“Ko more okovat vitar ča piva po Mosoru? Ko moru more lance stavit?” – riči su koje je posljednji poljički veliki knez Ivan Čović pismom iz Petrograda uputio svome ‘slidniku u zemlji Poljicin’.
Zla sudbina, kneže. Zla sudbina Poljica! – reče jedan drugi veliki Poljičanin, poljički dekan i neimar, don Frane Mihanović u svojoj knjizi baš tim riječima naslovljenoj koju bi svaki Poljičanin morao pročitat. Svega dva stoljeća otkako nam Francuzi nasilno dokinuše knežiju, ratovi, bolesti, pošasti, a najviše ljudska glupost i nesloga Poljičana učiniše nas manjinom i slugama na vlastitome ognjištu. Iznit ću par primjera, kneže, pa Ti sam zaključi.
Primjer prvi. Poljički kamen najviše kategorije koji se ubraja među najtvrđe vapnence na svitu, Zeleni Jadran i Dolit, brački “Jadrankamen” izvozi u Italiju i rentu za to plaća Omišu zato što je naša poljička čeljad, za razliku od poljičkoga tvrdaca, meka srca, pa se prešutno odriče svojih resursa. Tako smo i našu Cetinu, vikovnu hraniteljicu i spasiteljicu Poljica, podarili drugima da na njoj izgrade moćne hidrocentrale (486 MW nazivne energije samo Zakučac) a našu Riku sveli na malo jači potok. Da zlo bude veće, dok naša Cetina strujom i vodom napaja cilu Dalmaciju, mnoga poljička sela još uvik nemaju ni struje ni vode, ni rasvjete ni vodovodne mreže. Najporaznije od svega je što ekološku rentu i u ovome slučaju ubiru ‘gusari’ koji našim novcem pozlaćuju sve s onu stranu mosta na Priku.
Ostajući bez svoje Rike, moje su Srijane, kneže, ostale i bez rakova iz Cetine, bez izvora i bez čak 17 mlinica! Nemamo ni javnu rasvjetu, ni vodovod, ni ulica ni nogostupa… Posljedično, nema više ni ljudi; selo opustilo, polja opustila. Ostaše nam tek računi za režije koje plaćamo i za ono što nemamo! Moja mater koja se sezonski bavi turizmom plaća vodu iz vodovodne mreže koju nemamo, plaća i nepostojeću javnu rasvjetu, te druge jednako nepostojeće komunalije. Doduše, samo četvrtinu jer su nadležni srca ‘milostiva’. Tu zdrav mozak ne pomaže, kneže. Moraš platit četvrtinu za nešto što nemaš i što ne koristiš! Jedino što smo dobili je kraljevska čêka za albino vukove! Ne, ne šalim se, nego nam ‘ugledni’ tajkuni poput Todorića šumu pretvoriše u lovište. Sve po zakonu, naravno, uz blagoslov naših omiških gospodara.
Svega Ti u našim Poljicima ima, poštovani kneže. Čak i struje od poljičkoga vitra, ali ne za naše nego za tuđe potribe i interese i to u zaštićenoj ekološkoj zoni! Ali nije našemu svitu krivo, Bože sačuvaj. Ima, kažu, Mosora dovoljno za tuđinske vjetroelektrane i tuđa lovišta, za tuđe ‘gospodarske’ zone i sve drugo što našim gospodarima padne na um tržiti. Zadnju cestu smo napravili prije više od 120 godina zahvaljujući našemu Alfonsu pl. Paviću, ali zato naša Poljica prisica veliki autoput do kojega mi, domaći, jedva dođemo. Od te moderne ceste najveću korist, zasad, ima naša mladost koja iz Poljica biži u svit trbuhom za kruhom. A domalo će se priko naših Srednjopoljičkih sela preusmjerit i sav promet s Jadranske magistrale i tako zagadit i ovo malo čiste arije koju udišemo.
Spomenuh Ti, kneže, turizam koji nam posta jedina slamka spasa. Štoviše, naše poljičke luke Krilo i Bajnice sidrište su najmoćnije turističke flote na Jadranu. Tako svakoga lita jadransku modru oranicu ore na stotine poljičkih brodova i brodara koji velikim trudom prihranjuju svoje obitelji. Ali nikako dočekat, kneže, da ta moćna flota doplovi i do poljičkih obala s ponekom skupinom turista kako bi se i mi Poljičani osladili turističkim kolačem. Ali ne moremo ni to jer ni svoje poljičke turističke zajednice nemamo! Puno je toga što mi nemamo, ali zato imamo čak dva ‘velika kneza’, jednoga na Priku, drugoga u Zagrebu, i puno malih knezova… Knez do kneza, reka bi jedan naš gorljivi Poljičanin, a knežije nigdi!
Virujen da Ti je poznato, kneže, da povijesni teritorij Poljica već odavno uživaju tzv. lokalne jedinice lokalne samouprave, njih čak sedam, koje nam zauzvrat nude mrvice sa svojih stolova jer mi smo za njih, da prostiš, vukojebina! Nismo više ni Poljičani nego ‘ponosni stanovnici’ zaleđa Splita i zaleđa Omiša. Tako nepostojeći, vidljivi smo jedino iz svemira kad nam šume nestanu u požarima jer u njima više nema ni čobana ni težaka! Pa ipak, ni u crnoj kronici se naše ime više ne spominje nego izjave da se zlo dogodilo u zaleđu Splita ili Omiša. Tek u prigodama kad koga častimo našim zeljenikom i drugim poljičkim delicijama, taj nam punih usta nazdravlja „Živili, Poljičani poštovani!“ Ali nije ni to duga vika jer soparnik sve više svojataju Omišani, našu tradicijsku nošnju Dugopoljci, narodna kola i običaje također. Moj dida Proso koji za života nije maka iz svoga sela doživija je pet država nakon kojih od Poljica gotovo ništa ostalo nije. Nesta i junaka, vrli kneže, jer sve manje je Poljičana s mudima spremnih lupit šakon o stol i reć: „Dosta! Mi smo Poljičani, ovo je naša knežija i naša baština!“
Možeš li zamislit, kneže, da živućih Poljičana samo u Hrvatskoj imade stotinjak tisuća, među njima moćnih i uglednih, ali glasa niotkoga čuti nije. Svi junaci mukom zamukoše! Tako je bilo i godine 1992. kad su se u Lipoj našoj općine dilile šakon i kapon. Zato, virova ili ne, ni u našoj Hrvatskoj za koju su i Poljičani krvcu prolivali, nema Poljica. Stoga danas još bolnije odzvanjaju riječi dr. fra Karla Jurišića: “Ako su se prijašnje tuđinske vlasti bojale isticati slobodnu Republiku Poljičku, toga se ne bi trebala bojati njezina rođena majka, država Hrvatska, jer slava kćerina ujedno je i slava majčina!”
Namisto jedne matere, kneže, sad naša Poljica sedam maćeha imaju! Zato Poljičani, zajedno s časnim pridošlicama kojima je do Poljica stalo, u ‘ilegali’ iščekuju budući teritorijalni preustroj Hrvatske s nadom da će jednoga dana opet biti na svome svoji kako bi slobodno uživali svoja polja, gore i planine, svoje rike, more i čistu ariju, svoju viru, tradiciju i običaje, svoj govor i pismo, svoje ime i svoj poljički ponos imajući uvik na pameti – di ko nika, tu je i obika!
U međuvremenu, izdajice Poljica svoj dom neka potraže u devetome krugu Danteovog pakla.
Piše: Nikša Tomić, svibanj 2020.