Točno je da se za omišku praizvedbu Pupačićeva i Kurbašina „Mora“ u gledalištu tražio „četvorni centimetar više“, ali valja doista naglasiti u prvome redu zato što Omiš nema primjerenu dvoranu za glazbeno-scenska događanja nego ‘zlorabi’ oronuli i neuvjetni poljički hram kulture na Priku poznatiji pod nazivom Ilirsko sjemenište kojega bi izgradnjom nove dvorane trebalo smjesta renovirati u izvornome obliku i prenamjeniti u interpretativni centar Poljica.
Rečeno, naravno, ne umanjuje očekivano veliko zanimanje publike za ovu predstavu koja se, recimo i to, bezrazložno natiskivala pred zatvorenim ulazom u dvoranu do samoga početka programa, a potom se jagmila za preostala sjedala koja nisu bila rezervirana za one malobrojne koji su bili upućeni u mogućnost rezervacije istih. Najgore od svega ipak je predstavljao izostanak bilo kakvog ozvučenja glumaca na sceni zbog čega je malo tko u većemu dijelu dvorane mogao razgovijetno razabrati što se s pozornice govori. No zato se organizator, Centar za kulturu Omiš, publici odužio bogatim domjenkom na kraju programa začinjenim prigodnom izložbom Karin Grenc popraćenom klasičnim muziciranjem uživo.
Što se same predstave tiče čija praizvedba je priređena „u okviru Tjedna Josipa Pupačića i obilježavanja 90 godina rođenja ovog velikog pjesnika omiškog kraja“, riječ je prije svega o autorskom doživljaju lika, djela i prijateljstva dvojice antologijskih poljičkih pjesnika Josipa Pupačića i Nikole Milićevića koji je jedne oduševio, a druge učinio sretnim utoliko što je sjećanje na njih otrgnuto zaboravu.
Pa ipak, u daljem brušenju ove drame njezin autor Robert Kurbaša, koji uz to tumači lik Nikole Milićevića rodom iz Zvečanja, morat će više pozornosti posvetiti činjenici da se zavičajna poezija teško može reinterpretirati bez spomena samog zavičaja s obzirom da Poljica u pozamašnom tekstu ni riječju nisu spomenuta, dok će Enes Kišević, i sam veliki pjesnik koji tumači lik Josipa Pupačića rođenjem sa Slimena i rodom iz Kostanja, više pozornosti morati posvetiti naglascima kojima se služio njegov kolega i prijatelj. No ove dobronamjerne primjedbe samo potvrđuju naše mišljenje da se oko predstave isplati potruditi i to po više osnova, pa autoru i suradnicima, suorganizatorima i sponzorima te prije svih izvođačkome dvojcu Robertu Kurbaši i Enesu Kiševiću valja čestitati na uspjelom i dobrodošlom prilogu reafirmaciji i očuvanju poljičke, a time i omiške i svekolike hrvatske kulturne baštine. (AM)