjesta uključivo Sitno Donje i Gornje te Dubravu.
U ponedjeljak 28. listopada 2024. u 12,00 sati u velikoj dvorani Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Splitu, Zrinsko-Frankopanska 19, bit će upriličeno predstavljanje knjige Turski izvori u srednjoj Dalmaciji, Poljica 2. prof. dr. sc. Michaela Ursinusa.
U knjizi je objavljeno novih 179 dokumenata pisanih arapskim pismom i staroturskim jezikom izdanih su od strane osmanskih vlasti u vremenskom razdoblju od 1561. do 1684. godine koji se odnose na Poljica. Riječ je o dokumentima u posjedu pojedinih poljičkih obitelji koji su do sada bili nepoznati stručnoj i široj javnosti.
Izdavači knjige su Centar za epigrafička, paleografska i povijesno-teološka istraživanja “Don Frane Bulić” Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu i Sveučilišni centar za hrvatske, mletačke i osmanske studije Sveučilišta u Splitu.
Ne propustite rijetku priliku za susret uživo sa osmanistom svjetskog glasa i dugogodišnjim profesorom na sveučilištima u Heidelbergu, Münchenu, Freiburgu i Birminghamu te počasnim doktorom Sveučilišta u Splitu, prof. dr. sc. Michaelom Ursinusom.
Zbog recentnih događanja oko izgradnje omiškog prometnog čvora te planiranog nastavka izgradnje brze ceste prema Dugom Ratu, danas smo na adresu nadležnih i odgovornih u Hrvatskim cestama d.o.o. otpremili Primjedbe na prometna rješenja Hrvatskih cesta d.o.o. na području Omiša i Dugog Rata s prijedlozima za optimizaciju istih te Grafički prikaz službenog i alternativnog prometnog rješenja na području Omiša i Dugog Rata prema prijedlogu Saveza za Poljica sa zamolbom da se preispitaju postojeća rješenja koja naprosto nisu održiva i razmotre alternativni prijedlozi prometnih stručnjaka s dugogodišnjim iskustvom s kojima naša udruga surađuje.
Isto smo proslijedili na znanje i odgovornima u Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture, tvrtki TraffiCon d.o.o. iz Zagreba te Gradu Omišu i Općini Dugi Rat u nadi da će se napokon uspostaviti neophodno potrebna suradnja svih dionika ovog važnog projekta u cilju iznalaženja optimalnih rješenja prije nego se dogode štetne posljedice.
Uvid u spomenute dokumente dostupan je putem poveznica u nastavku:
Statut Poljičke knežije i lokalna tradicija stoljećima su štitili (pra)šumu Šćadin od devastacije. Po toj tradiciji samo su stanovnici sela Podgrađa imali pravo korištenja šume i to su radili na vrlo održiv način koji je u velikoj mjeri oslikavao način njihova života sve do naših dana – drvo za ogrjev, mladi izboji za brst, žirovi za svinje, a suho lišće (šušanj) za stelju pod stokom. Selo je plaćalo i vlastitoga lugara koji je čuvao šumu, a cijeli je kompleks bio ograđen suhozidom koji je velikim dijelom ostao očuvan.
