Službena stranica SZP
21312 Podstrana | Strožanačka cesta 20
091 544 33 03
15 kol., 2019 32 Pregleda

ČESTITAMO BLAGDAN VELIKE GOSPE

Uz blagdansku čestitku svim Poljičanima ma gdje bili i svim ostalim žiteljima Poljica, u nastavku donosimo prigodni tekst o tradiciji svetkovanja blagdana Velike Gospe u Poljicima i običaju prenošenja Gospina kipa u više poljičkih sela pod nazivom Gospin prinos.
 
Velika Gospa
 
Velika Gospa slavi se 15. kolovoza. Tada se slavi uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo i taj se dan hodočasti Gospi u Sinj. Mnoštvo vjernika dan prije (14. kolovoza) kreće pješice iz svoje kuće u Sinj, a oni koji su spriječeni to nadoknade misom u Sinju na taj blagdan. Toga dana ne smije se ići na plažu. Vjerovalo se da se mnogo ljudi, a posebice djece, utopilo upravo zato što su se kupali na taj dan pa se po Poljicima zna reći: „Ne valja se kupat na Veliku gospu jer Gospa taj dan uzima malu dicu sebi“. Na Veliku Gospu bilo je zabranjeno bilo što raditi na polju.
 
Gospin prinos
 
Ono što je također karakteristično za pojedina sela u Poljicima jest tzv. „Gospin prinos“. To je zapravo tradicionalni pohod s Gospinim kipom. Najčešće se radi o prenošenju kipa iz jednog sela u drugo (kao npr. iz Kostanja u Pograđe i obrnuto ili iz Ostrvice u Zvečenje i obrnuto) ili, ako se radi o većem selu, Gospin prinos se odvije iz jedne crkve u drugu (npr. u Gatima, iz crkve Gospe od Smova do crkve sv. Ciprijana). Poljičani i ne pamte koliko dugo traje ovaj običaj, ali njeguju ga već stotinama godina. Radi se o svečanoj procesiji prilikom koje se Gospin kip nosi u susjednu crkvu i tamo ostaje četiri tjedna. Nakon toga postupak se ponavlja, ali se ovog puta kip vraća u prvobitnu crkvu. U tradicionalnoj procesiji sudjeluju brojni vjernici, a nakon svete mise domaćini (mještani sela u kojoj Gospin kip te nedjelje obitava) prave veliku feštu. Kip uglavnom prenose četiri muškarca. Ispred njih idu zastave sa slikom nekog sveca, tzv. bandire. Njih ponovo nose muškarci. I dok je nekada bio nepisani zakon da muškarci budu prvi u procesiji ,a žene tek na kraju, danas se taj običaj polako izgubio i obično žene hodaju skupa sa svojim muževima ili braćom. Djevojčicama se daju košarice napunjene laticama raznog cvijeća, te one hodaju ispred kipa obasipajući ga šarenim laticama cvijeća. Zanimljivo je da je u svim selima Gospin prinos organiziran u kasno proljeće ili ljeto, te cvijeća nikada ne manjka.
 
(Antonia Perica: diplomski rad „Tradicijska kulturna baština u Poljičkom i Omiškom kraju“ – Split, studeni 2016.)
 
05 kol., 2019 253 Pregleda

DUBRAVCI OBILJEŽILI GODIŠNJICU SMRTI SV. ARNIRA

U Dubravi je jučer 4. kolovoza 2019. obilježena 839. godišnjica smrti svetoga Arnira. Svečano misno slavlje na jutarnjoj misi u crkvi sv. Arnira predvodio je biskup dubrovački mons. Mate Uzinić uz koncelebraciju dubravskog župnika don Jakoslava Banića, te svećenika dubravskih korijena, don Ivana Čotića i don Tomislava Bašića. Misu je uz ministrante na stolu Gospodnjem služio i budući mladomisnik Klement Radosoljić.

U nadahnutoj propovijedi biskup Uzinić naglasio je kako trka za materijalnim u ekonomiji današnjice priječi put izgradnji duhovnoga, istaknuvši kako je i Arnirova smrt jedna od posljedica takvih stanja. Vjernici i hodočasnici su zadovoljni i duhovno okrijepljeni napustili svetište s nadom u ispunjenje svojih prošnji.  Iza večernje svete mise i blagoslova s presvetim oltarskim sakramentom koje je predvodio don Tomislav Čubelić, upriličena je zabava na školskome igralištu do ranih jutarnjih sati u kojoj je, uz glazbu uživo, piće i hranu, sudjelovao veći broj župljana i gostiju.

 

Ukratko o životu i sudbini sv. Arnira:

Sveti Arnir rođen je u Romagni oko godine 1100. Bio je redovnik benediktinac u samostanu Kamalduensa u Fonte Avellanu u Italiji, a od 1156. biskup u Cagliju. Splitskim nadbiskupom postavio ga je papa Aleksandar III. godine 1175. nakon smrti nadbiskupa Gerarda. Kao biskup pratio je papu u Veneciju, a sudjelovao je i na Trećem Lateranskom saboru. Putovao je i u Carigrad kako bi zastupao interese grada Splita i biskupije. Godine 1177/78. održao je u Splitu pokrajinski crkveni sabor zbog sređivanja crkvenih prilika. Toma Arhiđakon kaže za njega da je proširio imanja splitske Crkve.

Zbog lažnih darovnica imanja u Srinjinama koje se nalazilo na granici posjeda između splitske i omiške komune, nadbiskup je došao u spor s plemenom Kačića. Nazvali su ga “najgorim biskupom” jer je na njihove zemlje htio udariti namete po osnovi darovnica biskupiji koje su oni smatrali lažnima. Kad je osobno došao na područje Poljica, Nikola Kačić i njegovi kmetovi Reljići kamenovali su ga na smrt dana 4. kolovoza 1180. u klancu u Dubravi. Nadbiskup ipak nije izdahnuo na tome mjestu nego u Mutograsu. Benediktinke su u samostan koji se nalazio izvan Dioklecijanove palače primile njegovo tijelo. Kasnije je preneseno u Kaštel Lukšić. Već je Toma Arhiđakon zabilježio neka čuda koja su se dogodila zagovorom biskupa Arnerija. Na temelju tih čuda, papa Aleksandar VIII. odobrio je 1690. njegovo štovanje i imenovao ga suzaštitnikom Splitske nadbiskupije. Kasnije ga Crkva proglašava blaženim. Kapela svetoga Arnira postoji u Splitu ispred sjevernog zida Dioklecijanove palače iako su Splićani gotovo zaboravili na svoga suzaštitnika. Na mjestu pogibije biskupa Arnerija provrela je voda iz žive stijene koja čak i u ljetnim mjesecima u vrijeme najvećih suša izvire lagano poput rose. Nad tim malenim izvorom vjernici su u XVI. stoljeću podigli kapelu. Istraživanja su pokazala da voda u sebi nema nikakvih ljekovitih svojstava, ali mnogi ljudi i djeca su zagovorom sveca ozdravili od tegoba kožnih bolesti (posebno bradavica) i drugih zala, pa se voda ipak smatra čudotvornom.

Piše: Ivica Čotić

02 kol., 2019 150 Pregleda

NEK SE GRADI, PA MAKAR I NA ŠTETU POLJICA

U povodu javnog priopćenja Gradskog odbora HDZ-a Omiš kojim izražavaju zadovoljstvo zbog, kako kažu, potpisivanja Ugovora o izgradnji mosta ‘Cetina’ u Omišu i tunela ‘Komornjak’, izražavamo nadu da i Poljičani među njima znaju čemu se vesele te da u pričuvi imaju odgovarajuća rješenja za štetne posljedice preusmjeravanja većeg dijela tranzitnog prometa s Jadranske magistrale na nejaka i neuvjetna poljička cestovna pleća te prometne zastoje kojima se žitelji Poljica u budućnosti mogu nadati.
 
Stoga bi njihovo zauzimanje za boljitak Poljica bilo vjerodostojnije, a zadovoljstvo nam zajedničko, da su ovakvo ‘rješavanje’ problema omiške zaobilaznice resornome ministru i stranačkome kolegi Olegu Butkoviću barem uvjetovali prethodnom izgradnjom državne ceste D-70 Omiš – Gata – Blato n/C – spoj na A1 te modernizacijom stoljetne Pavićeve ceste od Naklica do Žrnovnice sa zaobilaznicama naselja Tugare i Srinjine.
 
U kontekstu naprijed navedenog, o izostanku bilo kakve (samo)kritike na beskrajno odugovlačenje s početkom izgradnje dionice brze ceste ‘čvor TTTS’ – ‘čvor Grljevac’ (najopterećenije prometnice u državi!) za koju već odavno postoji važeća građevinska dozvola te s nastavkom izgradnje brze ceste prema Omišu (s dva kolnička traka umjesto četiri i bez trajektne luke u Krilu), izlišno je i govoriti. Po tom pitanju za Poljičane nema nikakve razlike između HDZ-a i preostale dvije spomenute stranke osim što je za razliku od drugih HDZ i sad u prilici učiniti nešto korisno ali samo pod uvjetom da napokon osluhne glas naroda u koji se zaklinje.
 
31 srp., 2019 49 Pregleda

U SPOMEN NA NEDILJKA MARTINA BEGIĆA

Dana 21. srpnja zaokružena je četvrta godina otkako nas je tragičnom smrću napustio jedan skroman, tih i samozatajan čovjek rodom iz Kostanja koji će svejedno zauvijek živjeti u kolektivnoj memoriji Poljičana, ali i mnogih ljubitelja dobre klapske pisme zbog antologijskih stihova koje je uglazbio još jedan Poljičanin po majci prof. Rajimir Kraljević, a riječ je o skladbama O pasiko moja i Loza u škripu (godine 2000. nagrađena Porinom za najbolju folklornu pjesmu u izvedbi klape Cambi) te naravno, njihovome autoru Nediljku Martinu Begiću.
 
Martin, kako su ga prijatelji zvali, objavio je tridesetak pjesama zavičajne tematike objavljenih u zbirci „Loza i ljubav“ (HKD Napredak – Split, 2001.) čije je drugo dopunjeno izdanje objavila Udruga zagrebačkih Poljičana „Sveti Jure“ (Zagreb, 2011.).
 
U spomen na našega Martina, donosimo tekst pjesme Loza u škripu:
 
U uskome škripu, sve između kuka / sadila je loze ta težačka ruka. / U procip je stavi, di je zemje mrvu / Pa je znojen zali, svoju lozu prvu. / Pljujući u šake, laća se mašklina / Pod žujavon rukon, drobila se stina. / Stvarala se škrapa, di se loza vila / Tu se brala grožđa i vina se pila.
29 srp., 2019 84 Pregleda

ŽUPAN OTKRIO „POLJIČANKU SA SOPARNIKOM“

Da je „više od 4000 ljudi kusalo rombove u Dugome Ratu“, da su „soparnik i njegova mater Poljičanka dobili spomenik, rad Tea Baučića, koji je otkrio župan Blaženko Boban“ te da je „najboljim soparnikom proglašen onaj Dubravke Željković iz Gornjega Doca“ sažetak je opširne reportaže SD o 15. izdanju Festivala soparnika u Dugome Ratu. Ostatak pročitajte u priloženom članku, a mi čestitamo meštru Teu Baučiću na uspjelome radu i meštrovici Davorki Zeljković što je nakon Kostanja ‘pokorila’ i Dugi Rat, te svim ostalim sudionicima i organizatorima na još jednoj zapaženoj promociji ove poljičke delicije.
25 srp., 2019 81 Pregleda

POLJICA – OD SUBJEKTA U TUĐIM DO OBJEKTA U SVOJOJ DRŽAVI

Prema popisu stanovništva iz 2011. na prostoru povijesnih Poljica površine 250 km2 izbrojena su 23.502 žitelja što Poljica svrstava na visoko 27 mjesto u konkurenciji 128 hrvatskih gradova i 428 općina.

Usporedbe radi, najmanja općina po broju stanovnika je Civljane u Šibensko-kninskoj županiji sa 137 stanovnika (najveća je Viškovo s nešto manje od 15.000), najmanji grad je Komiža na otoku Visu sa svega 1.526 stanovnika, dok je najmanja općina po površini Općina Dekanovec u Međimurskoj županiji sa 6,1 km2.

Općine su i ‘glasovita’ Nerežišća na Braču sa samo 868 stanovnika, pa čak i upola manji Sućuraj na Hvaru sa svega 463 stanovnika i sve one su, jednako kao i uvodno spomenuta Općina Civljane s mizernih 137 stanovnika – SUBJEKTI koji, za razliku od Poljica, SAMOSTALNO ODLUČUJU O SVOJOJ SUDBINI (vidi priloženi članak objavljen ovih dana u Jutarnjem listu).

Kome i zašto Poljičani moraju zahvaliti što je njihova višestoljetna knežija i republika, a potom i općina godine 1992. u hrvatskome Saboru, kad su se ‘gradovi’ i ‘općine’ dijelile šakom i kapom, ostala bez statusa jedinice lokalne samouprave objasnio je poljički neimar don Frane Mihanović u svojoj knjizi „Zla sudbina Poljica“ (Poljički dekanat – Gata, 1998.), a koga sve danas Poljičani i drugi žitelji Poljica moraju moljakati i za najbanalnije potrebe i dozvole, zna svaki koji je pokušao biti ‘na svome svoj’ štujući povijesno naslijeđe svojih predaka.

 

18 srp., 2019 160 Pregleda

KAŠTELANOVA DICA

„Kaštelanova dica“ naziv je prigodnoga filma koji su snimila upravo Kaštelanova dica ili točnije skupina učenika omiške srednje škole „Jure Kaštelan“ u povodu 100. obljetnice rođenja ovog velikog poljičkog i hrvatskog književnika. Uz pohvale mladim filmašima na inventivnom uratku, čestitke svakako zavrijeđuju i njihovi mentori, prije svih profesorica hrvatskog jezika i naša kolegica Jelena Alfirević, te profesor vjeronauka Stanko Stojić. S obzirom da su Poljica nadaleko poznata i kao pjesnička republika, za nadati se je da ćemo u budućnosti svjedočiti cijelom serijalu sličnih uradaka što će, nadamo se, potaknuti i druge da na sličan način daju svoj obol očuvanju poljičke kulturne baštine.

Spomenuti film u trajanju od 17 minuta i priča o tome kako je nastao dostupni su na https://www.slobodnadalmacija.hr/dalmacija/split/clanak/id/613863/omiski-srednjoskolci-napravili-film-o-pjesniku-juri-kastelanu-svaki-dan-prolazimo-kraj-njegovog-kipa-odlucili-smo-ga-ponovno-provesti-rodnim-krajem-i-kalama

18 srp., 2019 103 Pregleda

POLJIČANI ODUVIJEK POŠTUJU PRAVO NA VLASTITI IDENTITET I OSOBNOST

Ne ulazeći u motive koji su uredništvo „Podstranske revije“, a napose autora inkriminiranoga teksta Marija Tomasovića naveli da, kako piše današnja SD, prekrštavaju Nikolu Teslu i Branka Lustiga, a Eugena Jakovčića nazovu ‘poljičkim izrodom’, svekolikoj javnosti želimo dati na znanje da postoje i oni Poljičani koji ljude ne dijele na ‘naše’ i ‘njihove’ odnosno ‘poželjne’ i ‘nepoželjne’ samo zato što jesu ili nisu odgovarajući nečijem svjetonazoru ili interesu.
 
Naprotiv, pravo na različitost i pravo na vlastitu osobnost Poljičani su odavno i formalno zajamčili svakom žitelju svoje nekoć slavne Poljičke republike statutarnom odredbom “neka svak more živ biti” (članak 59.b). Uostalom, inzistirajući na priznanju vlastitih prava i sloboda, Poljičani su stoljećima u okruženju velikih sila uživali pravo na vlastitu samobitnost, i to pravo životima branili kad god je trebalo, pa se Poljičaninom zapravo teško može nazivati upravo onaj tko to pravo osporava drugima.
11 srp., 2019 82 Pregleda

PAPA FRANE: KORIJEN JE TAJ KOJI DAJE ŽIVOT

Prema pisanju SD, mostarski biskup Ratko Perić žestoko se obrušio na dubrovačkog biskupa Matu Uzinića zamjerivši mu je što na Ljetnu školu teologije „Teologija u pluralnom društvu“ koja će se održati u Dubrovniku od 15. do 19. srpnja pozvao englesku teologinju prof. dr. Tine Beattie koja se, kratko rečeno, protivi katoličkoj dogmatici, moralnoj teologiji i biotici zbog čega je spomenuti biskup Perić bez ustezanja naziva „heretičarkom koja će pogubno djelovati na mlade studente teologije“.

Kako biskup Perić nije usamljena pojava u današnjemu društvu nego naprotiv tek jedan od mnogih koji bi sve one koji misle drugačije ili razmišljaju svojom glavom najradije „skratio za glavu“, vrijedi citirati našega Poljičanina, dubrovačkog biskupa Uzinića koji kaže: „Živimo u svijetu u kojemu je nemoguće ignorirati i ne čuti drukčije glasove. Neke stvari neće prestati postojati ako se mi za njih ne zanimamo i o njima ne govorimo, dapače, prije ili kasnije mogu postati problem i za nas i za Crkvu. Zato mi o tome želimo progovoriti već sada. I ne treba se bojati drukčijih glasova, glasova koji propituju uvriježene stavove. Oni nas potiču da bolje promislimo vlastite stavove.“

Iako oba biskupa služe istome Bogu, kao ponosni Poljičani dodali bismo kako nije nimalo slučajno što je baš msgr. Uzinić izdanak podneblja u kojemu je stoljećima važilo pravilo „neka svaki more živ biti!“ Eto zašto je, pored ostalog, važno sačuvati Poljica i osigurati opstojnost poljičkoga identiteta jer, kako nedavno u Napulju reče papa Frane podsjećajući na važnost ponovnog razmatranja tradicije, „korijen je taj koji daje život (…)“

I životu smisao, dodali bismo.