Piše: Ante Mekinić
Na današnji dan prije točno 185 godina, u plemićkoj obitelji von Pfauenthal, rodio se Alfons Pavić (Ljubljana, 11. kolovoza 1839. – Bled, 1919.), ‘otac’ poljičke historiografije i najveći znani dobrotvor Poljica (“nijedan poljički iseljenik nije iskazao toliko ljubavi i koristio domovini pradjedova kao Alfons Pavić” – zapisao je njegov biograf dr. Miroslav Vulić).
Obnašajući dužnost carskog potpredsjednika Dalmatinskog namjesništva u Zadru u razdoblju od 1883. do 1903., a po saznanju da je rodom iz Poljica, Alfons pl. Pavić u više je navrata pohodio i materijalno pomagao postojbinu svojih predaka. Njegovom zaslugom probijeni su brojni putovi kroz Poljica među kojima se ističe cesta od Strožanca do Blata na Cetini odnosno Podgrađa te cesta od Omiša do Gata (na koje su Hrvatske ceste d.o.o. krajem svibnja o.g. preusmjerile dio prometa s Jadranske magistrale!?) ali i ona od Omiša do Zadvarja. Proširio je i konjski put od Gata preko Rašeljke do Gornjeg Doca. Gradio je mostove preko Cetine u Omišu (željezni), Podgrađu, Srijanima, Blatu na Cetini te preko Žrnovnice u Korešnici (Rakite). Gradio je i popravljao crkve, škole i druge javne prostore. Njegovom je zaslugom godine 1871. otvorena škola u Srijanima (prva u Poljicima), a samo dvije godine poslije i u Docu Donjem. Uz sve to objavio je i značajna djela: “Prinosi povijesti Poljica” (Sarajevo, 1903.), “Mosor” (Zadar, 1907.) i “Štatut poljički” (Sarajevo, 1908.).
Zbog brojnih zasluga za Poljica, Alfons Pavić je na prvoj sjednici općinskog vijeća obnovljene Općine Poljica održanoj 3. siječnja 1912. aklamacijom imenovan ‘začasnim načelnikom poljičke općine’ (za čiju uspostavu je također uveliko zaslužan).
Međutim, šest godina poslije, na sjednici općinskog vijeća održanoj 9. studenoga revolucionarne 1918., na ‘žurni’ prijedlog nekolicine vijećnika koji su ga bez ikakvih dokaza optužili za navodnu izdaju nekih ‘viđenih Slovenaca’, većinom glasova vijećnika Alfonsu Paviću otkazana je udijeljena počast bez mogućnosti obrane od optužbi i bez spomena o krivnji u zapisniku te sjednice.
Počinjenu nepravdu koja je Paviću teško pala (o čemu svjedoči njegovo pismo omiškome dekanu don Šimi Vuliću napisano potkraj života) Poljičani su ‘ispravili’ osam godina poslije na sjednici općinskog vijeća od 17. lipnja 1926. te Paviću posmrtno, kao ‘osobitom dobrotvoru Poljičana’, vratili naslov ‘začasnog načelnika poljičke općine’ odlučivši uz to odužiti mu se postavljanjem spomen-ploče u općinskoj zgradi. Ploču dimenzija 150×70 cm izradili su još iste godine ali je ni do danas nisu postavili. Kako Grad Omiš kao pravni sljednik poljičke općine i baštinik spomenute općinske zgrade poznatije pod nazivom Ilirsko ili glagoljaško sjemenište nema saznanja o sudbini ploče, poštenje nalaže izraditi i postaviti novu čemu bi, uz Poljičane, obola trebali dati Grad Omiš i Hrvatske ceste d.o.o. kako bi se svi zajedno koliko-toliko odužili svome zaboravljenome dobrotvoru.
Do tada, dragi Alfonse plemeniti Paviću, počivaj u miru jer Tvoja dobročinstva čuvaju spomen na Te!