Piše: Fea Munitić
Uvodna napomena: Autorica teksta Fea Munitić je književnica iz Splita. Sudjelovala je u projektu Sakralna interpretacija krajobraza. O terenskim istraživanjima i skupovima u sklopu toga projekta te predstavljanjima knjiga akademika Radoslava Katičića pisala je u časopisima Podstranska revija i Žrvanj. Surađuje s Turističkom zajednicom Općine Podstrana. O tragovima praslavenske mitologije na lokalitetima u okolici Splita – Podstrani i Žrnovnici – održala je desetak predavanja: u Zagrebu, Beogradu, Splitu, Sinju, Braču i Dugopolju.
U prebogatu poljičku kulturno-povijesnu baštinu spada i hrvatski pretkršćanski vjerski sadržaj o kojemu – nije li tako? – mnogi Poljičani ne znaju bogzna koliko. Gotovo ništa. Ne znaju ni oni koji nisu Poljičani, a vole poljičku baštinu. Ne znaju, ili barem do nedavno nisu previše znali ni mnogi drugi Hrvati, kao ni narodi nama bliski, oni kojima je pretkršćanska sakralna baština zajednička zato što je praslavenska i sveslavenska. No, odnedavno stvari stoje posve drukčije i praslavenska je baština počela zadobivati poznato lice. O njoj je u hrvatskoj znanosti u posljednjih desetak i više godina mnogo toga istraženo, otkriveno i objelodanjeno, što na znanstvenim skupovima, što u knjigama i časopisima. Glavninu istraživanja objedinio je višegodišnji projekt Sakralna interpretacija krajobraza Filozofskog fakulteta u Zagrebu (Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju) čiji je završni simpozij održan u listopadu 2010. u Podstrani i Žrnovnici. Red je stoga upoznati se barem s ključnim pojmovima praslavenskih vjerovanja kao i najvažnijim lokalitetima koji o tim vjerovanjima svjedoče.
Praslavenska vjera svoje podrijetlo vuče iz prastare indoeuropske vjerske tradicije, one koja je najjasnije zabilježena u indijskim svetim knjigama, glasovitim Vedama, napisanima prije otprilike tri i pol tisuće godina. Slavenski pramen te tradicije odvojio se kasnije i nije bio zapisan jer Slaveni nisu imali pisma, nego je bio usmeno prenošen i stvarno življen i vjerovan u svagdanjem bavljenju. Nama, koji već više od tisuću godina pripadamo kršćanskoj vjeri i crkvi, sve je to već postalo strano i egzotično. Pa ipak vrijedi se načas uživjeti jer je odatle mnogo toga ostalo sačuvano u našemu jeziku kao fraze ili kao dijelovi narodne usmene književnosti, a da to uopće ne prepoznajemo i ne opažamo niti smo toga imalo svjesni. Zapravo, zahvaljujući upravo jezičnim tragovima, znanstvenici su uspjeli prodrijeti u tu osebujnu mitološku materiju. Golema zasluga pripada našem jezikoslovcu svjetskog ugleda, akademiku Radoslavu Katičiću koji je od 2008. do danas objavio pet knjiga o tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine.
Praslavenski svijet bio je ‘razapet’ između dvaju božanskih polova: ‘gore’ moćnoga gromovnika Peruna, djelitelja pravde i reda, a ‘dolje’ podzemnog Velesa, boga obilja, zaštitnika stoke i pastira pokojnika. Nisu oni bili protivnici nego suprotnici o čijoj je djelotvornosti ovisio sav naš vidljivi svijet. Praslaveni, to jest oni narodi koji su pripadali praslavenskoj kulturi i jezičnoj tradiciji, zazivali su oba ta boga, ovisno o tome koje je prirode bila njihova prošnja.
Zazivali su, naravno, i božicu, Veliku Majku (‘Mater vlažnu zemlju’) koja se zvala Mokoš (od glagola močiti) i koja je imala silan utjecaj na ljudske sudbine i svakodnevni život, osobito u domaćinstvu. Ali prije svega, ona je bila gazdarica na Perunovu dvoru, što ne isključuje njezin jednako veliki utjecaj i u podzemnoj, Velesovoj sferi.
Perun i Mokoš imali su djecu, mlade bogove koji bi s proljeća, kad je Praslavenima nastupala nova godina, započinjali godišnji ciklus. Njemu je ime bilo Jarovit, od milja Jarilo. Ona se zvala Mara, a na zimu – Morana. Premda su bili brat i sestra, njih su dvoje svojom svetom, tajanstvenom svadbom pokretali vegetacijski ciklus i svemu svijetu osiguravali rod i porod. Pri kraju godine Jarila bi, zbog njegove nevjere, zadesila zla sudbina, a njegova bi se sestra, to jest prevarena mlada, pretvorila u zlu staricu Moranu koja mu se osvećuje, mori ga i ubija.
No, od toga božanskog obračuna među božanskom Perunovom djecom, mnogo je bučniji i gromoglasniji obračun Peruna i Velesa do kojega redovito dolazi kad god se Veles propne na Perunovo visoko prijestolje ili kad ga Perun mlati i bije kako bi oslobodio izvore što ih je Veles redovito zatvarao (podrijetlo ovog motiva jasno je zapisano u Vedama). Taj se ‘božanski boj’ očituje najjasnije ljeti, u polju, pri žetvi i vršidbi, ali i na svakome gumnu u kojemu su se mlaćenjem ‘oslobađala’ zrna žita.
O tim prastarim vjerovanjima prikriveno i izobličeno govore stihovi i motivi naše bogate narodne književnosti i običaja. Bogovi i zgode naše pretkršćanske vjere nastavili su prerušeni živjeti u pučkim kršćanskim vjerovanjima. Danas ih više ne prepoznajemo kao kršćanstvu strane elemente budući da su se s vremenom tako dobro izbrusili i uklopili u pučku kršćansku pobožnost i ‘nedužne’ narodne pjesme i radnje. Pomislimo samo na blagoslov polja koji prati običaje o danu svetoga Jure, zaštitnika Poljica (i ne samo Poljica!). Znamo da je taj kršćanski svetac bio vojnik i da nije imao nikakve veze s poljodjelstvom, ali je zato Jarilo, čiji se lik nakon pokrštenja podvukao pod sv. Juru, itekako imao veze i s poljem i s vegetacijom.
Naime, nakon pokrštenja, likovi naše stare vjere nisu tek tako nestali, nego su ostali živjeti u likovima kršćanskih svetaca. Većina onoga što je odlikovalo velikoga i moćnoga gromovnika Peruna pripisalo se Slavenima omiljenom starozavjetnom proroku Iliji za kojega u Drugoj knjizi o kraljevima stoji da se ognjenim kolima vozio po nebu. Ponekad ga, premda rjeđe, zamjenjuju drugi sveci, sv. Mihovil, sv. Vid ili pak sv. Jure, kao što je slučaj u Podstrani. Velesa su ‘pokrili’ sv. Nikola ili sv. Blaž, a nerijetko ga se, zbog njegove podzemne i zmijolike pojave, poistovjećuje jednostavno s vragom. U Donjim Poljicima, odnosno u Podstrani, spomen na Velesovo svetište čuva lokalitet Zmijski kamen. Kontinuitet Mokošina kulta preuzimaju mjesta štovanja i crkve posvećene Bogorodici, kao što u Podstrani spomen čuva Gospa u Siti. Od site, biljke iz roda Juncus koja raste na vlažnim i močvarnim terenima, u starini su se plele košare, a pletenje je bilo pod zaštitom Mokoši koja je tamo gdje je sita nekoć gusto rasla bila štovana i čašćena. Jarovit je u kršćanstvu najčešće zamijenjen svetim Jurjem (koji, rekosmo, mnogo rjeđe zamjenjuje i samoga Peruna).
U našoj se donjopoljičkoj Podstrani i susjednoj Žrnovnici sačuvao lokalitet koji na iznimno bogat i neobično rječit i zanimljiv način govori o tom praslavenskom mitskom svijetu. Brdo Perun, s trima vrhovima: Perunsko, Perunić i Veliki Perun, te u nastavku istoga grebena iznad Jesenica predio Mošnica (vrlo vjerojatno Mokoš) sačuvali su autentična imena boga Peruna i boginje Mokoši, a vrh Perunić, koji je najviši od ona tri vrha, možda je upravo pripadao mladomu Jarovitu/Jarilu, kao mladom bogu koji svome ocu, Velikom Perunu, sjedi na ramenu. Konkretnije nego ova sugestivna slika govori činjenica da je na vrhu Perunsko, na obodu prapovijesnog nasipa, podignuta crkva sv. Jurja. Time je svetost toga markantnog položaja bila višestruko zapečaćena: i Perunom, i sv. Jurjem i Jarovitom, ukoliko se on, a ne Perun, krije pod sv. Jurjem. S toga se vrha sasvim lijepo vidi Zmijski kamen, tek nekoliko desetaka metara od lijeve obale Žrnovnice, te strožanačka Gospa u Siti.
Oblik i karakteristike ovog svetišta podudaraju se s velikim Perunovim svetištima na slavenskom sjeveru Europe i Azije, ali i s još dvama podjednako dobro očuvanim svetištima u našoj blizini. Jedno od njih je istarski Perun na Učkoj, a drugo Perun kod Vareša u Bosni. Znajući sve ovo, možemo se slobodno zapitati ne krije li se i za imenom mosorskoga vrha sv. Jure (planinarskoga Kozika) također neki zasad neotkriveni Perun?
S tragovima tih vjerovanja u Gornjim i Srednjim Poljicima može se, s dubokim uvjerenjem, računati jer na to ukazuju ne samo općenito ozračje čitavoga prostora, nego i neki sadržaji poljičke etnološke baštine te imena nekih mikrolokaliteta, o čemu su pisali prof. V. Belaj i J. Belaj u knjizi Sveti trokuti.
Kako bilo, ova prastara hrvatska ostavština zaslužuje osobitu pozornost jer pripada onom izvornom osjećaju svijeta, osjećaju s kojim su naši stari doselili u ovaj prostor i u njemu organizirali svoj život gotovo puna dva stoljeća, odnosno sve dok se nisu pokrstili. Nama današnjima ta ista ostavština pomaže razumjeti dubinu vremena u kojemu se počeo oblikovati hrvatski kulturni i jezični identitet i širinu prostora na kojemu taj identitet nalazi svoje korijene i srodne grane.
Slojevitost i isprepletenost utjecaja koji su oblikovali naš nacionalni, jezični i kulturni identitet lijepo se, kao na dlanu, vidi u podstranskome prostoru. Možemo, naime, razmišljati ne samo o tome koliko je sretna okolnost što se poljičko Perunovo svetište nalazi u turizmu orijentiranoj Podstrani i njoj susjednoj Žrnovnici, nego i o tome koliko smo tu sretnu okolnost u stanju prigrliti i dati joj dostojanstvo koje zaslužuje. Tu, u Podstrani, gotovo na dogled jedno drugome, stoje Dioklecijanova palača koja svjedoči o kontinuitetu antike i kršćanstva, te praslavensko ‘pogansko’ svetište boga Peruna ustrojeno poput onoga arheološki potvrđenog i dobro dokumentiranog kraj Novgoroda u sjevernoj Rusiji, također na gori kraj rijeke. Tako se, prema riječima akademika Katičića, “jednim pogledom obuhvaćaju oba temelja hrvatske opstojnosti: stara vjera i kršćanska antička baština (…) te ne treba mnogo tumačiti koji su turistički potencijali tu upravo ponuđeni“. Turistička zajednica Općine Podstrana priprema prezentaciju dotičnih lokaliteta u vidu uređenih poučnih staza. Time bi Hrvatska, pored Parka prirode Učka unutar kojega već postoje izvrsno uređene ‘mitološke staze’ te ilustrirani opisi ključnih lokaliteta u prostoru oko tamošnjeg brda Peruna, dobila još jedan autentični ‘mitološki park’. Turistička prezentacija nije samo gospodarski potez, nego i suvremeni oblik pamćenja. To nikako ne bismo smjeli smetnuti s uma.
Kraj
Napomena: čitatelje koji žele saznati više o akademiku Radoslavu Katičiću upućujemo na dokumentarni film HTV-a „Živjeti filologiju“ dostupan na linku https://youtu.be/XohCvz1Q_Zc, a one koje zanima samo dio njegova izlaganja o praslavenskoj baštini u Poljicima, upućujemo na dio filma od 56:00 do 59:00 minute.
