Predavanje svjetski uglednog povjesničara-osmanista prof. dr. sc. Michaela Ursinusa održano u drevnom Glagoljaškom sjemeništu na Priku, hramu poljičke i omiške kulture, otvorilo je novu stranicu u istraživanju povijesti nekoć slavne Poljičke knežije

Predavanje svjetski uglednog povjesničara-osmanista prof. dr. sc. Michaela Ursinusa održano 25. rujna 2018. u drevnom Glagoljaškom sjemeništu na Priku, hramu poljičke i omiške kulture, otvorilo je novu stranicu u istraživanju povijesti nekoć slavne Poljičke knežije. Naime, kako u Hrvatskoj postoji vrlo mali broj stručnjaka koji su u stanju čitati i analizirati osmanske dokumente jer za to je potrebno poznavati barem četiri jezika (turski, arapski, perzijski i grčki), razdoblje osmanske vlasti u Poljicima do sada je vrlo slabo istraženo. Zato nas je obradovala spremnost prof. Ursinusa da se prihvati istraživanja osmanskih dokumenata koji potječu iz Poljica, a nalaze se u raznim privatnim zbirkama i državnim arhivima jer nove povijesne spoznaje otvaraju i nove razvojne mogućnosti, napose na području razvoja kulturnog turizma.

Na samome početku predavanja, uglednoga gosta, njegovu suprugu i sve nazočne pozdravili su predsjednik Saveza za Poljica Ante Mekinić i zamjenik omiškog gradonačelnika Ivan Bartulović, na što je g. Ursinus uzvratio zahvalom svojim domaćinima, Savezu za Poljica, voditelju i članovima Povjerenstva za poljički arhiv i njihovim suradnicima te Gradu Omišu, na ukazanome gostoprimstvu te predivnome danu provedenom u obilasku Poljica. Naglasio je da se veseli suradnji s Poljičanima ne samo zbog izdašnog izvorišta dokumenata iz osmanskog razdoblja nego i zbog potrebe da se vjerodostojno identificiraju osobe i toponimi koji se spominju u pojedinim dokumentima, što nipošto nije moguće bez suradnje s domicilnim stanovništvom.

U nastavku predavanja, prof. Ursinus ukazao je na činjenicu kako i sasvim slučajni pronalazak može korigirati uvriježene povijesne istine o čemu svjedoči ‘dokument’ u kamenu čiji ulomak (vidi sliku 3.) je zamijetio pri obilasku Dioklecijanove palače u Splitu. Sadržaj ovog ‘dokumenta’ koji regulira trgovinu solju datiran je u godinu 1508. i nosi oznaku mjesta Sita (predio današnjeg Strožanca), što upućuje na spoznaju da su Poljica pod osmansku vlast došla najmanje šest godina ranije nego što se mislilo jer je evidentno da su solane uz rijeku Žrnovnicu znatno prije 1514. postale carski has odnosno sultanov privatni posjed.    

Istraženi dokumenti nadalje svjedoče da su Poljica upravno bila organizirana kao nahija podređena hercegovačkom sandžaku, ali ne i sudbeno pa je umjesto kadije, kojega u Poljicima nikada nije ni bilo, ‘prvostupanjsku’ pravdu dijelio veliki poljički knez zajedno s Poljičkim stolom, dok su se žalbe slale kadijama u Klisu, Imotskome i Skradinu ili na više sudske istance od Mostara do sultana glavom ukoliko je, naravno, spor bio vrijedan nemaloga troška. U Poljicima su zapravo vrijedila tri prava (od temeljnog prema vrhovnom): običajno (poljičko), državno (osmansko) i šerijatsko (islamsko). Kako u Poljicima nije bilo nikoga tko bi mogao protumačiti šerijat, za mišljenje je trebalo pitati muftiju u Mostaru. On je davao mišljenje šaljući fetve (pravna tumačenja u islamu) zeidima (arapski izraz za nepoznatu osobu) bez datiranja, dakle, na način da se iz dokumenata ne može iščitati ni kome ni kada.

Najčešći odgovor koji bi se u fetvama dobivao na upite o tome što učiniti s krivcem kod, primjerice, bračnog preljuba, ili ometanja svećenika u vršenju obreda, ili ometanju zeida u branju ljetine, otprilike bi glasio „dobro namlatiti i nadugo zatvoriti“.  

U pritužbama i peticijama stanovništvo Poljica uživalo je pravo na izravno obraćanje osmanskim vlastima bez lokalnih posrednika, što potvrđuje povlašteni status Poljica zacijelo uvjetovan činjenicom što su Poljičani bili angažirani kao radna snaga u solanama koje su sultanu donosile velike prihode. Najveći autoritet u Poljicima bio je emin koji je upravljao sultanskim hasom (imanjem) i nazir koji je upravljao radom solana.  

Posebno je zanimljivo da su se u pisanoj korespodenciji osmanske vlasti obraćale velikom poljičkom knezu kao ‘vladaru kršćanske nacije’ titulirajući ga kao svakog drugog kršćanskog vladara što ukazuje na činjenicu da su Poljica bila doživljena kao posebna cjelina kao što je to, primjerice, bio Dubrovnik.

Do kraja svoga dvosatnog predavanja izložio je prof. Ursinus još mnogo toga novoga i zanimljivoga, pa je doc. dr. sc. Marko Rimac s odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu kao prevoditelj bio na sto muka, ali se junački odhrvao izazovu što svjedoči i ovo izvješće koje ste, vjerujemo, sa zanimanjem pročitali.