
Napisali: Ema Vlašić i Martin Vlašić
Daleko za nama u brazdi uzbubane pjene, kao pučinski dragulj na modroj odori mora ostala je Issa. Nadlijeće nas bijelo jato klikćući u znak pozdrava. Pred nama je labirint tjesnaca i moreuza u mozaiku još nepoznatog arhipelaga. Bordižamo s jakim južnjakom u jedrima, a čvrsta nam argola određuje pravac i smjer. Argosi nam bijahu nadahnuće. Strast traženja iznjedrila nas je u nautičarske vjetrogonje i moreplovace… Naše je geslo: „ploviti se mora, a živjeti baš i ne!“ Cilj nam je Terra Incognita. Gotovo opipljivo smo zamišljali tu čudesnu zemlju vječitog proljeća. Mami nas priča o bajkovitom ‘zlatnome runu’.
Prvog dana plovimo uzduž otočkih stjenovitih obala iza kojih su brežuljci čije padine su obojane ljubičastim cvjetovima visokih trava. Okružuju ih prodolja ispunjena crnikom i vrijesom. Slijede duboke šljunčane uvale sa šumarcima srebrnastih smrika i rogača čije siluete se zrcale na tirkizu morske površine. Čini se da smo u jednom trenutku naslutili u prošarici i samu lovkinju Artemis. Nastupa sa zapetim lukom nalik raskošnom profilu njezina poprsja. Ovo poveće kopno bogato raznovrsnim biljem i faunom, pročulo se bogatstvom života. Čini se da su ponosni jeleni bili njihov zaštitni znak. Od njih je otok baštinio i svoje ime.
Plovimo dalje. Čeka nas izlaz iz tjesnaca u obliku sike. Mimoilazimo hrid na kraju. Nekad je tu između otočića tumarao i sam Jazon. Bio je ushićen krajobrazom. Šuškao je povjetarac u srebrnastom lišću maslina. Nadomak smo nepoznatom kopnu. Slutimo, snovita ‘daleka obala’ je pred nama. Njezin sirenski zov postaje sve zavodljiviji: valovi šume, brnistra cvate…
Sa zapada se dižu oblaci i pristiže pulentada. Evo, kao da se već čuje lomljava valova preko stijena. Gromadni klifovi vapnenca odolijevaju mlatu valova i udarima vjetra. Na ulazu u uvalu čeka nas izbočena čvrsta hrid obrasla mjestimice makijom. Instinkt mornara nam nalaže: tamo valja baciti sidro i smjestiti se u zaklon.
– O, Eole, gospodaru podneblja južnog, dobrostivo poguraj ova jedrilja da stignemo u sigurnost svoga cilja! Otkriva se pred nama očaravajuće lijepa i gostoprimljiva uvala. Tu je naše spasonosno privezište. Podići ćemo Epetionu bedeme. Postavit ćemo temelje budućemu gradu u slavu dobitnika lovorova vijenca. Ovu će koloniju obilježiti ime Lavrentios. Bit će zaštićena od valova lebića sa zapadne strane i Borejeve bure sa sjevera. Jedino su galebovi svojom kolonijom pretekli naš dolazak.
Zastadosmo na trenutak ushićeni ljepotom autentične arkadije. Ljepša je od onih koje smo ostavili tamo na Peloponezu. Ovdje mir caruje. Pitomost u raznolikosti oblika oživotvoruje sklad. Obale su šljunkovite, a plićaci pješčani. Ima i vodâ koje izviru iz kamena na radost Nejada i Nereida, a bistra rječica stiže s gorskih obronaka i ušće čini dobrohotnim i podatnim. Šumarci su uokolo prave dubrave. Ptičji se pjev razliježe posvuda.
– Eole Razvigore, već si pokrenuo pupoljke. Sada stabla čekaju tvoj dah da ih ogrneš obiljem cvjetnih latica. Gle, Eole, kako se tamarisi, te morske vrbe, ljupko njišu. Još malo pa će se i skupne cvjetne čaške uresiti svjetlucavim kapljicama morske rose. Neće ih iznenaditi upadom ni siloviti gost sa sjevera. Iza brda i gorskih vrhova, u šumi Striborovoj gdje je leglo vjetrova, on skuplja svoju snagu. Tu negdje je i zemlja gorštaka gdje planinci domaćini žive u skladu s prirodom i od izvorne prirode. Bilò svemira odjekuje u njihovu bioritmu. Plejade ih bude da svoje zlatorune ovčice izvedu na rosomirisne travke u pastorali jutra. Blankinih sedam sestrica razigrano dojavljuju s visina osvit i ljepotu. Alkiona, Elektra, Kelena, Maja, Meropa, Steropa i Tajgeta, uvijek su na okupu.
Tragajući za čarobnom Terrom Incognitom, tu negdje oko ove idilične epetionske uvale, na padinama okolnih brda spoznali smo smisao ‘zlatnog runa’. Ovdje se u jarkožutim leptirastim cvjetovima brnistre ugodna mirisa opsesija za zlatnim runom obistinila zorno i konkretno.
U kasno proljeće okolne se uzvisine putniku namjerniku ukažu snažnom kolorističnom impresijom kao more zlatnih cvjetnih latica. Stoga ta brda nazvaše Mons d’Or i Mons Aureus. Sve to se ogledava na mirnoj površini uvale.
Protoku vremena unatoč, uvala je sačuvala nešto od svoje izvorne ljepote. U hvalu i slavu Stvoritelja i danas se nad uvalom radosno razliježe svečani zvuk zvona sa zvonika crkve sv. Lovre, zaštitnika mjesta i kraja.
No kako u svakome vremenu ima netko tko traži svoje ‘zlatno runo’, nije neumjesno zapitati se hoće li naše utočište odoljeti izazovima našega vremena? Jer vrijeme, poznato je, nagriza i stvari i ljude!