Službena stranica SZP
21312 Podstrana | Strožanačka cesta 20
091 544 33 03
04 svi., 2020 105 Pregleda

ZLA SUDBINA POLJICA

“Ko more okovat vitar ča piva po Mosoru? Ko moru more lance stavit?” – riči su koje je posljednji poljički veliki knez Ivan Čović pismom iz Petrograda uputio svome ‘slidniku u zemlji Poljicin’.

Zla sudbina, kneže. Zla sudbina Poljica! – reče jedan drugi veliki Poljičanin, poljički dekan i neimar, don Frane Mihanović u svojoj knjizi baš tim riječima naslovljenoj koju bi svaki Poljičanin morao pročitat. Svega dva stoljeća otkako nam Francuzi nasilno dokinuše knežiju, ratovi, bolesti, pošasti, a najviše ljudska glupost i nesloga Poljičana učiniše nas manjinom i slugama na vlastitome ognjištu. Iznit ću par primjera, kneže, pa Ti sam zaključi.

Primjer prvi. Poljički kamen najviše kategorije koji se ubraja među najtvrđe vapnence na svitu, Zeleni Jadran i Dolit, brački “Jadrankamen” izvozi u Italiju i rentu za to plaća Omišu zato što je naša poljička čeljad, za razliku od poljičkoga tvrdaca, meka srca, pa se prešutno odriče svojih resursa. Tako smo i našu Cetinu, vikovnu hraniteljicu i spasiteljicu Poljica, podarili drugima da na njoj izgrade moćne hidrocentrale (486 MW nazivne energije samo Zakučac) a našu Riku sveli na malo jači potok. Da zlo bude veće, dok naša Cetina strujom i vodom napaja cilu Dalmaciju, mnoga poljička sela još uvik nemaju ni struje ni vode, ni rasvjete ni vodovodne mreže. Najporaznije od svega je što ekološku rentu i u ovome slučaju ubiru ‘gusari’ koji našim novcem pozlaćuju sve s onu stranu mosta na Priku.

Ostajući bez svoje Rike, moje su Srijane, kneže, ostale i bez rakova iz Cetine, bez izvora i bez čak 17 mlinica! Nemamo ni javnu rasvjetu, ni vodovod, ni ulica ni nogostupa… Posljedično, nema više ni ljudi; selo opustilo, polja opustila. Ostaše nam tek računi za režije koje plaćamo i za ono što nemamo! Moja mater koja se sezonski bavi turizmom plaća vodu iz vodovodne mreže koju nemamo, plaća i nepostojeću javnu rasvjetu, te druge jednako nepostojeće komunalije. Doduše, samo četvrtinu jer su nadležni srca ‘milostiva’. Tu zdrav mozak ne pomaže, kneže. Moraš platit četvrtinu za nešto što nemaš i što ne koristiš! Jedino što smo dobili je kraljevska čêka za albino vukove! Ne, ne šalim se, nego nam ‘ugledni’ tajkuni poput Todorića šumu pretvoriše u lovište. Sve po zakonu, naravno, uz blagoslov naših omiških gospodara.

Svega Ti u našim Poljicima ima, poštovani kneže. Čak i struje od poljičkoga vitra, ali ne za naše nego za tuđe potribe i interese i to u zaštićenoj ekološkoj zoni! Ali nije našemu svitu krivo, Bože sačuvaj. Ima, kažu, Mosora dovoljno za tuđinske vjetroelektrane i tuđa lovišta, za tuđe ‘gospodarske’ zone i sve drugo što našim gospodarima padne na um tržiti. Zadnju cestu smo napravili prije više od 120 godina zahvaljujući našemu Alfonsu pl. Paviću, ali zato naša Poljica prisica veliki autoput do kojega mi, domaći, jedva dođemo. Od te moderne ceste najveću korist, zasad, ima naša mladost koja iz Poljica biži u svit trbuhom za kruhom. A domalo će se priko naših Srednjopoljičkih sela preusmjerit i sav promet s Jadranske magistrale i tako zagadit i ovo malo čiste arije koju udišemo.

Spomenuh Ti, kneže, turizam koji nam posta jedina slamka spasa. Štoviše, naše poljičke luke Krilo i Bajnice sidrište su najmoćnije turističke flote na Jadranu. Tako svakoga lita jadransku modru oranicu ore na stotine poljičkih brodova i brodara koji velikim trudom prihranjuju svoje obitelji. Ali nikako dočekat, kneže, da ta moćna flota doplovi i do poljičkih obala s ponekom skupinom turista kako bi se i mi Poljičani osladili turističkim kolačem. Ali ne moremo ni to jer ni svoje poljičke turističke zajednice nemamo! Puno je toga što mi nemamo, ali zato imamo čak dva ‘velika kneza’, jednoga na Priku, drugoga u Zagrebu, i puno malih knezova… Knez do kneza, reka bi jedan naš gorljivi Poljičanin, a knežije nigdi!

Virujen da Ti je poznato, kneže, da povijesni teritorij Poljica već odavno uživaju tzv. lokalne jedinice lokalne samouprave, njih čak sedam, koje nam zauzvrat nude mrvice sa svojih stolova jer mi smo za njih, da prostiš, vukojebina! Nismo više ni Poljičani nego ‘ponosni stanovnici’ zaleđa Splita i zaleđa Omiša. Tako nepostojeći, vidljivi smo jedino iz svemira kad nam šume nestanu u požarima jer u njima više nema ni čobana ni težaka! Pa ipak, ni u crnoj kronici se naše ime više ne spominje nego izjave da se zlo dogodilo u zaleđu Splita ili Omiša. Tek u prigodama kad koga častimo našim zeljenikom i drugim poljičkim delicijama, taj nam punih usta nazdravlja „Živili, Poljičani poštovani!“ Ali nije ni to duga vika jer soparnik sve više svojataju Omišani, našu tradicijsku nošnju Dugopoljci, narodna kola i običaje također. Moj dida Proso koji za života nije maka iz svoga sela doživija je pet država nakon kojih od Poljica gotovo ništa ostalo nije. Nesta i junaka, vrli kneže, jer sve manje je Poljičana s mudima spremnih lupit šakon o stol i reć: „Dosta! Mi smo Poljičani, ovo je naša knežija i naša baština!“

Možeš li zamislit, kneže, da živućih Poljičana samo u Hrvatskoj imade stotinjak tisuća, među njima moćnih i uglednih, ali glasa niotkoga čuti nije. Svi junaci mukom zamukoše! Tako je bilo i godine 1992. kad su se u Lipoj našoj općine dilile šakon i kapon. Zato, virova ili ne, ni u našoj Hrvatskoj za koju su i Poljičani krvcu prolivali, nema Poljica. Stoga danas još bolnije odzvanjaju riječi dr. fra Karla Jurišića: “Ako su se prijašnje tuđinske vlasti bojale isticati slobodnu Republiku Poljičku, toga se ne bi trebala bojati njezina rođena majka, država Hrvatska, jer slava kćerina ujedno je i slava majčina!”

Namisto jedne matere, kneže, sad naša Poljica sedam maćeha imaju! Zato Poljičani, zajedno s časnim pridošlicama kojima je do Poljica stalo, u ‘ilegali’ iščekuju budući teritorijalni preustroj Hrvatske s nadom da će jednoga dana opet biti na svome svoji kako bi slobodno uživali svoja polja, gore i planine, svoje rike, more i čistu ariju, svoju viru, tradiciju i običaje, svoj govor i pismo, svoje ime i svoj poljički ponos imajući uvik na pameti – di ko nika, tu je i obika!

U međuvremenu, izdajice Poljica svoj dom neka potraže u devetome krugu Danteovog pakla.

Piše: Nikša Tomić, svibanj 2020.

28 tra., 2020 119 Pregleda

JE LI GRAD OMIŠ (KASNO) PROGLEDAO?

U povodu članka objavljenog 27. travnja 2020. na Dalmatinskom portalu pod naslovom „Omiški vijećnik upozorava na previranja oko konačnog izgleda obilaznice Omiša“ (vidi https://dalmatinskiportal.hr/vijesti/omiski-vijecnik-upozorava-jos-traju-previranja-oko-konacnog-izgleda-obilaznice-omisa/64102), dijelimo zadovoljstvo s vjećnikom Grada Omiša g. Denisom Dujmovićem zbog vijesti koja kaže da je „Grad Omiš nakon niza lutanja i odbacivanja prijedloga konačno pozitivno reagirao na cjelovito i potpuno funkcionalno prometno rješenje omiškog cestovnog čvorišta“.  

Ovime bi, poručuje Dujmović, Splitsko-dalmatinska županija trebala izmijeniti odnosno nadopuniti dio prometnih rješenja i koridora koji bi buduću brzu cestu Split-TTTS-Podstrana-Dugi Rat-Omiš iz smjera Splita u čvoru ‘Zakučac’ (‘Omiš-centar’) povezali na državnu cestu D70, a time i s gradom Omišom, te autocestom u čvorištu Blato n/C. U zahtjevu se spominje i hitna izgradnja dijela D70 i dvaju tunela dužine 50 m (tunel Priko) i 370 m (tunel Lisičina), što je dio buduće nužne korekcije državne ceste D70 na potezu D8 (Priko)-tunel Priko-tunel Lisičina do uklapanja na postojeću trasu državne ceste D70 u budućem čvoru ‘Zakučac’, koja je zbog znanih i neznanih političkih i prostorno planskih razloga 13. travnja 2013. izbačena iz Prostornog plana Grada Omiša.

Uz potporu nastojanjima našega vjećnika g. Dujmovića dužni smo ovom prilikom podsjetiti i na nebrojene pokušaje dipl. ing. građ. g. Ive Vulića koji desetljećima, stručno i argumentirano, pokušava odgovornima u Gradu Omišu, županijskim i državnim strukturama, te napose u Hrvatskim cestama, ukazati na zablude i promašaje u pristupu problematici cestovne infrastrukture na području splitske aglomeracije, a napose na području Poljica. Inžinjeru Vuliću posljednih nekoliko godina aktivnu potporu pruža i Savez za Poljica koji je i u predmetnoj stvari pravovremeno nadležnima dostavio vrlo iscrpan „Prijedlog izmjena Prostornog plana Splitsko-dalmatinske županije“ (zainteresiranima dokument je dostupan na http://poljica.hr/prijedlog-izmjena-prostornog-plana-sd-zupanije/).   

S obzirom na složenost predmetne problematike s jedne i važnost iznalaženja optimalnih rješenja s druge strane, i ovom prilikom još jednom ukazujemo na potrebu sazivanja stručnog Okruglog stola na temu planiranja, projektiranja i realizacije državnih cesta D8 i D70 na području Poljica kako bi se u ovoj stvari od životne važnosti za Poljičane i druge žitelje Poljica, ali i sve ostale korisnike ove kapitalne cestovne infrastrukture čuo glas struke, a napose poljičkih stručnjaka koji su najpozvaniji i najupućeniji.

24 tra., 2020 94 Pregleda

POSTBLAGDANSKA REKAPITULACIJA UČINJENOG

Primjereno mjerama prevencije i zaštite uvjetovanih pandemijom koronavirusa, moglo bi se reći da su Poljičani odgovarajuće obilježili ovogodišnji 23. travanj – blagdan svoga nebeskog zaštitnika sv. Jure i svojevrsni spomendan Poljica – doduše, svatko na svoj način. U zadanim i po više osnova ograničavajućim okolnostima, nije se ni moglo bogznašto učiniti, pa je i najmanji doprinos dobrodošao. Ovdje smo zabilježili skromni doprinos naše udruge Savez za Poljica. Žao nam je što nismo bili u mogućnosti učiniti više, no, evo učinjenog:

• Izradili smo i putem našie internetske i fb-stranice učinili svima dostupnim tzv. okvir za profilnu sliku na društvenim mrežama s porukom „Poljica u srcu“ kako bismo potakli vizualnu identifikaciju korisnika s poljičkim identitetom (zainteresiranima je okvir još uvijek dostupan)

• Izradili smo i objavili prigodnu blagdansku e-čestitku s poznatim motivom sv. Jure na konju, nacionalnim i poljičkim obilježjima, te porukom „Na dobro vam Jurjev danak doša!“

• Objavili smo 50. foto-prilog iz ciklusa „Poljička arkadija“ na temu povijesnog poljičkog zborišta Gradac

• Objavili smo prigodni osvrt na temu „O proslavi blagdana sv. Jure i biranju velikoga kneza“ iz pera člana udruge Davora Milićevića (dostupno na linku: http://poljica.hr/o-proslavi-blagdana-sv-jure-biranju-veli…/)

• Objavili smo blagdansku čestitku predsjednika udruge Ante Mekinića pod naslovom „Jurjev danak – spomendan Poljica“ tematski posvećenu važnosti očuvanja poljičkoga identiteta (dostupno na linku: http://poljica.hr/jurjev-danak-spomendan-poljica/)

• Pomogli smo u realizaciji prigodne blagdanske svete mise iz crkve sv. Ciprijana u Gatima čiju snimku možete pogledati na linku https://youtu.be/-lqPDQ6WHVA (usput, snimku svete mise iz kapele Vojnog ordinarijata u Zagrebu kojom su zagrebački Poljičani proslavili blagdan sv. Jure možete pogledati na linku https://youtu.be/quJ1yJJGwrQ)

23 tra., 2020 715 Pregleda

JURJEV DANAK – SPOMENDAN POLJICA

Iako je svetkovina sv. Jure, poput mnogih drugih, jednima vjerski blagdan, a drugima tradicijska fešta, i jedni i drugi doživljavaju je prigodom za isticanje vlastitoga identiteta. Kako živimo u vremenu sveopće globalizacije koja teži brisanju svih posebnosti, borba za opstojnost identiteta sve češće je podložna propitkivanju smisla što joj istovremeno daje na važnosti u očima onih kojima je do vlastitoga identiteta stalo. 

Za nas Poljičane, i to neovisno o ‘strani’ koju tko zauzima, poljički identitet (od)uvijek je bio iznimno važna tekovina. Zato je potreba za njegovim očuvanjem danas čak i veća nego što je bila u prošlosti iz razloga što Poljica već desetljećima formalno ne postoje, pa je posljedično i naš poljički identitet svakim danom sve ugroženiji. Iako je smrtnome oku to možda nezamjetno, mnoge posebnosti Poljica i poljičkoga identiteta nestaju pred naletom suvremenosti u kojoj nema ni mjesta ni vremena za druge i drugačije. Zbog nepostojanja Poljica kao subjekta koji bi sam odlučivao o svojoj sudbini, te zbog spomenutih globalizacijskih trendova i suvremenoga načina življenja, sve manje je Poljičana koji iznalaze volje i načina oduprijeti se ovom svojevrsnom ‘odumiranju’ vlastitoga identiteta jer živimo u vremenu u kojemu je najteže postalo biti svoj, napose ako još uz to nisi i na svome.    

Kako Poljičani odavno nisu svoji na svome nego upravno-pravno pripadaju nekoj od sedam Poljicima nadležnih općina i gradova, tako i poljički identitet polako, ali neumitno blijedi i nestaje tek tu i tamo ’zastajkujući’ na svome putu bez povratka. Kad kažemo ‘tu’, prije svega mislimo na pojedince koji, izazovima usprkos, ne odustaju biti ono što jesu, a kad kažemo ‘tamo’ mislimo na blagdane ili fešte, kako kome drago, kao što je svetkovina sv. Jure koja sve više postaje jedan od rijetkih preostalih simbola sveukupnog poljičkog identiteta.  

Zato je, eto, nama Poljičanima iznimno važan taj 23. travanj – dan nebeskoga zaštitnika Poljica sv. Jure, Jurjevo, Jurjevdan ili po poljičku, Jurjev danak – jedini dan u godini kad se ‘Poljičani poštovani od svi’ sela odabrani’ svečano okupljaju i radosno druže na svom tradicionalnom povijesnom zborištu Gradac, brdu na kojemu još uvijek zubu vremena i zaborava prkosi skromna crkvica posvećena njihovome zaštitniku. Ove je godine, nažalost, pandemija koronavirusa uskratila Poljičanima i tu jedinu preostalu masovniju manifestaciju vlastitoga identiteta, pa je tim važnije iznaći nove načine za skrb o naslijeđu pređa sviknutih na vjekovnu borbu za svoje mjesto pod suncem gdje su jedino mogli biti na svome svoji i slobodni u svjedočenju svoje privrženosti bogu i rodu, tradiciji i običajima, uz govor i jezik, glavnim obilježjima svakog identiteta.   

Svetkovina sv. Jure, bila ona blagdan ili fešta svejedno, zapravo je spomendan Poljica i jedini ili barem najvažniji ‘živući’ topos sveukupnog poljičkog identiteta. A ako se još uvijek pitate što je to identitet i zašto je toliko važan, pogledajte sebi najbliže drvo: osim što raste, grana se i oplođuje na svoj jedinstven način koji mu odaje vrstu, ono živi (za razliku od plitko ukorijenjenog drveta kojega i najmanji vjetar prvo povije, a zatim iščupa iz zemlje pretvarajući ga u drvo osušeno ili tek običan balvan). Zato ukorijenjenost čovjeka u njegovo zavičajno podneblje ima životnu važnost. 

S vjerom u neupitnu opstojnost poljičkoga identiteta sraslog s podnebljem koje ga je i oblikovalo (‘Di ko nika, tu i obika!’), svim Poljičankama i Poljičanima, žiteljima i prijateljima Poljica, u ime brojnih članova i simpatizera udruge Savez za Poljica, te u svoje osobno ime, želim sretan Jurjev danak – spomendan naših Poljica, naših pređa i nekoć slavne knežije, ali u skoroj budućnosti, nadamo se, i spomendan suvremene hrvatske povijesne regije pod nazivom Poljička republika! 

Ante Mekinić, predsjednik SZP (23. travnja 2020.)

22 tra., 2020 364 Pregleda

O PROSLAVI BLAGDANA SV. JURE I BIRANJU VELIKOGA KNEZA

“Prvi zakon poljički jest vazimati kneza od gospodina, ki je Gospodinu viran i Poljicem ugodan.” (Poljički statut, članak 1.)

Svi znamo da su se Poljičani stoljećima svake godine na Jurjevo okupljali na Gracu i Podgracu u Gatima, te birali Poljičku vladu na čelu s velikim knezom. No kako se to zaista odvijalo? Mnogi običaji nisu zapisani, ali su ipak imali zakonsku snagu. Poljičani su sami birali svoje župnike, glavare, crkovne upravitelje, bandure-oružnike, a iznad svega svoju vladu i knezove. Da bi se shvatilo kako se biralo, potrebno je znati da su u Poljicima bila dva plemstva: didići i vlastela ili ugričići. Didići su većim dijelom Miroslavljevići po hrvatskom kralju Miroslavu (945–949.) čija tri sina, Tišimir, Krešimir i Elem, dolaze u Poljica i od njih potječu tri plemena, Tišimirovići, Krešimirovići i Limići. Drugo plemstvo, vlastela ili ugričići, potomci su Jurja Dražojevića i Jurja Rajčića (došli u Poljica oko 1350.). Ta dva plemstva dijelila su vlast u Poljicima na način da ukoliko je, primjerice, veliki knez iz redova didića, vojvoda je iz redova vlastele, i obratno. Isto plemstvo, dakle, nije moglo dati i velikoga kneza i vojvodu. Također se gledalo da poljički vikar i kančilir ne budu iz istoga plemstva. Razmatrajući narodnu predaju i pisane izvore, a prije svih “Spomenike Gornjih Poljica” Marka Mišerde, te “Prinose povijesti Poljica” Alfsona Pavića (str. 33-34) u kojima se spominje kako 20. lipnja 1756. veliki knez Ivan Pavić izdaje nalog da se zapiše događaj o biranju velikog kneza i vlade, razmotrit ćemo postupanja i običaje koji su temelj poljičke samobitnosti, jedinstva i slobode.

Nakon mise u nedjelju koja prethodi blagdanu sv. Jure svaki katun bi se okupio u čematorju svoje crkve, pa bi puk sa svećenstvom raspravljao o kandidatima za kneza i glavare toga katuna. Raspravljalo se tih dana i po kućama i među ljudima općenito sve dok svaki katun ne bi suzio izbor mogućih kandidata. Dan uoči sv. Jure, dakle 22. travnja, održavale bi se svete mise i proslavci zvona u čast predstojećeg blagdana. Užežin blagdana na Gracu svetu misu bi predvodio župnik Gata, te bi se postavile straže i upalile vatre. U rano jutro na dan sv. Jure 23. travnja muškarce bi dočekala mirisna voda za umivanje prepuna raznog cvijeća. Vijencima od cvijeća i mirisnoga bilja kitile bi se kuće, ali i djevojke, te konji i volovi. Muškarci bi obukli najsvečaniju nošnju, opasali bi se oružjem i krenili ka zbornom mjestu svoga katuna dok bi zvona neumorno pozivala puk na okupljanje. Po dolasku bi se pomolili nakon čega bi dotadašnji knez zahvalio na dužnosti i zamolio za oprost. Bandiru (zastavu) katuna i spise predao bi župniku katuna, pa bi izbori krenuli. Kandidati bi pridase postavili kanparane (svečane jakne) na koje bi glava svake kuće polagala kamenčić birajući tako novoga ili potvrđujući staroga kneza svoga katuna i ostale glavare. Potom bi im čestitali i uz pucnjavu i zvonjavu uputili se svojoj crkvi gdje bi se održala sveta misa i blagoslov.

Za vrijeme biranja, straže bi izašle na granice Poljica jer su zbog izbornoga okupljanja sva mjesta bila poluprazna i zbog toga ranjiva tj. izložena provali i pljački. Svaki katun bi se u procesiji i uz slavljenje zvona zaputio ka zborištu svih Poljičana, u Gata na Gradac. Dolazili su iz tri smjera: Tišimirovići od istoka (katuni Kostanje, Zvečanje, Čišla i Gata), Krešimirovići sa zapada (katuni Podstrana, Sitno, Srinjine, Dubrava, Jesenice i Duće) i Limići sa sjevera (katuni Donji Dolac i Gornji Dolac). Tako se Gracu pristupalo u tri velike procesije zakićene barjacima svojih crkava i katuna. Pristupivši crkvici zaštitnika Poljica sv. Jure, misno slavlje bi održao poljički vikar, nakon čega bi se svi spustili u obližnji Podgradac.

Okupivši se u širokome krugu, plemstvo i mali knezovi okružili bi dotadašnjeg velikog kneza i vladu koju Poljičani nazivaju banak. Veliki knez bi pred svima zahvalio na mandatu koji mu upravo istječe, te u namjeri da iskaže kako se trudio pravedno upravljati brinući o poljičkim interesima i važnim dokumentima, kančilir (tajnik) otvara škrinjicu vadeći dokument po dokument kako bi nazočnome puku pokazao da ništa iz nje ne nedostaje. Škrinjica sa svim dokumentima i pečatima velikog kneza i banka (vlade) predaje se vikaru koji je opet pregleda i potvrdi da je sve na broju. Tim činom je okončan mandat velikog kneza i banka. Potom veliki knez skida kapu, klekne, te u ime svoje vlade i u svoje osobno zatraži oprost za eventualno počinjenu nepravdu pri obnašanju dužnosti tijekom svog mandata. Dok privodi govor kraju, vojvoda predaje barjak svome župniku, klekne kao i sav banak tj. članovi vlade, vojvoda, četiri suca i kančilir. Dok svi kleče, vikar održi govor kritizirajući ili hvaleći njihovu vladavinu, a također je i narodu dopušten kritički osvrt. Tada bi vikar završio rekavši: “Nemamo kneza. Poljica moraju izabrati kneza i banak!”

Na to bi se vlastela odijelila u svoj tabor na čelu sa svojim malim knezovima izabranima ili potvrđenima toga jutra dok bi didići ostali na mjestu na čelu sa svojim malim knezovima također potvrđenima ili izabranima istoga jutra. U sredini bi ostao vikar sa svim poljičkim župnicima (naravno, glagoljašima) čuvajući škrinju i poljički barjak, dok je preostali puk bio raširen u širokome krugu. Sabore dvaju plemstava sačinjavali su kandidati izabrani toga jutra, dakle, mali knezovi, glavari, prokuratori i dr. Neovisno o tome što su u nekim mjestima živjeli pomiješano didići i vlastela, svako plemstvo se okupljalo u svome taboru.

Biranje velikoga kneza opisat ćemo u nastavku s pretpostavkom da je on bio iz redova didića, premda je moglo biti i obrnuto. Dakle, predstavnik vlastele pristupio bi taboru didića, te tražio dopuštenje da im predloži male knezove koji su vlasteli po volji, a koje bi didići potom trebali potvrditi kao kandidate za velikog kneza. Nakon toga bi istupili mali knezovi didića kojima bi ususret izašli mali knezovi vlasteličića, dakle njih 12 iz isto toliko poljičkih katuna potvrđenih ili izabranih toga jutra. Predstavnik vlastele, sukladno dogovoru svoga plemstva, predložio bi najmanje dva kandidata iz redova didića između kojih će se birati veliki knez. Mali knezovi didići imali su, naravno, mogućnost da njihov prijedlog potvrde ili ospore predlažući nove kandidate iz svojih redova i sve tako dok se ne postigne suglasnost obiju strana. Tek tada bi se pristupilo sad već glasovitom načinu biranja kad dvojica ili više kandidata za velikog kneza odabranih konsenzusom obiju strana podastru pridase svoje kamparane stojeći na nogama. Njima se pridruže njihovi župnici (kurati), a u sredini je poljički vikar (biskup). Glasuje se kamenčićima tako da onaj koji bira svoj kamenčić položi na kamparan kandidata kojemu želi dati svoj glas.

Redoslijed glasovanja po katunima bio je slijedeći: Donji Dolac, Gornji Dolac, Kostanje, Zvečanje, Čišla, Gata, Dubrava, Sitno, Srinjine, Podstrana, Jesenice i Duće. Iznimka su kandidati za velikog kneza koji, neovisno o tome kojemu katunu pripadaju, glasuju posljednji i svoj glas (kamenčić) istovremeno daju jedan drugome križajući pri tom ruke. Tada pristupe dva predstavnika vlastele (uz pretpostavku, podsjećamo, da se veliki knez bira iz redova didića), te prebrojavaju kamenčiće izvikujući glasno svaki kamenčić/glas pojedinačno. Dogodi li se da je broj kamenčića (glasova) izjednačen, tada glasa vikar po svojoj volji. Kad je izbor završen i kandidat potvrđen, kandidati se zagrle, a vikar uzvikne: “Imamo velikoga kneza Poljica!” i izgovori njegovo ime. Izbor novoga kneza pozdravi se pucnjavom i zvonjavom, veliki knez se ogrne kamparanom i zatim posjedne na mjesto gdje je sjedio vikar, a iza leđa mu prilazi 400 naoružanih pučana. Vikar otvara škrinjicu i pokazuje mu njezin sadržaj i pečate, te mu je predaje.

Po izboru velikoga kneza pristupi se biranju vojvode i to na istovjetan način. U našemu primjeru kad se veliki knez bira iz redova didića, vojvoda mora biti ugričić tj. vlasteličić. Plemstva se razdvajaju, didići se okupe oko netom izabranog velikog kneza, te pošalju svoga predstavnika vlasteli s prijedlogom kandidata među njihovim malim knezovima za budućega vojvodu. Nakon postignute suglasnosti s vlastelom oko konačnog prijedloga kandidata za budućega vojvodu pristupi se glasovanju pred velikim knezom tako da i kandidati za vojvodu podastru pridase svoje kanparane. Glasuje se opet kamenčićima na istovjetan način kao kad se bira veliki knez. Po završenom biranju veliki knez povikne: „Imamo vojvodu!“ i izgovori njegovo ime, što se također pozdravi pucnjima i zvonjavom. Župnik predaje poljički barjak velikome knezu koji ga predaje vojvodi, te potom stane uz bok velikoga kneza. Nije, dakle, bilo moguće da netko sam sebe kandidira ili nameće svoju volju.

Preostalih 10 malih knezova potom bi se razdijelilo tako da svaki ode svome plemstvu, didićima odnosno vlasteli. Didići bi se podijelili na Tišimiroviće, Krešimiroviće i Limiće kako bi sami sebi izabrali suce birajući iz svakoga plemena po jednog. Svoga suca izabrala bi i vlastela. Učinivši svoj izbor, pristupili bi velikome knezu koji bi izabrane suce pozdravio izvikujući njihova imena. Potom bi se birao kančilir tj. tajnik koji nije morao biti mali knez, ali nije mogao biti ni iz plemstva iz kojega je vikar. Po izboru kančilira, veliki knez mu predaje škrinju i pečat poljičke vlade tj. banka. Zatim se bira čauš (glasnik) i ostali pristavi (službenici). Tako bi se napokon kompletirala vlada tj. banak koju čine veliki knez, vojvoda, četiri suca i kančilir (u pravilu mali knez ili po njemu imenovana osoba iz istoga katuna). Poljički stol sačinjavaju svi mali knezovi izabrani toga jutra na Jurjevo.

Velikome knezu tada pristupaju glavari iz njegovog katuna i on za kneza katuna potvrđuje onoga koji mu je bio najbliži po broju glasova jer veliki knez za svoga mandata od godinu dana ne može istovremeno upravljati i svojim katunom naprosto zato što veliki knez pripada svim Poljicima. Tada veliki knez iz svog katuna bira svoga čauša (glasnika), svog privatnog kančilira i par momaka kao stražare-oružnike, i time je njegov ‘kabinet’ kompletiran. Harambaša katuna iz kojega je izabran veliki knez ujedno je i zamjenik vojvodi. Nakon toga svi se ponovno zapute ka brdu Gradac u crkvicu sv. Jure gdje velikoga kneza i Poljički stol čekaju okupljeni poljički popi glagoljaši pjevajući liturgijske napjeve. Tu veliki knez skida kapu i zaklinje se na vjernost, a svetu misu predvodi župnik katuna iz kojega je veliki knez. Poslije blagoslova većina se uputi kući velikog kneza u kojoj se priredi velika fešta. Uz kuću se podiže veliki jablan i ta kuća je za tu godinu ‘centar’ Poljica. Veliki knez obavezan je tri puta godišnje obaći Poljica sa svojom vladom te dijeliti pravdu i suditi. Kako bi veliki knez pri svakom obilasku prolazio kroz Gata, u Podgracu bi se tako tri puta godišnje sastao i Poljički stol, ali ‘centar’ Poljica svejedno je bila kuća velikog kneza.

Proslava blagdana sv. Jure nastavljala se proslavom sedmine sv. Jure na dan 30. travnja, što je bio zavjetni dan. Hodočastilo se na tri mjesta u Poljicima i to: Tišimirovići u Zvečanje u crkvu sv. Mihovila na brdo Gračina u kojoj je bio oltar sv. Jure; Krešimirovići u Podstranu na brdo Vršina u crkvicu sv. Jure; Limići u Donji Dolac u Staziće, također u crkvicu sv. Jure. Sva tri mjesta povezuje i sv. Martin, pa se može prepostaviti da su spomenuta mjesta bila utočište sinova hrvatskog kralja Miroslava. Međutim, tu nije kraj proslavi blagdana sv. Jure jer su i prve nedjelje u srpnju sva Poljica hodočastila sv. Juri na Mosor, na brdo Kozik čiji vrh Sv. Jure na 1331 m nadmorske visine krasi mala zavjetna kapelica poljičkog zaštitnika. Važno je znati da je u toj točki sjecište Tišimirovih, Krešimirovih i Elemovih Poljica. Spomenutu crkvicu često su rušili gromovi, no Poljičani su je uvijek obnavljali tegleći iz svojih mjesta na leđima isklesani zavjetni kamen, a crkvicu je velikim zavjetnim križem ukrasio veliki knez Ivan Sinovčić godine 1716. u spomen na bitku pod Sinjem koja se zbila godinu ranije.

Ovaj osvrt zaključimo zagovorom našem nebeskome zaštitniku sv. Juri da nam iznova podari jedinstvo koje je vjekovima krasilo naše pretke, te milost Božju na dobrobit Poljica i svih Poljičana doma i u svijetu, te svih ostalih žitelja povijesnih Poljica. I zato, Poljičani poštovani, od svih sela odabrani, na dobro vam Jurjev danak, Jurjev danak, naš sastanak (neovisno o tome što su ga mjere prevencije i zaštite uvjetovane pandemijom koronavirusa u formalnom smislu zapriječile)!

Napisao: Davor Milićević; Priredio: Ante Mekinić

21 tra., 2020 107 Pregleda

OBAVIJEST O TERMINU MISE U POVODU BLAGDANA SV. JURE

U povodu skorašnjeg blagdana sv. Jure, nebeskoga zaštitnika Poljica, veliko nam je zadovoljstvo najaviti svetu misu koja će se održati u četvrtak 23. travnja 2020. s početkom u 18 sati u crkvi sv. Ciprijana u Gatima. Ovogodišnje misno slavlje koje će predvoditi domaći župnik don Luka Stipinović, nažalost bez nazočnosti vjernika sukladno mjerama prevencije i zaštite od koronavirusa, moći ćete pratiti u izravnome tv-prijenosu na YouTube kanalu HKUD-a „Kostanje“ (osim na spomenutome kanalu, link će biti dostupan i na ovoj istoj fb-stranici sat vremena prije početka mise). 

Molimo da ovu obavijest podijelite kako bismo se barem virtualno okupili u što većemu broju kad nam je već viša sila zapriječila tradicionalno hodočašće na Gradac, povijesno zborište svih Poljičana, žitelja i prijatelja Poljica.

20 tra., 2020 253 Pregleda

PONUDI ŠTO IMAŠ I POKAŽI SVIJETU DA POSTOJIŠ

Vlasnike poljičkih OPG-ova, ugostitelje i druge koji se uz smještaj bave pružanjem usluga prehrane u turizmu, ali i sve vas koje zanima ponuda popularnih nacionalnih jela i pića upućujemo na novu internetsku stranicu pod nazivom Taste Atlas. Na njenoj podstranici koja nudi najpopularnija hrvatska jela dostupnoj na linku https://www.tasteatlas.com/croatia pronaći će te i poljički soparnik / zeljanik / uljenjak s kratkim opisom jela (koji je, doduše, mogao biti i bolje sročen) te preporukom gdje se može pojesti najbolji. Ovo ‘najbolji’ shvatite, naravno, vrlo uvjetno jer se radi o preporuci na komercijalnoj osnovi (plati, pa se rugaj!), ali nema nikakve sumnje da će mnogim turistima ova stranica biti jedini ili glavni putokaz što i gdje pojesti i popiti. Na kraju priloga, u komentarima možete pročitati iskustva onih koji su odabrano jelo ili piće kušali, te saznati i to koja se jela i pića preporučuju kao slična ili srodna.

Ono što nas u Savezu za Poljica posebno veseli je činjenica da netko i mimo nas (napokon!) spominje Poljica kao hrvatsku regiju, a da je više sreće i pameti, prije svega nas Poljičana samih, povijesna Poljica mogla su odavno biti nadaleko čuvena destinacija održivog turizma koja nudi sve ono što je modernome čovjeku nasušno potrebno: mir i spokoj, te okrijepu i zdravlje za dušu i tijelo! Čak i u uvjetima raznih ugroza kao što je aktualna pandemija koronavirusa.

14 tra., 2020 168 Pregleda

PRIGODE BERU JAGODE

Na upit kakav turizam očekuju u budućnosti nakon iskustva s pandemijom koronavirusa, turistički djelatnici najčešće odgovaraju frazom da je to ‘pitanje za milijun dolara’.
Mi u Savezu za Poljica ne mislimo tako, barem ne kad su Poljica u pitanju jer smatramo da bi upravo Poljica mogla ponuditi trenutačno najpoželjniju turističku ‘robu’ – mir i spokoj za dušu i tijelo!
 
Zamislite, primjerice, da su Poljica jedinstvena administrativno-upravna cjelina odnosno da imaju svoju vlastitu turističku zajednicu ili barem destinacijsku menadžment organizaciju – drugim riječima, da imaju svoga domaćina – pa da upravo u ovim kriznim okolnostima ograničenome broju domaćih i stranih turista iz prenapučenih i zagađenih gradova ponude ono što im je trenutačno nasušno potrebno – prirodnu karantenu u kojoj bi se opustili i psihofizički rehabilitirali. Da nije riječ o ispraznome naklapanju svjedoči gotovo dvije tisuće zdravih (naglašavamo, zdravih jer da su zaraženi ne bi ni mogli putovati!) turista koji upravo borave u Istri. A Poljica nisu ništa manje bogomdana prirodna karantena od Istre. Naprotiv.
 
Svoju turističku ponudu Poljica bi i inače morala temeljiti na svom najvrijednijem resursu koji često ističemo u našim razmatranjima, a to je (uz bogato kulturno-povijesno naslijeđe) – nepotrošeni prostor! Taj nepotrošeni prostor Srednjih i naročito Gornjih Poljica, o čijoj raskošnoj ljepoti svjedoče i fotografije iz ciklusa “Poljička arkadija”, jedinstven je resurs i u širim razmjerima od poljičkih. Gotovo netaknuta priroda i zaštićeni okoliš, čisti zrak i voda, u kombinaciji s gotovo napuštenim selima i vlastitom proizvodnjom zdrave hrane, promoviralo bi Poljica u iznimno poželjnu ‘karantenu’ ne samo u kriznim nego i u posve normalnim okolnostima.
 
Upravo zato bi ponuda smještajnih kapaciteta u poljičkim seoskim domaćinstvima ‘raspametila’ urbane domaće i strane posjetitelje željne mira, tišine i spokoja. Poljičke arkadijske pustopoljine i sve drugo što Poljica mogu ponuditi, začinjeno tradicionalnim poljičkim gostoprimstvom, bilo bi im melem za dušu i tijelo, a njihov novac melem za kućne proračune osiromašenog domaćeg stanovništva. S malo dobre volje i zajedništva oživjele bi poljičke vrleti, šume i pašnjaci, livade i ledine, voćnjaci i maslinici, njive i povrtnjaci, tim prije što Poljicima masovnost nije potrebna. Rječju, Poljičani bi se bavili onim što im je prirođeno i što najbolje znaju, a za svoj rad i gostoljubivost bivali bi nagrađeni na kućnome pragu i u vlastitome dvorištu.
 
Da tko ne pomisli kako otkrivamo ‘toplu vodu’ naglašavamo da sve opisano već odavno postoji u različitim oblicima i pod različitim nazivima, od seoskog i ruralnog turizma do raznih drugih oblika održivog turizma kao što je permaturizam kojemu bi Poljica, zapravo, morala težiti zbog gotovo idealnih uvjeta za razvoj permakulture. Za neupućene, permakultura je svjesno oblikovanje i održavanje poljoprivredno-produktivnih ekosustava koje odlikuje bioraznolikost, stabilnost i žilavost prirodnih ekosustava; harmonična integracija krajolika i ljudi koji na održivi način osiguravaju hranu, energiju, sklonište i ostale materijalne i nematerijalne potrebe. Uvjereni smo da bi, sveukupno uzevši, baš takav turizam dugoročno bio i najisplativiji jer je najbliži stilu i načinu tradicionalnog življenja u Poljicima.
 
Vjerojatno se pitate, ako je tome tako, zašto se i ranije nismo u tom smjeru pokrenuli? Odgovor je ponuđen u uvodnome dijelu teksta: zato što Poljica već odavno nemaju domaćina, pa su Poljičani dijelom primorani, a dijelom sviknuti na čekanje da im drugi ponude sretniju budućnost. I zato je ova koronovirusna pandemija prilika da se stvari pokrenu s mrtve točke jer ne kaže se uzalud da ‘prigode beru jagode’.
12 tra., 2020 63 Pregleda

Poljičanke i Poljičani poštovani, poštovani žitelji, prijatelji i poštovatelji Poljica!

S nadom da su vas i vaše bližnje zaobišli zadravstveni i egzistencijalni problemi pridošli s pandemijom koronavirusa, želimo vam sretan i blagoslovljen Uskrs uz obilje lipoga zdravlja!