Čestitamo rijedak jubilej Kulturno-umjetničkom društvu „Mosor“ iz Gata sa željom da na svoj jedinstven način i u budućnosti jednako uspješno čuvaju i sačuvaju kulturnu, povijesnu i tradicijsku baštinu Poljica.
Bravo naši ‘Mosoraši’!
Kako je s vragom tikve saditi, pomalo na svojoj koži sp
oznaju mještani sela s obje strane donjeg toka Cetine, a njima i drugima kojih se to tiče sve će se još bolje providiti u nadolazećem vremenu kad jednoga dana fantomska zaobilaznica Omiša bude izgrađena po ‘političkom’ projektu koji rješava nečije tuđe prometne brige, a ne njihove. Zato i nije vijest da se Hrvatske ceste bezobzirno odnose prema onima zbog kojih postoje, ali jest vijest kad netko podigne svoj glas protiv njihove bahatosti. Stoga pozdravljamo reakciju predstavnika Kučića, Podašpilja, Gata, Zvečanja i Čišala uz napomenu da je privremeno zatvaranje prometnica zbog najavljenih radova samo uvod u prometne zastoje koji će postati naša svakodnevnica zbog nepromišljenog preusmjeravanja tranzitnog prometa na nejaka poljička cestovna pleća.
Ako ususret predstojećim blagdanima razmišljate o prigodnome poklonu ili samo želite upotpuniti kućnu biblioteku, preporučujemo preostale raspoložive primjerke lista/godišnjaka „Poljica“ (brojeve 18, 21, 22, 23, 24, 25, 26, 27 i 29) i knjigu „Zla sudbina Poljica“ don Frane Mihanovića dostupne po cijeni od samo 15,00 kn za primjerak, pa čak i nižoj ako se odlučite za komplet od svih 10 (deset) knjiga po cijeni od svega 100,00 kn.
Kupnjom navedenih izdanja činite još jedno dobro djelo s obzirom da je prihod od prodaje namijenjen digitalizaciji svih 36 brojeva „Poljica“ ali i drugih vrijednih poljičkih izdanja kako bi postali trajno dostupni sadašnjim i budućim naraštajima Poljičana i prijatelja Poljica.
Knjige, pojedinačno ili u kompletu, možete naručiti e-poštom na adresu [email protected] a preuzeti ih možete na recepciji hotela „Split“ u Strožancu već od subote 14. prosinca 2019.
Ponuda vrijedi do isteka zaliha.
Današnji blagdan sv. Nikole prilika je da žiteljima Ostrvice i dijela Čišala čestitamo Dan njihova nebeskoga zaštitnika i kažemo poneku riječ o samoj župi. Župska crkva sv. Nikole izgrađena je sredinom 15. st. i posvećena godine 1478, vjerojatno nakon propasti Trviža (Zvečanja) uslijed potresa. Izgradnjom crkve izgrađeno je i novo groblje o čemu svjedoči arheološko nalazište groblja starog dva tisućljeća na području Posičine, dok je groblje kod crkvice kod sv. Ante mlađe od spomenutog, ali ipak starije od groblja kod sv. Nikole. Stoga se može pretpostaviti da su sva mjesta ovoga dijela srednjih Poljica nakon propasti Trviža izmjestili groblje i vjersko središte u Ostrvicu u crkvu sv. Nikole, o čemu svjedoče mnoge legende kao i poznati Ostrvički mrtvar.
Poznato je da su se tijekom 16. i 17. stoljeća kod
sv. Nikole pokapali i drugi Poljičani koji su uz Ostrvicu bili vezani podrijetlom ali i bratovštinama, pa je zabilježeno i nekoliko slučajeva ukapanja umrlih iz Podstrane. U nedavnim istraživanjima otkriven je ispod crkve veliki podrum sa svodovima što ne čudi jer se na području Ostrvice nalazi znamenita kasnoantička ‘villa rustica’ pa je moguće da postoje i druge rimske građevine. Na značaj crkve sv. Nikole ukazuje i činjenica da je u njenom podnožju bio i samostan poljičkih časnih sestara picokara.
Crkva sv. Nikole obiluje sakralnom baštinom, a današnji oblik poprima godine 1782. Smještena je u podnožju brda Oštro po kojemu je i samo naselje nazvano Ostrvica, kako to u svom remek-djelu “Poljica – život i običaji” piše don Frane Ivanišević. Župa sv. Nikole obuhvaća Ostrvicu s dijelom Čišala. Oba mjesta duže od šest stoljeća dijele crkvu sv. Nikole i mnoge zajedničke interese. Razlog tome je što je dio današnje Ostrvice pripadao katunu Zvečanje, a dio katunu Čišla. Takav ustroj Poljica svjedoči o mudrosti starih Poljičana koji su uspješno razdvajali političku i crkvenu upravu.
Sama Ostrvica djeli se na Donju Ostrvicu i Gornju Ostrvicu pod Mosorom poznatiju kao Slidinje (naziv baštini po Slidinku kojega su Poljičani zajedno s još devet bosanskih plemića godine 1482. primili u Poljica kao izbjeglice pred Turcima o čemu svjedoči zapis u Poljičkome statutu). Donja Ostrvica poznata je po već spomenutoj kasnoantičkoj ‘villi rustica’ na lokaciji Miri u zaseoku Krcatovići. Uz vilu i obližnji izvor Pokornik veže se i legenda o sinovima hrvatskoga kralja Miroslava iz 10. stoljeća, Tišimiru, Krešimiru i Elemu kao osnivačima Poljica. Na području Ostrvice tj. u samoj blizini crkve sv. Nikole zbio se u prošlosti poznati tragičan događaj kad je Stipan Bobetić prodao svoju nećakinju Katu Turcima na Zadvarje. Ravnajući se po svojim zakonima, Poljičani ubiše Stipana i razoriše mu kulu, o čemu i danas svjedoče njeni ostaci jednostavnog naziva Kula. (Piše: Davor Milićević)
Da Advent ili Došašće nisu masne kobasice i kuvano vino nego pripr
ava čovjeka i njegova duha za blagdan Božića, zorno su pokazali žitelji Srinjina pretvarajući jedno obično smetlište na prilazu svome mjestu u motiv s božićne kartoline, na čemu im od srca čestitamo!
Na današnji dan prije točno 44 godine, dakle 19. studenoga 1975, pokrenuta je inicijativa za osnivanje godišnjaka „Poljica“ kao lista Poljičkog dekanata, a skorašnjim ulaskom u godinu 2020, Poljičani i drugi kojima je do Poljica stalo bit će, nažalost, u prilici ‘obilježiti’ cijelo jedno desetljeće njegova neizlaženja!
Ova neslavna i za Poljičane i brojne prijatelje Poljica više nego tužna ‘obljetnica’ povod je da se osvrnemo na okolnosti nastanka godišnjaka „Poljica“ i „Poljičkog zbornika“ koji mu je prethodio, te njihovo značenje za žitelje nekoć slavne Poljičke knežije.
Sve je započelo okupljanjem onodobne poljičke pameti u “Kulturno-prosvjetno društvo Poljičana” osnovano godine 1953. koje je sebi u zadaću postavilo izdavanje poljičkog zbornika i podizanje spomenika poljičkoj junakinji Mili Gojsalić[1]. Tako je prvi broj „Poljičkog zbornika“ tematski i sadržajno posvećen poljičkoj baštini spomenuto Društvo tiskalo u Zagrebu godine 1968. Zajednički su ga priredili i uredili Jure Kaštelan, Drago Ivanišević, Frano Brničević, Drago Bobić i Jozo Vrkić. Drugi broj „Poljičkog zbornika“ također je tiskan u Zagrebu godine 1971, a treći i posljednji broj u Splitu godine 1978. Uredništvu su se u međuvremenu pridružili novi suradnici i to Grga Novak, Nedjeljko Mihanović, Milan Vuković i Fabijan Trgo. U zbornicima su objavljivani tematski raznoliki i uglavnom stručno napisani prilozi brojnih i uglednih autora, pa je prava šteta što se zbornik ugasio nakon samo tri objavljena broja. Zbornik je, međutim, otvorio put novom časopisu pod nazivom “Poljica“ – list Poljičkog dekanata.
Nastanku časopisa „Poljica“ prethodila je obnova Poljičkog dekanata godine 1957. Biskup dr. Frane Franić tim je povodom u “Povelji o osnivanju Poljičkog dekanata” zapisao: “Imajući u vidu cijela kršna Poljica, njihovu slavnu junačku prošlost, njihove hrabre junake i mučenike ‘za krst časni i slobodu zlatnu’, njihovu ustrajnost i izdržljivost u očuvanju crkvenog jedinstva i naše drage glagoljice, njihova lijepa sela i župe, njihove župljane i župnike, njihovu sreću zemaljsku i nebesku, na dan 150. godišnjice propasti poljičke knežije koji, evo, postaje dan uspostave Poljičkog dekanata, molim Boga za pokoj duša svih vaših milih pokojnika, a vama živima šaljem svoje očinske pozdrave i svoj pastirski blagoslov.”[2]
Poljica su tako nakon dugo vremena napokon postala subjekt (makar samo u crkvenom ustrojstvu), pa su župnici okupljeni u dekanat mogli osjetiti težnje svojih župljana i svekolikog poljičkog življa. Na redovitoj jesenskoj skupštini Poljičkog dekanata održanoj 19. studenoga 1975, svih četrnaest župnika jednodušno se odlučilo pokrenuti godišnjak, a na sastanku u Gatima 24. ožujka 1976. nadjenuli su mu najljepše moguće ime – “Poljica”.[3] List je vrlo brzo dobio vjernu publiku koja ga je rado čitala željno iščekujući svaki novi broj o blagdanu sv. Jure na Gracu. Osim na Gracu, list se mogao kupiti i u svim poljičkim župama, pa čak i u poljičkoj dijaspori na svim kontinentima. Dugogodišnji urednik i najzaslužnija osoba za pokretanje i opstanak godišnjaka „Poljica“, don Frane Mihanović, u jednoj prigodi pohvalio se potpisniku ovih redaka da su “Poljica” našla svoje mjesto i u Francuskoj nacionalnoj knjižnici u Parizu koja moli da im se pošalje svaki novi broj.
“Poljica” su sve do broja 17. iz godine 1992. izlazila kao list Poljičkog dekanata, a od broja 18. iz godine 1993. kao godišnjak Poljičkog dekanata. Dvanaest brojeva u razdoblju od 1976. do 1983. i od 1998. do 2001. uredio je don Frane Mihanović, sedam brojeva u razdoblju od 1984. do 1986. i od 2002. do 2005. don Mirko Skejić, jedanaest brojeva od 1987. do 1997. don Ivan Banić, a četiri broja od 2006. do 2010. don Vlade Đuderija (s tim što je posljednje izdanje objavljeno kao trobroj).
Svih 36 dosad objavljenih izdanja „Poljica“ krasila je bezuvjetna ljubav njegovih stvaratelja za poljički zavičaj i poljički narod, pa su zato njegove stranice redovito obilovale brojnim znanstvenim, kulturnim, dokumentarnim, reportažnim, etnološkim i literarnim prilozima uronjenim u ovu našu poljičku zemlju, krš i more. Pozivajući se na kršćansku tradiciju u Poljicima, uvodničar prvog broja i njegov urednik već spomenuti don Frane Mihanović piše da bi prekidanje sa istom bilo štetno, pa nadodaje: “To bi bilo isto što i rezati korijenje vlastita životnog stabla. Ta i mi smo mladice i grane velikog i starog stabla koje je prije više od 13. stoljeća pustilo korijenje u ovu našu poljičku zemlju, te počelo rasti životno i kršćanski. Grana otkinuta od stabla suši se i umire. Mi ne možemo izmijeniti taj zakon života. Novi izdanci, novi naraštaji, svoju životnu snagu crpe iz tog prastarog narodnog i vjerskog stabla. Zato je i danas naša snaga u čvrstoj povezanosti sa tim stablom.”[4]
Stoga je prestanak izlaženja lista/godišnjaka “Poljica” neprežaljeni gubitak za mnoge koji su se veselili svakom novom izdanju znajući njegovu vrijednost, značenje i važnost za opstojnost poljičkog identiteta. Bila bi zato neopisiva šteta ukoliko se zaista dogodi da sadašnje i buduće generacije Poljičana i žitelja Poljica zauvijek budu lišene užitka iščitavanja kako dosad objavljenih tako i eventualno novih brojeva obnovljenih „Poljica“. I dok u nama tinja nada da će nam u bliskoj budućnosti Svemogući podariti nove istinske zaljubljenike u svoj poljički kraj koji će iznova pokrenuti izlaženje ovog neprežaljenog časopisa, raduje vijest da je Savez za Poljica pokrenuo inicijativu za digitalizaciju svih dosad objavljenih brojeva „Poljičkog zbornika“ i lista/godišnjaka „Poljica“ što će zainteresiranima u Poljicima, ali i diljem svijeta ova izdanja od neprocjenjive vrijednosti učiniti trajno dostupnima.
Sa željom da što veći broj ljudi podupre ovaj poduhvat kako bi u konačnici bio i ostvaren, posebnu zahvalnost svi zajedno dugujemo onima koji su tijekom minulih desetljeća stvarali, podupirali i na bilo koji način nesebično ugrađivali sebe, svoje vrijeme i svoje živote u već ispisane stranice naših dragih “Poljica”.
S vjerom u sretniju budućnost „Poljica“ i Poljičana, digitalizirana, ali nadamo se i nova tiskana izdanja obnovljenih „Poljica“ iznova će nam pomoći upoznati povijest svoga roda i život svojih pređa. A upoznavajući povijest vlastitoga roda, bolje spoznajemo i sami sebe. Odričući se te povijesti ili zanemarujući je, odričemo se i dijela svoga bića.
Zaključimo stoga ovaj prilog o listu/godišnjaku „Poljica“ još jednim citatom njegova urednika iz prvoga broja: “A kad bi stari Poljičanin u rano jutro stavljao ruku na plug, kretao na put ili započimao bilo koji posao, zazivao bi ime Božje. Tim imenom počinje i Poljički statut. Tako i mi naš posao oko ‘Poljica’ počinjemo: U ime Gospodina Boga – Amen!“[5]
Stoga čvrsto vjerujemo da za razliku od mnogih današnjih Poljičana Bog zna što radi.
Napisao: Ivica Čotić, studeni 2019.
[1] Poljički zbornik 1, godina 1968; str. 6.
[2] Poljica – list poljičkog dekanata, godina 12, br. 12, Gata 1987.; str. 11-12.
[3] Poljica – list poljičkog dekanata, godina 1, broj 1, Gata 1976. str. 5.
[4] Poljica – list poljičkog dekanata, godina 1,broj 1, Gata 1976. str. 5-6.
[5] Poljica – list poljičkog dekanata, godina 1, broj 1, Gata 1976. str. 8.
Na 28. obljetnicu herojske smrti Vladimira Vukovića Vate, mještanina Podstrane rodom iz Studenaca kod Imotskog koji je svoj život položio na oltar domovine u obrani Dubrovnika na brdu Srđ 12. studenoga 1992. kao pripadnik postrojbe HOS-a pri 4. Brigadi ZNG, jučer je u Strožancu pod pokroviteljstvom Općine Podstrana svečano otvorena novoizgrađena obalna šetnica nazvana njegovim imenom i postavljena spomen-ploča s natpisom “Šetalište hrvatskog branitelja Vladimira Vukovića – Vate”.
Prigodnoj svečanosti nazočili su njegova sestra Monika Vuković Bolanča, suborci i prijatelji, a ploču je blagoslovio domaći župnik don Ante Vranković. Ovim činom odana je zaslužena počast i svim hrvatskim braniteljima koji su svojim životima iskupili slobodu domovine.
Godišnjak Poljičkog dekanata „Poljica“ nekoć je bio omiljeno štivo mnogih Poljičana, kako onih u zavičaju tako i onih izvan njega. S razlogom, rekli bismo, jer svaki je broj „Poljica“ svojim sadržajem čuvao spomen na nekoć slavnu Poljičku knežiju, ali i na ono što je od politički i teritorijalno rastrojenih Poljica preostalo. Međutim, kako svemu dobrome prije ili kasnije dođe kraj, tako je svome kraju (barem zasad) došao i ovaj sjajni libar koji je, nažalost, posljednjih godina prestao izlaziti.
Utoliko se vrijednijim čine preostali sačuvani primjerci ovog godišnjaka koje je novi gatski župnik don Luka Stipinović danas s radošću predao Savezu za Poljica koji se jedini ponudio da ih preuzme i spasi od uništenja nakon što je neslavno završio pokušaj njihove besplatne podijele zainteresiranima. Riječ je o više stotina primjeraka godišnjaka „Poljica“ koje su članovi SZP pohranili na sigurno s namjerom da ih nakon razvrstavanja po brojevima odnosno godinama objave podijele onima kojima je još do Poljica stalo.
“Odluka o tome da kante za smeće na obali polegnemo i tako ih stavimo izvan upotrebe donesena je kako ljudi ne bi u njih ostavljali svoje smeće i tako smanjili plaćanje odvoza.” – prenosi današnja SD izjavu komunalno nadležnih u Općini Dugi Rat.
Ako su već naumili sankcionirati svoje ‘podanike’ zbog eventualnog neplaćanja odvoza smeća, pitamo se kako birokratskome umu nije palo na pamet masovne betonske kante privremeno pretvoriti u pitare i u njih posaditi palme, pa njima do početka sezone ukrasiti okoliš, a potom kante iznova osposobiti za svoju izvornu funkciju?
Nije jer u Dugome Ratu (kao, uostalom, ni drugdje u Hrvatskoj) nije vlast zbog građana nego građani zbog vlasti.
U utorak 15. listopada 2019. u prostoru Gradske knjižnice u Omišu predstavljen je antiratni roman “Kaverna” Vedrana Buble, splitskog novinara, književnika i putopisca mlađe generacije. Bublin debitantski uradak koji vješto isprepleće stvarnost i fikciju predstavila je ravnateljica omiške knjižnice Svjetlana Buljević osvrtom na sadržaj romana koji počinje kad pisac u stvarnosti vodi svoju baku Ružicu u selo njenog djetinjstva Svinišće koja mu pak priča o četničkim pokolju u nazočnosti talijanskih fasista u poljičkome selu Gata 1. listopada 1942. koji je nekim čudom izbjegla izmaštana djevojčica Elza. Nakon liječenja, Elza biva odvedena u sirotište u kojemu se suočava s nizom poteškoća u vrtlogu rata, pa roman prati Elzinu borbu za preživljavanje u odrastanju prepunom fizičkih rana i duhovnih ožiljaka.
U nastavku programa ravnateljica Buljević nizom je pitanja potakla autora Bublu na zanimljive odgovore o nastanku “Kaverne” i semantici samoga naslova dovodeći radnju romana u vezu s “Jamom” I. G. Kovačića, pa tako postaje očigledno da su rane bake Ružice zapravo rane i traume djevojčice Elze zadobivene u strašnome ratnom pokolju koji se utisnuo u njeno pamćenje kao jedna velika kaverna ili pukotina, procijep i jama.
Za kraj ovog dojmljivog predstavljanja, a na poziv samog autora, nazočnima se obratio tada osmogodišnjak, a danas još uvijek vitalni starac Andrija Pivčević kao svjedok četničkog pokolja koji je u toj ulozi svjedočio i na beogradskom suđenju četniku Draži Mihailoviću godine 1946. u Beogradu. U iscrpnom i emotivnom nastupu Pivčević je slikovito govorio o svemu što se toga listopadskog jutra godine 1942. dogodilo istaknuvši na kraju kako je ponosan na svoje Gaćane i sebe ne samo zbog žrtve koju su podnijeli nego i zbog načina odgoja novih naraštaja s ciljem da ne zaborave, ali i da ne mrze.
Po dobrom poljičkome običaju, ova večer u omiškoj Gradskoj knjižnici prepuna emocija i dojmova za pamćenje začinjena je soparnikom ispečenim na gatskome kominu Mire Kuvačić.
(Tekst i foto: Marijo Jakovčić)