Parafrazirajući latinsku izreku „Quod non fecerunt barbari, fecerunt Barberini“ („Što ne učiniše barbari, učiniše Barberini“), na primjeru Poljica mogli bismo reći „Što ne učiniše birokrati, učiniše beštije!“

Naime, kao što je rimska obitelj Barberini u 16. i 17. stoljeću gradila svoje palače po Rimu rušeći antičke građevine, tako u ovo naše doba divlje beštije, vukovi i čagljevi, ‘gospodare’ nad ruševinama nekoć slavne Poljičke knežije koju je prvo tuđinska, a potom i birokratska samovolja desetljećima ranije rascijepala i razdijelila susjednim gradovima i općinama. 

Posljedice za pitomi poljički svijet, podjednako onaj ljudski i životinjski, na vlas su iste: moraju se mukotrpno boriti za svoj životni prostor! No umjesto borbe (za živine ne znamo), najveći broj Poljičana zavukao se u ‘mišje rupe’ čekajući valjda da slavni duh predaka ‘proradi’ u nekom od nadolazećih naraštaja.

Bilo kako bilo, spomenute okolnosti zasad iz Poljica tjeraju samo turiste, dok mladi i obrazovani Poljičani dragovoljno i u tišini odlaze u bijeli svijet trbuhom za kruhom. Poljičani dragi, je li moralo tako biti? (AM)