Službena stranica SZP
21312 Podstrana | Strožanačka cesta 20
091 544 33 03
01 velj., 2018 145 Pregleda

NARODNI OBIČAJI U POLJICIMA: KANDALORA

 
“Kandalora, zima ‘ora, muti vodu do dna mora. Za njon iđe sveti Blaž i govori da je laž.”
 
Prema jevanđeju, na ovi dan Josip i Marija su donili prikazat malog Isusa u hram. Starac Šimun ga je primija na ruke i reka kako je to dite Mesija tj. Spasitej koji će ‘donit svitlost svitu’, pa blagdan zato nosi ime Svićnica, Svitnjica ili Svijećnica.
 
Na Kandaloru ili Svjećnicu blagoslivljale su se sviće pa bi se vosak kanija na odiću ili obuću onome ko bi iša na put ili na silo, a meća bi se i pod kušin bolesnu ditetu. Virovalo se da će godina bit gladna ako je Kandalora vedra, pa bi svit molija Boga da porosi bar toliko da ‘volu stopi rog’ jerbo poslovica kaže: „Kandalora vedra, kobili se vide rebra!“ Također se virovalo da padne li na Kandaloru snig, da će do konca zime past još dvanest snigova.
 
Na blagdan Gospe Kandalore je brguja u selu Podgrađe, najistočnijoj župi poljičkog dekanata, pa svin Pograjcin i Pograjkan čestitamo njiov dan!
 
Priredio: Davor Milićević
 
Objavljeno 1. veljače 2018. na FB stranici Saveza za Poljica  
26 sij., 2018 492 Pregleda

ŠTO UČINITI SA STARIM KNJIGAMA I SPISIMA SVOJE OBITELJI?

Udruga Savez za Poljica osnovana je s namjerom da nekadašnjoj Poljičkoj knežiji vrati stari sjaj, a Poljičanima i drugim žiteljima Poljica pruži novu životnu i radnu perspektivu. Jedan od najvažnijih načina za postizanje toga cilja je skrb o našoj sveukupnoj kulturnoj baštini, a napose onoj nematerijalnoj – starim knjigama, pismima, pravnim i drugim dokumentima, starim fotografijama itd. – što podrazumijeva evidentiranje te stručnu obradu i pohranu spomenute baštine kako bismo spriječili njeno dalje propadanje i otuđivanje.

Upravo o tome govori zanimljiv i nadasve poučan tekst uglednog splitskog profesora i diplomiranog arhivista dr. sc. don Slavka Kovačića objavljen u godišnjaku Poljičkog dekanata „Poljica” (dvobroj 6-7 iz godine 1981.-1982, stranice 46-49) pod naslovom “Što učiniti sa starim knjigama i spisima svoje obitelji?” koji u cijelosti prenosimo u nastavku. U svom tekstu autor upozorava na nužnost očuvanja nematerijalne baštine u Poljicima, a namijenjen je u prvom redu onima koji baštine bilo kakve pisane dokumente ili knjige.

Stoga pozivamo sve one koji posjeduju ponešto od navedenog da se za savjete i stručnu pomoć obrate Povjerenstvu za Poljički arhiv osnovanom pri našoj Udruzi i to pismom na e-adresu info@poljica.hr ili pozivom na broj 095 5691 601.

Prof. dr. sc. don Slavko Kovačić: ŠTO UČINITI SA STARIM KNJIGAMA I SPISIMA SVOJE OBITELJI?

Vremena i ljudi odnose se prema knjigama i spisima različito. U nekim se razdobljima više, a u nekima manje do njih držalo i drži. Neki tvrde da knjiga danas gubi na važnosti. U središte pažnje, kažu, dolazi slika i živa riječ s filma, osobito preko televizora u koji današnji čovjek satima zuri prepuštajući se nerijetko bez osobnog razmišljanja i zdravog kritičkog odnosa zavodljivosti tog novog idola. To je očita činjenica, ali svejedno knjizi nije odzvonilo. Školska djeca nose sa sobom sve punije torbe knjiga, a kupuju ih, čitaju i studiraju i odrasli. Knjiga od čovjeka traži veći misaoni napor nego zgodno sastavljen televizijski program, ali baš u tome i jest prednost knjige. Knjiga prisiljava čovjeka da više misli svojom glavom, da se kritički postavlja, razlučuje, vrednuje.

Ni stare poderane knjige nisu za bezobzirno bacanje u vatru. Nisu to uvijek ni one praktične namjene, koje su već davno zamijenile nove suvremenije i u svakom pogledu savršenije. Stare svejedno mogu zadržati vrijednost svjedočanstva svoga vremena. Izraz su pojedinog stupnja kulturno-povijesnog razvoja. Mogu nam možda nešto zanimljivo reći o usta­novama, zajednicama i pojedincima, kojima su služile. S toga gledišta mogu čak imati veću vrijednost sada nego su je imale u svoje doba kad su tiskane, kupovane i čitane u redovitoj upotrebi. Uz to, neka stara izdanja su i prava rijetkost, možda jedini sačuvani primjerci, pa su zbog toga dragocjene.

Knjige su i danas dosta skupe. Nekoć su bile daleko skuplje, a na našem jeziku i rijetke. Kupovali su ih učeni ili barem koliko-toliko školo­vani ljudi, a takvi su živjeli uglavnom u gradovima. Ipak su stizale i u naša sela. Bogoslužne i neke druge službene knjige kupovale su i seoske crkve. Hrvatske bogoslužne knjige tiskane glagoljicom i latinicom (misale, evanđelistare, obrednike i sl.) najviše baš seoske crkve. Neke službene (npr. brevijare), zatim priručne bogoslovske, pa razne nabožne i poučne knjige kupovali su i pojedini svećenici, a u prošlim stoljećima svećenika je u našim južnohrvatskim krajevima, a naročito u poljičkim selima, bilo mnogo. Uz svećenike, koji bi više puta kroz cijeli život ostajali bez posebne službe u svojim rodnim kućama, naučili bi čitati i pisati i neki njihovi ukućani, pa bi se i oni služili nabožno-poučnim knjigama. Sve u sve, u našim poljičko-radobiljskim selima knjiga nije bila nepoznata ni u prošlim stoljećima.

Naši su stari popovi glagoljaši svoje knjige cijenili i brižno čuvali. Ostavljali su ih oporukom jedan drugomu, stric sinovcu, prijatelj prijatelju.

Tako su prelazile iz ruke u ruku gotovo neoštećene kroz više pokoljenja, a ipak ostajale u istoj kući, odnosno u istom selu ili kraju. Dok je bilo glagoljaša, nisu se gubile. Poslije, svećenici su svršavali visoke škole, učili latinski i strane jezike, kupovali učena i obična priručna izdanja na tim jezicima. Kao narodni ljudi promicali su i narodnu knjigu, kupovali cijele nizove izdanja književnih djela Matice hrvatske i drugih izdavača, ali stare, naslijeđene iz glagoljaških vremena, nisu, nažalost, svi znali dovoljno cijeniti i čuvati. Ni one u crkvi, ni one u svojim kućama. Istina je, nije lako većem broju knjiga osigurati prikladan smještaj. Zbog toga su stare nerijetko svršavale u kakav zakutak u podrumu ili potkrovlju. Morale su činiti mjesto novima koje su bile u redovitoj upotrebi. U tim zakucima prašina, vlaga, miševi i drugi štetočine činili su svoje.

Što da onda rečemo za male, ali katkad vrijedne knjižnice naših starih glagoljaša u kućama, iz kojih u novija vremena nije više bilo svećenika, a nekoć su stoljećima bile »misničke kuće«? Takvih u Poljicima ima mnogo. Poslije smrti posljednjeg svećenika iz tih kuća obično su se za prvih neko­liko pokoljenja njihove knjige čuvale u kakvoj tvrdoj škrinji pod ključem kao kućna dragocjenost i svetinja. Knjiga i obiteljskih spisa (oporuka, pogodbi, kupoprodajnih i drugih ugovora) imale su, naravno, i one kuće, koje nikad nisu bile »misničke«. Dapače, uglednije obitelji u Poljicima iz kojih su se birali razni poljički dužnosnici, knezovi i drugi, bilo seoski, bilo cijelih Poljica, imale su kod sebe spisa pa i knjiga od općeg značenja. U početku se ništa od toga nije otuđivalo. Koliko su samo brige uložili i uz kolike su opasnosti neki poljički svećenici i težaci spašavali tzv. »škrinju poljičku« s najvažnijim dokumentima u vrijeme »rasuća Poljica«, u času francuske odmazde godine 1807. Prenijeli su je iz Gata na drugu stranu Mosora i brižno je krili pred francuskim i poslije austrijskim vlastima. A poslije, u mirnim i bezopasnim vremenima »rasuše se« mnogi od tih i pravo mnoštvo drugih dokumenata. Tko zna kamo su sve odlazili, koliko ih se i gdje danas čuva?!

Knjige i spisi spadaju u pokretnu imovinu. Lako promijene gospodara i odu daleko u nepovrat, tako da im se izgubi svaki trag. Ljudi pohlepni za takvim stvarima, koji ih na razne poštene i možda manje poštene načine izvlače i odnose iz naših kuća i mjesta, vrzaju se već stotinjak godina po našim krajevima. Možemo općenito reći da su ih prije teže izvlačili od naših nekadašnjih nepismenih težaka nego u novije vrijeme od mnogih, koji se smatraju školovanim i pametnim ljudima. Čudno je, ali istinito, da se nađe takvih koji dobronamjernom domaćem čovjeku koji bi te knjige i spise htio samo pregledati i možda ponešto iz njih zabilježiti, neće tih knjiga ni pokazati nalazeći razne izgovore, a olako će ih prodati kojekakvom »kupcu« za veću ili manju svotu novaca i još će misliti da su napravili dobar i koristan posao, dok su, ustvari, upropastili ono, što se novcem ne može procijeniti.

Očito, nije lako te stare knjige, spise i neke druge vrijedne predmete trajno čuvati, zaštititi od oštećivanja, propadanja i možebitnog nestanka. Još teže je točno procijeniti njihovu stvarnu vrijednost, razlučiti vrijedno od nevrijednoga, ono što treba svakako sačuvati od onoga što uopće ne zaslužuje posebnu brigu, knjige i spise pravilno popisati i srediti. Za taj se posao traže stručnjaci. Za takvo sređivanje i čuvanje najbolje uvjete imaju, naravno, ustanove, koje se tim poslovima bave, a to su biblioteke, arhivi i muzeji. Kad stare knjige, spisi ili predmeti uđu u njihove popise i spremišta, neće više lako propasti. O njima se brine zajednica. Štiti ih zakon. S njima dalje postupaju stručnjaci. Ostaje zapisano i to od koga su i kada preuzete, tko ih je toj ustanovi dao ili uz neku odštetu ustupio. Svaka knjiga u biblioteci, skupina spisa u arhivu ili predmet u muzeju dobivaju svoje točno određeno mjesto i posebnu oznaku. Kad ustreba, mogu se bez poteškoće pronaći, dati zainteresiranima na uvid u službenoj čitaonici gdje to pod kontrolom mogu čitati i po potrebi izuča­vati. Najsretniji je slučaj kad se sve to čuva u takvim ustanovama koje su baš nadležne za pojedino područje, npr. za razne spise iz Poljica to je Historijski arhiv u Splitu, ili za one crkvene naravi Nadbiskupski arhiv u Splitu; za muzejske predmete to je Muzej Poljica bilo onaj već postojeći, crkveni, u Gatima, bilo budući, državni, o čijem se osnivanju ozbiljno radi. U takvim ustanovama sve ostaje naše, u nas, za nas i za naša buduća pokoljenja, a što svrši u ruke pojedinih privatnika najčešće je zauvijek izgubljeno. Možda taj pojedinac, koji skuplja ili kupuje, ima najbolju namjeru; ne misli to dalje prodavati, nego pažljivo čuvati. Samo, pitanje je da li će takvih shvaćanja, namjera i osjećaja biti njihovi mlađi: djeca, unuci, praunuci i kamo će to s vremenom svršiti? Koliko je već dragocjenih stvari na taj način nestalo u plamenu!? U najboljem slučaju sve se to rasprši na razne strane, tako da više nije moguće ustanoviti gdje se ta svjedočanstva prošlosti naših kuća, sela i krajeva nalaze. Pri­rodno ih je tražiti ne kod pojedinaca koji sele tamo-amo po svijetu, koji umiru, čije se stvari onda dijele i raznose, nego kod ustanova koje trajno ostaju u našem kraju i u našem narodu. Zato je bolje takvim ustanovama i najvrednije stvari darovati nego kakvom privatniku prodati možda i za skupe novce. Uostalom, to nikada neće biti veliki novci, a o kolikoj god se svoti radilo ne može nadoknaditi gubitak kulturnih vrijednosti. Neće biti zgorega spomenuti da i neke od navedenih ustanova raspolažu makar i skromnim sredstvima za otkup starih knjiga, spisa ili predmeta, a njima prodano nije propalo nego je spašeno i osigurano za budućnost.

Reći će netko: nije ni u tim ustanovama sve tako sjajno. Zbilja, mnoge su od njih u dosta teškim uvjetima. Nemaju dovoljno prostora ni stručnog osoblja, ni potrebnih sredstava. O tim poteškoćama arhiva i biblioteka u Splitu više puta se pisalo u novinama. Uza sve to nije sve ni tako crno i loše. Makar i u teškim uvjetima one uglavnom na zadovo­ljavajući način ispunjavaju svoju svrhu. Osoblje tih ustanova i u takvim uvjetima s povećanim zalaganjem i naporima uspijeva sve sačuvati, a većim dijelom i sređivati, obrađivati, a ponešto i objaviti.

Na kraju, nekoliko primjera, koji nam pokazuju, kako nevalja i kako je bolje postupati.

Za prvi negativni primjer ne navodimo imena mjesta i osoba (a možda bi za ukor i trebalo!). Našao sam se, ima od tada možda i desetak godina, nekom zgodom u jednom poljičkom selu, u maloj crkvi, koja nije župska nego pripada jednom zaselku. O toj crkvi mi govori, u nju me uvodi i pokazuje mi sve čovjek zaista dobar, bistar i okretan. Rodom je iz toga zaselka, a živi u gradu, ali je u stalnoj vezi sa svojim rodnim mjestom i sudjeluje u svakom korisnom zajedničkom pothvatu. Crkva, o kojoj je riječ, stara je više od 300 godina. Za nju se stoljećima brinula pobožna bratovština. Brine se i sad. Sasvim su je obnovili izvana i iznutra, ali, nažalost, bez savjetovanja sa stručnjacima za starine (a Zavod za zaštitu spomenika kulture u Splitu u takvim slučajevima daje besplatne savjete i upute!). Građevinske su poslove, treba priznati, dobro izveli. Zlo je u tomu, što su npr. na pod povrh starih kamenih ploča stavili šarene kuhinjske pločice, a kamene površine na stupovima i lukovima premazali bojom, i to dosta kričavom. Da stvar bude sasvim žalosna, moj vodič dodaje: »Sami smo radili i osigurali glavninu sredstava (što je zaista pohvalno), a nešto smo i prodali iz crkve da bismo podmirili troškove.« »Ma što ste prodali?« – upitam neugodno iznenađen. On će na to sasvim mirno, ne uvideći da bi bilo što nezgodno: »Ono što je bilo starih knjiga i pisama naše bratovštine jer sad imamo sve novo.« »Kome ste to prodali?« – priupitam. Odgovor me je do kraja ražalostio. Prodali su nekom privatniku. Piši: zauvijek propalo!

Drugi slučaj počinje kod novog vlasnika. U staroj splitskoj kulturnoj ustanovi, biblioteci Centralnog bogoslovskog sjemeništa, molim bibliotekara da mi – ako u biblioteci postoji – dade na uvid stari Kašićev »Ritual rimski« tiskan u Rimu godine 1640. Donio mi je ponešto oštećen primjerak. Hrbat je na vrhu malo poderan, nema naslovne stranice, ali inače je knjiga cijela, a originalne kožne korice još se sasvim čvrsto drže. Po običaju, najprije gledam prve i zadnje stranice, tražim nema li na njima štogod zabilježeno, što bi govorilo o sudbini ove knjige, tko joj je bio vlasnik i gdje se je prije nalazila. Nije trebalo dugo tražiti. Na praznoj stranici prije početka predgovora tri su bilješke koje su u različito vrijeme zapisale tri različite ruke starim poljičkirn pismom, tzv. bosančicom. Prva kaže: »Ovo su knjige svetoga Luke«. Druga je već određenija: »Ovo su knjige svetoga Luke iz Trbuov«. Treća, valjda najmlađa, ujedno je i najpotpunija: »1808. Ovo je libar Svetoga Luke iz sela Terbuov brez kojega ne može biti ova crkva«. Stvarno, bez te knjige sakramentalnih obreda, molitava i raznih blagoslova nije mogla nijedna crkva, pa ni crkva sv. Luke u malom selu i župi Trnbusi. Kad su poslije izašla nova izdanja obrednika, izdanja prikladnijeg oblika i veličine, na suvremenijem jeziku, to je prvo izdanje izašlo iz upotrebe. Sačuvalo se je više primjeraka prvog izdanja, koje je – napomenimo usput – jedno od prvih izdanja obrednika na narodnim jezicima uopće u Katoličkoj crkvi. Ipak je malo naših seoskih crkava sačuvalo svoj primjerak. Većinom su ga izgubile. Nije od njega ni lista ostalo. Primjerak crkve sv. Luke iz sela Trnbusa sačuvao se, i to možda upravo zahvaljujući činjenici što je – ne znamo točno kad ni kako – dospio u spomenutu biblioteku gdje se bolje čuva nego bi se čuvao u samim Trnbusima, koji su više puta za cijeli niz godina znali ostati bez svoga župnika, a tko bi onda mogao voditi stalnu brigu o crkvenim knji­gama, pogotovo onim starima, koje više nisu u upotrebi? Uostalom, moramo priznati, da ima zaista malo seoskih župa koje za čuvanje spisa i knjiga imaju propisne metalne ormare, u koje ne bi mogli prodrijeti štetočine, i prikladnu prostoriju osiguranu od vlage, ljetne vrućine, pretjerane svjet­losti i drugih nepogodnosti. U svakom slučaju, »Libar sv. Luke iz sela Trbuov« ostaje kao skromni, ali trajni spomenik te male poljičke župe* iako je promijenio vlasnika jer novi vlasnik nije bilo tko, nego naša zajednička crkvena ustanova koja je upravo ustanovljena za čuvanje takvih knjiga i toj svrsi trajno služi.

Očito, novac je uvijek i posvuda bio i bit će najnestalnija ljudska vrednota. Nestalno je i svako drugo vlasništvo. Lako propadnu spomenici, pa i oni od bronce i kamena, a pogotovo krhki listovi knjiga i spisa. Zato je dobar posao učinio ne tko za takve stvari dobije određenu svotu novca nego onaj tko se na vrijeme pobrine da barem vrednije kulturno-povijesne spomenike i značajnija pismena svjedočanstva prošlosti koja je od svojih starih baštinio, na pravom mjestu sačuva za buduća pokoljenja.

Tekst priredio za objavljivanje: Ivica Čotić, član SZP

19 sij., 2018 253 Pregleda

SPLIĆANI I POLJIČANI – JEDAN ROD!

Prožimanje Splita i Poljica možda ponajbolje ilustrira podatak da je među sto najstarijih obitelji i danas prisutnih u Splitu, njih čak 37 s područja Poljica (a možda i poneka više pridodamo li 8 ‘graničnih’ s područja Žrnovnice), što je sasvim dovoljno za zaključak da su Splićani i Poljičani ‘una gens sumus’ iliti jedan rod. Rezultat je to najnovijeg istraživanja uglednog splitskog antroponimičara Marija Nepe Kuzmanića čiji skraćeni popis donosimo u nastavku (u zagradama je godina dolaska u Split i mjesto porijekla – napominjemo – onako kako je to zapisano u matičnim knjigama):

Kovačić (1483, Žrnovnica), Ružić (1528, Podstrana), Šilović (1546, Poljica), Tomić (1574, Jesenice), Velat (1588, Poljica), Duplančić, Šegvić (1596, Sitno), Novak (1598, Podstrana), Krstulović (1601, Poljica), Katunarić (1607, Poljica), Aljinović (1609, Žrnovnica), Matošić (1609, Žrnovnica), Reić (1609, Poljica), Poduje (1610, Poljica), Šparac (1610, Poljica), Kukoč-Ivanišević (1612, Poljica), Lisičić (1612, Srinjine), Dorić (1614, Poljica), Sirotković (1614, Poljica), Škaričić (1614, Kostanje), Radica (1615, Poljica), Ivančić (1616, Poljica), Koceić (1619, Poljica), Brajević (1620, Poljica), Šore (1622, Kostanje), Aržić (1628, Podstrana), Cotić (1629, Dubrava), Borovčić-Kurir (1640, Gata), Prlain, Perlain (1648, Žrnovnica), Lisica (1650, Poljica), Terzić (1650. Žrnovnica), Fradelić (1651. Žrnovnica), Karaman (1652, Jesenice), Dimić (1655. Žrnovnica), Kuzmić (1655, Sitno), Popović (1659, Poljica), Ligutić (1663, Poljica), Trumbić (1664, Poljica), Tvrdić (1665, Poljica), Zelić (1665, Poljica), Mlinar (1667, Poljica), Kaliterna (1674. Žrnovnica), Mužinić (1678, Poljica), Mijan (1684, Poljica), Ozretić (1684, Poljica), Vrdoljak (1688, Poljica). 

Objavljeno 19. siječnja 2018. na FB stranici Saveza za Poljica   

17 sij., 2018 151 Pregleda

SaVEz ZA POLJICA!

Poljičanima doma i u svijetu te žiteljima i prijateljima Poljica s radošću javljamo da je Rješenjem Ureda državne uprave u SD županiji od 28. prosinca 2017. – u privitku – našoj udruzi Savez za Poljica (skraćeni naziv: Poljica) odobren upis u Registar udruga Republike Hrvatske.  

Kako se u točci 2. spomenutog Rješenja izričito navodi da je strateški cilj naše Udruge „reafirmacija, ustroj i brendiranje Poljica u statusu suvremene hrvatske povijesne regije ili u nekoj drugoj odgovarajućoj pravnoj formi“, ova vijest bi, da je živ, zasigurno najviše obradovala nekadašnjeg poljičkog dekana don Franu Mihanovića (1922. – 2013.).

Naime, ovaj veliki poljički neimar koji je najveći dio svoga života založio za dobrobit Poljica, u svojoj je knjizi Zla sudbina Poljica (Gata, 1998.) žestoko kritizirao svoje suvremenike zbog manjka hrabrosti da barem deklarativno istaknu želju za obnovom nekadašnje Poljičke općine. Iako se ni Savez za Poljica formalno ne zalaže za bezuvjetnom obnovom Poljičke općine jer, uvažavajući zatečeno stanje i demokratske standarde, tu vrstu odluke prepuštamo svim Poljičanima i drugim žiteljima Poljica, zacijelo bi blagopočivajućeg don Franu radovala činjenica što se formalno i stvarno zalažemo za „zaštitu, očuvanje i promicanje sveukupnog poljičkog identiteta (kulturnog, povijesnog i tradicijskog) te stvaranje pretpostavki za očuvanje prostorne i razvojne cjelovitosti Poljica u granicama nekadašnje Poljičke knežije, općine, župe ili republike zapisanima u Poljičkome statutu“.

I zato, dragi Poljičani, žitelji i prijatelji Poljica, pridružite nam se i učlanite se u našu Udrugu kako bismo zajedničkim zalaganjem i u suradnji s drugim poljičkim subjektima te Poljicima nadležnim jedinicama lokalne samouprave nekoć slavnoj Poljičkoj knežiji vratili stari sjaj, a Poljičanima i svim ostalim žiteljima Poljica podarili novu životnu i radnu perspektivu.

Dobro nam došli!

Link na Pristupnicu za članstvo u SZP: http://poljica.hr/wp-content/uploads/2017/04/Pristupnica-u-članstvo-SZP-za-fizičke-osobe.pdf

11 sij., 2018 193 Pregleda

ODE DAVOR BOGU ZA KURIRA

Uzrečica kojom bi naši stari objavili da je netko s ovog svijeta ‘preselio’ na onaj drugi, bolji i mirniji, upravo se čini najprimjerenijom za objavu tužne vijesti da Davor Grgat više neće biti ‘glasonoša’ poljičkoga puka u javnosti.

Osim što je skrbio o tome da vijesti s područja Poljica nađu svoje mjesto u medijima s kojima je surađivao, Davor Grgat (rođ. 1935.) bio je i prvi tajnik 8. kolovoza 1993. obnovljenog Društva Poljičana „Sveti Jure“ – Priko (inače osnovanog 1950. u Gornjoj Podstrani na inicijativu don Ante Škobalja, Jure Kaštelana, don Frane Mihanovića, Ante Božikovića, Frane Brničevića i drugih).

Hvala mu za njegove trude i počivao u miru Božjem.

09 sij., 2018 161 Pregleda

BESPOVRATNI MILIJUNI KUNA

Javni poziv HTZ-a za dodjelu potpora OPG-ovima, obrtima, DMK programima u 2018.

Hrvatska turistička zajednica (HTZ) objavila je Javni poziv za dodjelu potpora OPG-ovima, obrtima, DMK programima u 2018. 

Prijaviti se mogu: DMK-e, pravne osobe i obrtnici koji imaju registriranu ugostiteljsku djelatnost ili djelatnost pružanja usluga u turizmu (dokazuje se izvodom iz sudskog ili obrtnog registra), OPG-ovi upisani u Upisnik obiteljskih gospodarstava, te ustanove i jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave. 

Rok za podnošenje kandidatura je 31. siječnja 2018. (u obzir dolaze i kandidature s datumom otpreme pošte od 31. siječnja 2018.).

Sredstva potpore odobravat će se za sljedeće programe: 

wellness i zdravlje; kulturni turizampustolovni i sportski turizam; poslovni turizam; gastro i eno turizam; razvoj, obnova i podizanje kvalitete smještajne ponude; izgradnja, obnova i opremanje kampova, kamp naselja, kampirališta i kamp odmorišta; uređenje i stavljanje u turističku funkciju javnih sadržaja i turističke infrastrukture; uređenje/izgradnja dodatnih sadržaja uz smještajne objekte. 

Zainteresiranim fizičkim i pravnim osobama s prebivalištem na području Poljica te članovima naše Udruge, Povjerenstvo za EU fondove i natječaje Saveza za Poljica rado će pomoći pri ispunjavanju natječajne dokumentacije i prijavi projekata (a po dogovoru i sudjelovati u izradi natječajne dokumentacije).

Za više informacija molimo kontaktirajte nas e-poštom na adresu: info@poljica.hr s naznakom: SZP – Povjerenstvo za EU fondove i natječaje.

Za dodatne informacije možete kontaktirati i Ured HTZ-a na e-adresu potpore@htz.hr i to najkasnije tri dana prije roka za dostavu prijava. 

Javni poziv dostupan je na linku: https://www.htz.hr/hr-HR/projekti-i-potpore/potpore-hrvatske-turisticke-zajednice/2018/potpore-projektima-turistickih-inicijativa-i-proizvoda-na-turisticki-nerazvijenim-podrucjima 

Budite poduzetni i iskoristite ponuđenu priliku. Sretno!

Objavljeno 9. siječnja 2018. na FB stranici Saveza za Poljica   

06 sij., 2018 107 Pregleda

POLJIČKA HUMANOST NA DJELU

U okolnostima pojačane potrebe za krvlju, Srinjani su prvi ovogodišnji darivatelji čime su osvijetlali obraz svih Poljičana i žitelja Poljica na čemu im valja čestitati, zahvaliti i pridružiti im se. Zato vrijedi izdvojiti riječi Tonija Čovića, predsjednika Mjesnog odbora Srinjine:

„Želja nam je bila probuditi savjest kod ljudi kako se ovom gestom nekome može spasiti život. Volio bih da ovo postane tradicija, možda jednom, možda više puta godišnje, procijenit ćemo po interesu naših mještana. Ali siguran sam da će s budućim akcijama broj redovnih darivatelja rasti.“

Srinjani, a napose oni među vama koji su velikodušno darovali svoju krv potrebitima – svaka vam čast!

Objavljeno 6. siječnja 2018. na FB stranici Saveza za Poljica   

04 sij., 2018 152 Pregleda

NOVA PLAŽA U POLJICIMA

Iako milijunsko ne znači i moderno, kako to naslov priloga u SD o novoj podstranskoj plaži sugerira, nadamo se da će sukladno najavi nadležnih naše poljičko primorje uskoro biti bogatije za još jednu skladnu i funkcionalnu plažu.
 
Uz čestitke načelniku Bartuloviću i županu Bobanu, jedina zamjerka koju bismo im na temelju pročitanog mogli uputiti je izostanak spomena Poljica i poljičkog turizma, ali radije ćemo tu činjenicu prihvatiti kao samokritiku zbog spoznaje da Poljica iznova nema tamo gdje bi ih moralo biti iz razloga što, kaže poslovica, ‘dite ne plače, pa mater sisu ne daje’. Naime, Poljica kao turističku destinaciju i brend velikog turističkog potencijala još uvijek nisu osvijestili ni sami Poljičani.
 
Objavljeno 4. siječnja 2018. na FB stranici Saveza za Poljica