Piše: Davor Milićević
Gospe od Anđela ili Gospe Porcijunkula slavi se na 2. kolovoza i to je dan sveopćeg oprosta kojega su u staro vrime mogle davat samo ritke crkve, a za područje naši Poljica to je mogla činit samo crkva sv. Križa u Zvečanju, u pridilu Brdine. Crkva je posvećena godine 1745. Zvona su joj darovana iz Venecije i to od samog Senata šta ima posebnu važnost ako se znade da je niti 100 metara od crkve bija centar Poljičkog suda. Stoga je upravo ta novosagrađena crkva bila pogodna da daje Porcijunkulu.
Pristankon Turske opasnosti gradi se najveći zvečanjski komšiluk Brdine i u tom pridilu bijaše kovačija i mlinica zbog blizine izvora pitke vode. Crkva za Porcijunkulu dobiva i dukale od samoga pape godine 1745. i u travnju (po Poljica) zlokobne 1807. Poljički statut iz 1482. u članku 96. kaže “sudstvo dajemo za Trviž”, a Trviž je staro ime Zvečanja koje je na ostacima rimskog naselja podigao Tišimir, brat Krešimira i Elema, sinova rvatskog kralja Miroslava koji su po legendi osnivači Poljica.
Stari su pripovid
ali da u blizini župne kuće bijaše sud ka oveći kockasti kamen veličine manje kuće i u njemu grubo uklesani pet pristolja, za velikog kneza Poljica i četri suca, te uklesane dvi kamenice di je porota glasala, a ona je sidila na odebjoj murovoj puntiželi i glasala kamenican. Kažu da je bija uklesan i niki natpis na poljičici, a iza same te pole da je bila još i kuća suda ka zatvor ili tome slično. A di je bija vojvoda? Zašto on nema svoje pristolje? Nema ga zato šta je čuva red tj. vršija je sa bandurima svoj posal. To misto di je bija sud zove se Dubca i godine 1945. po ukinuću općine Poljica, jugokomunisti ga miniraju, a da nije tu bio nijedan Poljičanin. Oni koji su se suprostavili, iako iz iste struje, nestali su. A ono šta je priostalo srušeno je 70-ti godina 20. vika prilikon širenja puta.
Ovi zvečanjski sud je bija za izvanredne slučajeve jer Poljičani su imali običaj i sudit i dilit pravdu na licu mista, tamo di je problem. A upravo tu kroz 18. vik bijaše i zborno misto Zvečanja. Tu bi za sv. Stipana božićnoga svo misto pucalo u pivca koji je bija vezan 50 metara na oriju u dilu zvano Butiga. Spomenuta Dubca su za vrime suđenja judi nazivali Gabata po Ponciju Pilatu i njegovoj katrigi.
Kako se na 2. kolovoza, blagdan Gospe Porcijunkule, dava sveopći oprost, ako bi se grišnik dokopa čematorja sv. Križa moga je bit oslobođen svi zločina osin silovanja, ubojstva i veleizdaje. Oprost je moga dat samo Poljički vikar i nadbiskup splitski ako bi se tu zateka. Tako se u narodu pripovida da je na Gospu Porcijunkulu svaki katun triba Zvečanju pomoć sa tri bandura koji su ka žendari postavili straže da se zločinci spriče pristupit čematorju i po cinu da ji se ubije ako triba. Tako don Danko Vlašić u svojoj obradi vizitacija splitski nadbiskupa iznosi legendu da su jednon takvon prilikon bila uvaćena dva razbojnika iz Ugljana koji su pljačkali po Poljicima te su uspili razvalit zatvor i pobić u obližnje čematorje crkve sv. Križa za dolaska splickog nadbiskupa Cosmija. Oni se ispovide i dobiju oprost te slobodni odlaze, ali kako to nije bilo po voji poljičkoga puka, iz mnoštva opali kamen nadbiskupa u glavu tj. u oko te ga smista odvedu na Cetinu da bi ga brodon pribacili u susidnu državu Veneciju tj. u Omiš. Međutin, ona dvojica iz Ugljana, sad očišćeni od grija, siluju i ubiju Martu Katušić, ali ji isti dan poljički banduri uvate. Kako su već bili smrtno osuđeni, narede jin da usiku svaki za se dubčič ka kolac i na to ji obise, a tilo pokojne Marte pošalju nadbiskupu u Omiš s porukon „Eto nadbiskupe šta učini!“, pa tilo vrate i pokopaju ga po svome običaju.
Poljička pravda, kako vidimo, bijaše snažna i brza i takav društveni ustroj u Poljicin osigura nan je šest vikova slobode i skladnoga života. A di smo sad, braćo i sestre Poljičani, boje da i ne govorin.