U povodu dodjele “Mile Gojsalić” – za opstojnost identiteta i očuvanje baštine, s laureatom 16. Dana Mile Gojsalić gospodinom Edom Pivčevićem, umirovljenim profesorom filozofije na sveučilištu u Bristolu u Engleskoj, razgovarali smo o njegovome životu i radu te naravno, o našim Poljicima. U nastavku pročitajte sadržaj ovog razgovora s povodom.

Edo Pivčević, Poljičanin rođen u Omišu 11. kolovoza 1931. od oca Pavla iz Naklica i majke Anke rođene Dragošević sa Prika, osim što je svjetski ugledan znanstvenik, čovjek velike erudicije i još većeg srca za svoju domovinu Hrvatsku i svoja Poljica, najzaslužniji je za prijevod na engleski dvaju najvažnijih dokumenata iz poljičke povijesti – Poljičkog statuta i Kartulara benediktinske opatije sv. Petra u Selu iz 11. stoljeća poznatijeg pod nazivom Sumpetarski kartular, a uz to je i autor iznimno zanimljive povijesne sinteze o Poljicima pod nazivom Poljička knežija  –  od srednjovjekovne ideje do pada 1807. predstavljene u Bostonu, SAD, godine 1987. koju bi svaki Poljičanin i putnik namjernik morao pročitati tim prije što će uskoro biti dostupna i na hrvatskome jeziku na ovoj istoj, zasad jedinoj internetskoj stranici u cijelosti posvećenoj Poljicima.

Prof. dr. sc. Edo Pivčević studij filozofije završio je u Zagrebu, doktorirao je prvi put u Münsteru (1958.) i drugi put Londonu (1962.), bio profesor filozofije na sveučilištu u Bristolu u Engleskoj (1964 – 1997.), k tome i gostujući profesor u Hrvatskoj, Njemačkoj i Kini. Objavljivao je i još uvijek objavljuje na engleskom, njemačkom i hrvatskom, a knjige su mu prevođene na njemački, kineski i korejski jezik. Utemeljitelj je međunarodnog filozofskog časopisa Cogito i istoimenog društva kojemu je cilj bio promicanje nastave filozofije u engleskom srednjoškolskom obrazovanju.

Pored svoje profesionalne aktivnosti na sveučilištu, a u težnji da pomogne boljem poznavanju hrvatske kulture u svijetu, pokrenuo je britansko-hrvatsko društvo te časopis BC Review (1974.) u kojemu su prvi put objavljeni prijevodi nekih najvažnijih djela iz hrvatske klasične književnosti, zatim prijevodi povijesnih dokumenata kao što su Poljički i Vinodolski statut, mnoge važne listine te zapisi stranih putnika iz kasnog srednjeg vijeka o Hrvatskoj itd. Pivčević je poznat i kao ljubitelj starih i rijetkih knjiga, posebno ranih tiskanih izdanja djela svjetskih filozofa, pa je u više navrata darivao splitsku Sveučilišnu knjižnicu.

S gospodinom Edom Pivčevićem družili smo se tijekom 16. Dana Mile Gojsalić održanih 13. i 14. srpnja 2018. u Kostanjama, pa evo toga razgovora s povodom. 

Gospodine Pivčeviću, Vi ste 16. dobitnik priznanja “Mile Gojsalić” koje Organizacijski odbor “Dana Mile Gojsalić” svake godine dodjeljuje osobi zaslužnoj za opstojnost našega identiteta i očuvanje baštine. Što Vama znači ovo priznanje?

Priznanje o kojemu govorite bilo je ugodno iznenađenje. Čovjek, općenito, čini ono što osjeća da mora i ima potrebu činiti ne očekujući nagrade. No ipak je lijepo ako iz vlastitog truda proizađe nešto što drugi cijene i smatraju korisnim. Jedva trebam naglasiti da mi je posebno zadovoljstvo da moji dragi Poljičani cijene ono što sam učinio na promicanju naše zajedničke baštine.

U svojoj zahvali organizatoru tijekom prigodnoga obraćanja nazočnima predložili ste izradu poljičkog biografskog leksikona. O čemu se radi?

Da uspomena na našu Knežiju nije izblijedila, zasluga je mnogih ljudi koji su o njoj govorili i pisali kroz stoljeća. Pa ipak, današnje generacije ne znaju dovoljno o tim zaslužnim ljudima, čak ni onima iz naše najrecentnije povijesti. Utoliko je, po mome mišljenju, važnije složiti jedan biografski leksikon koji bi uključio sve značajnije ličnosti vezane za Poljica – historičare, književnike, pjesnike, putopisce – kako bi se pružila što potpunija slika ne samo o povijesnom razvitku naše Knežije nego, također, o političkoj zrelosti, žilavosti i stvaralačkome duhu njezinih ljudi. 

Početkom 90-tih i uspostavom države Hrvatske, Poljičani su bili uvjereni da će iznova zaživjeti i Poljička općina. Što je, po Vašemu mišljenju, razlog da se to nije dogodilo?

To je bila velika propuštena prilika. Ja krivim političare – na našu sramotu, neki od njih su podrijetlom Poljičani – koji nisu imali ni dovoljno vidovitosti ni kuraže, a čini se niti volje, da iskoriste taj historijski trenutak kako bi ponovno uskrisili Poljičku općinu. Oni će reći da je afirmacija hrvatskog jedinstva tada bila prvenstvena zadaća i da bi isticanje lokalnih posebitosti potaknulo separatističke tendencije. To je, dakako, glupost. Glupost je, također, tvrditi da bi Poljička općina u svojim povijesnim granicama bila gospodarski nejaka da uzdrži vlastitu administraciju, školstvo, socijalne službe itd. Međutim, to nipošto nije točno. Zato se zalažem da se izradi detaljan elaborat o gospodarskom potencijalu poljičkoga područja s ciljem da se razuvjere oni koji sumnjaju u gospodarsku snagu buduće općine te istovremeno potakne Vladu i Sabor RH da ozbiljno razmotre prijedlog o obnovi poljičke općine u njenim historijskim granicama. To bi bilo u interesu cijele Hrvatske i to podjednako u turističkom i u općekulturnom smislu. Ima, vjerujem, dovoljno sposobnih poljičkih ekonomista koji bi mogli izraditi takav jedan elaborat.

Vašom zaslugom prevedena su na engleski jezik dva najvažnija dokumenta u poljičkoj povijesti, Poljički statut i Kartular benediktinske opatije sv. Petra u Selu iz 11. stoljeća poznatiji kao Sumpetarski kartular. Koja je stvarna vrijednost tih povijesnih dokumenata i kakvo je njihovo značenje za poljičku odnosno znanstvenu zajednicu?

Nemoguće je na to dati kratak odgovor. Poljički statut je jedinstveni dokument u europskoj povijesti. Poljička knežija je bila republika slobodnih seljaka koji su bili vlasnici zemlje na kojoj su živjeli i u njoj nijedna osoba nije imala nasljedno pravo na vlast. To je ključna činjenica i, koliko znam, tako nešto nije postojalo nigdje drugdje u srednjovjekovnoj feudalnoj Europi. Što se pak Kartulara tiče, on je ne samo dragocjen izvor o ondašnjim socijalnim i vlasničkim odnosima nego, također, izričita potvrda da je u vremenu iz kojega potječe njegov najstariji dokument Hrvatskom vladao kralj Zvonimir. 

Na žalost, ni Statut ni Kartular još uvijek nisu dovoljni istraženi. Statutom su se bavili neki ruski učenjaci, ali na Zapadu je jedva poznat. To je u potpunosti naša krivica. O Kartularu kod nas postoji opsežna knjiga Viktora Novaka, premda u njoj ima nekih ozbiljnih pogrešaka. O statutu, također, postoji jedna vrijedna knjiga Miroslava Pere koju je izdao splitski Književni krug. Ali sve to ni izdaleka nije dovoljno. Ono što nam nedostaje je sustavna komparativna studija (naglasio E.P.) u kojoj bi naš Statut bio prokomentiran u svjetlu drugih europskih statuta toga vremena. Ne znam što rade profesionalni historičari na našim sveučilištima no bilo bi krajnje vrijeme da se neki od njih time pozabave.

Na 19. kongresu Slavističkih studija u Bostonu održanom u studenome 1987. predstavili ste Poljičku knežiju od srednjovjekovne ideje do pada godine 1807. Koliko je poljička priča uopće relevanta u svjetskim razmjerima i zna li se uopće za Poljica izvan Hrvatske?

Kao što sam već rekao, naš Statut ima veliki značaj u europskom povijesnom okviru premda još nije dovoljno poznat i proučen. Moj doprinos, takav kakav jest, tek je maleni korak na putu upoznavanja zapadnog svijeta s bogatom poljičkom baštinom. Moje englesko predavanje u Bostonu je bilo dobro primljeno i bilo bi ga korisno umnožiti i razdijeliti strancima kako bi se šira zapadna publika upoznala s poviješću naše Knežije i njenim Statutom. U engleskom izdanju Statuta koji sam objavio u BC Review, 1977. god. a koji je na moj poticaj preveo slavist Alan Ferguson, moje sveučilišne kolege pravnici J. H. Farrar i Paul Bowden napisali su kratak popratni komentar. No sve je to premalo. Na mlađima je da nastave posao.

Što mislite o nakani novoosnovane poljičke udruge Savez za Poljica da sadašnjoj podijeljenosti Poljica između čak sedam jedinica lokalne samouprave suprotstavi Poljica kao suvremenu hrvatsku povijesnu regiju te Poljica kao cjelovitu turističku destinaciju s ciljem očuvanja sveukupnog poljičkog identiteta i stvaranja pretpostavki za očuvanje prostorne i razvojne cjelovitosti Poljica u granicama nekadašnje Poljičke knežije?

To je vrlo pozitivna inicijativa i usrdno se nadam da će donijeti ploda i da će poljička baština biti ne samo oficijelno dezignirana kao hrvatsko nacionalno dobro nego da ćemo jednoga dana doživjeti i formalno uskrsnuće poljičke općine u starim granicama.

Za kraj ovoga razgovora, imate li neku poruku Poljičanima?

Čovjek se hrani nadom, a nada crpi snagu iz memorije minulog vremena. Minulo vrijeme vezano za ovo tlo i protegnuto u davninu ugrađeno je u našu svijest o sebi i ispunja nas samopouzdanjem svim nevoljama usprkos. Nijedan Poljičanin, ako drži do sebe, ne može to zaboraviti. Naša zajednička prošlost je namrijeto nam bogatstvo koje nas oplemenjuje i koje svi mi moramo čuvati.

Razgovarao: Ante Mekinić

 

Facebook Komentari