Prvo što čovjek pomisli kad čita ovakve tekstove je “jbg
, malo ih je, pa se investitoru ne isplati ulagat u svega par kuća i isto toliko ljudi”. A onda u nastavku pročitaš izjavu mjesnog župnika don Tihomira Jurčića koja te ‘razoruža’ (označeno žutim): “Ima zaselaka u kojima su pojedincima doveli vodu do staja, pa tako i do sela u kojima nema ni žive duše (…)”. I onda zaključiš da zapravo nije problem u novcu nego u našemu (ne)snalaženju: tko je moćan, utjecajan ili snalažljiv dobije sve što poželi, a tko je nejak, beznačajan ili samozatajan ne dobije ni ono što mu po zakonu pripada. O pravdi, poštenju i solidarnosti izlišno je i govoriti. Ukratko, sirotinjo, i Bogu si teška!
A kad se nad zajednicom nadvije kakva nevolja, kad dođe stani-pani, onda ta ista sirotinja prva podmetne svoja leđa, a oni ‘snalažljivi’ prvi podviju rep. I zato bi u ovoj i svakoj drugoj sličnoj situaciji, da smo pravedni i socijalno osjetljivi, vodu (struju, cestu, krov nad glavom…) trebalo uskratiti svima dok to isto ne dobiju i oni najslabiji i najpotrebitiji među nama. Upravo takvo socijalno osjetljivo društvo izgradili su naši pređi i čuvali ga stoljećima, no kako već odavno nema ni knežije ni Poljica, nestala je, nažalost, i ona naša poljička solidarnost (“neka svaki more živ biti!”) kojom smo se razložno dičili.