Piše: Davor Milićević
Da bi se objasnilo početke Prinosa Gospina, triba uć u povist dolaska Gospina kipa što se je po legendi zbilo godine 1572. kad su Poljičani napali Klis. Poljičku vojsku pridvodija je vojvoda Ivan Sičić, knez katuna Trviž, rečeno Zvečanje. Tako su oko 8. prosinca te godine Poljičani opkolili Klišku tvrđavu, ali Turcima dođe pojačanje pa oni tad opkoliše Poljičane koji se tako nađu u obruču. Prema legendi, Poljičani su imali običaj da katun iz kojega je vojvoda iđe u prvin borbenin redovin, pa je ta ‘čast’ zapala Zvečanjce. Kako ne bi ostali u okruženju, odluče se oni na udar na tvrđavu (izvor: Alfons Pavić) ali, pripovida legenda, zavitovaše se da će ako prižive svaki s Klisa donit kamenu vacu i sagradit Gospi crkvu jerbo to bijaše na blagdan Gospe Bezgrišnog Začeća. Dobiju li bitku zavitovaše se da će od onoga što zapline kupit i Gospin kip i to od bilokosti koja je bila na cini ka i zlato. Udare oni tako na tvrđavu i, kaže legenda, grom razvali glavna vrata te Poljičani zauzmu utvrdu i poraze Turke. Zavit koji su dali izvršiše i to ne samo Zvečanjci nego i svi Poljičani, a sam vojvoda Ivan Sičić darovaše zemlju di je napravljena Gospina crkva u Gornjem selu u Zvečanju.
Prinos Gospin nastaje godine 1608. u vrime kad bijahu mnoge peripetije s Bobetićima koji su umislili da su gospodari Ostrvice, pa u Poljicima zavlada razdor (izvor: Marko Mišerda, Alfons Pavić). Turci vladahu Gornjin Poljicin te imahu utjecaj na neka mista po Sridnjin Poljicin tako da narodu Mosor više nije bija utočište. Dobivši glas pod knezom Markom Čopeljevićem, rečenim Milićević, Zvečanje se odluči osigurat od turske najezde i pružit otpor na visokoj i teško pristupačnoj gori Gračini di imahu dvi kule, a tu je i stolna crkva. Prinesu u procesiji Gospin kip iz njezine crkve u Gornjen selu na Gračinu u crkvu sv. Mihovila, kao i sve moguće vridnosti, kako crkovne tako privatne i obiteljske. I toga dana, po legendi i po fra Andriji Kačiću Miošiću, Mosorkinja vila podigne Božić Mijovila i dade mu upozorenje o Turcima, pa turska vojska bi dočekana i poražena u Studencin, u pridilu između Kostanja i Smolonja. Druga kolona Turaka ušla je priko Mosora zafaljujući Bobetićima i napala iz smjera Ostrvice, ali je doživila poraz od Zvečanjaca. Njima jutarnje sunce bijaše za leđima, a Turcima tuklo u oči te ih Čišlani i Gaćani napadnu s leđa. U to skoči i sva Ostrvica, ka i Gornja Poljica, te se tad sva Poljica oslobode od Turaka. Legenda kaže da su žene, starci i dica molili Gospu kako ne bi izginili te da je knez katuna Zvečanje Marko Milićević da Gospi prvi dar i to medaljon koji mu je ćaća Pava darova, a taj medaljon je njegovu ćaći za vrat stavijo sam mletački dužd. I tako počinje kićenje Gospe zlaton.
U zahvalnost na taj događaj Zvečanje učini Prinos Gospin i to zadnju nediju lipnja. Gospin kip nosilo se iz njezine crkve dva kilometra na Gračinu u župnu crkvu sv. Mihovila te ga se isto u procesiji, uz slavljenje zvona, vraćalo u zadnju nediju srpnja u Gornje selo pod Mosor. I tako biva od godine 1608.
No, 1783. godine, znajući moći zvečanjske Gospe, a tad bijaše kuga i glad (izvor: Marko Mišerda), susjedna Ostrvica zatraži da se učini Prinos Gospin sa zvečanjskon Gospon. Vladala suša, kuga i glad (izvor: Nadbiskupski arhiv Trogira, Marko Mišerda), a kako legenda kaže, duže od godinu dana nije pala kiša, pa svi izvori prisušili. I učine oni Prinos Gospin u zadnju nediju svibnja iz njezine crkve u Gornjen selu u crkvu sv. Nikole u Ostrvici. I doista, okrene kiša, a kužni ozdrave. Kuga je stala, a dotad je od osan ijada stanovnika Poljica, što od gladi, što od kuge, umrlo nji više od ijadu.
Od godine 1783. prinosi se tako zvečanjska Gospe i na Ostrvicu, a ostrvička procesija kreće od sv. Nikole. Na granici Zvečanja čekaju ih aranbaša i bandur Zvečanja te pozdrave pucnjen. Počnu tada slavit zvečanjska zvona i procesija iđe u Gornje selo u Gospinu crkvu, a Gospin kip nose Zvečanjci do granice sa Ostrvicom. Tu čekaju njihov aranbaša i bandur, pozdrave pucnjen, pa zvečanjska zvona utihnu, a slave ostrvička i Gospin kip priuzimaju Ostrvičani. Kad se Gospe vraća, Zvečanje se okupi u crkvi sv. Križa i iđe se na Ostrvicu, pa zvečanjska zvona slave dok se ne izađe s područja Zvečanja di ih na granici u Devića ulici čekaju ostrvički, tj. čišlanski aranbaša i bandur. Nakon pozdrava pucnjen krenu ka ostrvičkoj župnoj crkvi sv. Nikole iz koje Ostrvičani iznose Gospu i u čematorju je pridaju Zvečanjcima. Procesija iđe dalje na ostrvičko Slidinje di na Oglavku tj. na granici čekaju zvečanjski aranbaša s bandurima i pucnjima. Tada utihnu ostrvička zvona, a počnu slavit zvečanjska i Gospe se nosi na Gračinu, u crkvu sv. Mihovila. U zadnju nedilju srpnja sami Zvečanjci opet je u procesiji vraćaju u Gornje selo u crkvu Gospe Bezgrišnog Začeća. Tako je bilo do godine 1878. kad je Ostrvica kupila Gospin kip pa je uveden običaj koji se i danas drži.
Na neparnu godinu, u zadnju nediju svibnja, nosi se ostrvička Gospe i nose je Ostrvičani, a kad je parna godina ka i ova 2018., nosi se zvečanjska Gospe i nose je Zvečanjci.
U zadnju nediju svibnja Ostrvičani krenu po Gospu od crkve sv. Nikole uz praćenje slavljenja zvona njihove župe, pa ih na putu ka Zvečanjama na granici u Oglavku poprate zvečanjska zvona i ostrvička procesija iđe u Gornje Selo u Gospinu crkvu di ih čekaju Zvečanjci koji tu godinu nose Gospu jer je njihov kip i procesije obe župe iđu skupa četri kilometra puta. Kroz Zvečanje ih prati neprestalno slavljenje zvona svih zvečanjski crkava do granice u Devića ulici di nastavljaju ostrvička zvona.
U zadnju nedilju lipnja Zvečanje se okupi kod crkve sv. Križa i uz slavljenje zvona iđe se u Ostrvicu u crkvu sv. Nikole. Zvona ih prate do granice u Devića ulici di nastave ostrvička zvona, Zvečanjci uzimaju Gospu i iđe se priko Slidinja u Zvečanje. Na granici Oglavak pozdravjaju zvečanjska zvona, a ostrvička utihnu te procesija iđe na Gračinu u crkvu sv. Mihovila. Tu je Gospe misec dana kad je sami Zvečanjci vraćaju u njezinu crkvu u Gornje selo pod Mosor u zadnju nediju srpnja.
Oni ko nosi Gospu mora biti zavitovan i do subote kad bi se ispovidija nije se smija ni brijat. Vojnik je ima prednost. U procesiji uvik prva iđe bandira sv. Roka koja je zajednička ka i crkva sv. Roka iako je na zvečanjskome tlu, ali je zajednička župama sv. Mihovila arkanđela u Zvečanju i sv. Nikole u Ostrvici. Iza te bandire iđe ona čiji se kip nosi. U ovon slučaju je to zvečanjska bandira sv. Mihovila pa zvečanjski župnik služi svetu misu u crkvi sv. Roka.
Gospe iz Zvečanje teška je oko 200 kg, a zavitnoga zlata ima oko 34 kg i čuva se u Nadbiskupiji u Splitu. Kip je od bilokosti i nosi se na ramenin, a mogu ga nosit četvorica. Niko od puka ne smi upast nosit Gospu osim oni koji su zavitovani. Svaka procesija zavisi od puta kojin se iđe i traje najmanje uru i po oda. Ko nosi Gospu ili slavi na zvona, velika mu je čast ali i žrtva.
Jugokomunisti su bili zabranili nosit Gospu i 1950. zvečanjske su žene provalile milicijsku blokadu, a 1972. zvečanjska Gospe ostala je u Ostrvici jer je se nije smilo nosit. Zato se nosilo po noći, palile su se vatre, slavila su sva zvečanjska zvona. Doduše, svi koji su nosili kip završili su u pritvoru, među njima i did tenisačice Petre Martić.
Tako, eto, ove zadnje nedije lipnja prilikom proslave zvečanjskog Prinosa Gospina slavimo 410-tu obljetnicu najstarijeg i najoriginalnijeg događaja u Poljicima i šire. Da nije bilo Klisa 1572., ne bi bilo ni Prinosa Gospina. Fala van, preci!
Lektorirala: Diana Sinovčić Kavelj