Na upit kakav turizam očekuju u budućnosti nakon iskustva s pandemijom koronavirusa, turistički djelatnici najčešće odgovaraju frazom da je to ‘pitanje za milijun dolara’. Mi u Savezu za Poljica ne mislimo tako, barem ne kad su Poljica u pitanju jer smatramo da bi upravo Poljica mogla ponuditi trenutačno najpoželjniju turističku ‘robu’ – mir i spokoj za dušu i tijelo!
Zamislite, primjerice, da su Poljica jedinstvena administrativno-upravna cjelina odnosno da imaju svoju vlastitu turističku zajednicu ili barem destinacijsku menadžment organizaciju – drugim riječima, da imaju svoga domaćina – pa da upravo u ovim kriznim okolnostima ograničenome broju domaćih i stranih turista iz prenapučenih i zagađenih gradova ponude ono što im je trenutačno nasušno potrebno – prirodnu karantenu u kojoj bi se opustili i psihofizički rehabilitirali. Da nije riječ o ispraznome naklapanju svjedoči gotovo dvije tisuće zdravih (naglašavamo, zdravih jer da su zaraženi ne bi ni mogli putovati!) turista koji upravo borave u Istri. A Poljica nisu ništa manje bogomdana prirodna karantena od Istre. Naprotiv.
Svoju turističku ponudu Poljica bi i inače morala temeljiti na svom najvrijednijem resursu koji često ističemo u našim razmatranjima, a to je (uz bogato kulturno-povijesno naslijeđe) – nepotrošeni prostor! Taj nepotrošeni prostor Srednjih i naročito Gornjih Poljica, o čijoj raskošnoj ljepoti svjedoče i fotografije iz ciklusa “Poljička arkadija”, jedinstven je resurs i u širim razmjerima od poljičkih. Gotovo netaknuta priroda i zaštićeni okoliš, čisti zrak i voda, u kombinaciji s gotovo napuštenim selima i vlastitom proizvodnjom zdrave hrane, promoviralo bi Poljica u iznimno poželjnu ‘karantenu’ ne samo u kriznim nego i u posve normalnim okolnostima.
Upravo zato bi ponuda smještajnih kapaciteta u poljičkim seoskim domaćinstvima ‘raspametila’ urbane domaće i strane posjetitelje željne mira, tišine i spokoja. Poljičke arkadijske pustopoljine i sve drugo što Poljica mogu ponuditi, začinjeno tradicionalnim poljičkim gostoprimstvom, bilo bi im melem za dušu i tijelo, a njihov novac melem za kućne proračune osiromašenog domaćeg stanovništva. S malo dobre volje i zajedništva oživjele bi poljičke vrleti, šume i pašnjaci, livade i ledine, voćnjaci i maslinici, njive i povrtnjaci, tim prije što Poljicima masovnost nije potrebna. Rječju, Poljičani bi se bavili onim što im je prirođeno i što najbolje znaju, a za svoj rad i gostoljubivost bivali bi nagrađeni na kućnome pragu i u vlastitome dvorištu.
Da tko ne pomisli kako otkrivamo ‘toplu vodu’ naglašavamo da sve opisano već odavno postoji u različitim oblicima i pod različitim nazivima, od seoskog i ruralnog turizma do raznih drugih oblika održivog turizma kao što je permaturizam kojemu bi Poljica, zapravo, morala težiti zbog gotovo idealnih uvjeta za razvoj permakulture. Za neupućene, permakultura je svjesno oblikovanje i održavanje poljoprivredno-produktivnih ekosustava koje odlikuje bioraznolikost, stabilnost i žilavost prirodnih ekosustava; harmonična integracija krajolika i ljudi koji na održivi način osiguravaju hranu, energiju, sklonište i ostale materijalne i nematerijalne potrebe. Uvjereni smo da bi, sveukupno uzevši, baš takav turizam dugoročno bio i najisplativiji jer je najbliži stilu i načinu tradicionalnog življenja u Poljicima.
Vjerojatno se pitate, ako je tome tako, zašto se i ranije nismo u tom smjeru pokrenuli? Odgovor je ponuđen u uvodnome dijelu teksta: zato što Poljica već odavno nemaju domaćina, pa su Poljičani dijelom primorani, a dijelom sviknuti na čekanje da im drugi ponude sretniju budućnost. I zato je ova koronovirusna pandemija prilika da se stvari pokrenu s mrtve točke jer ne kaže se uzalud da ‘prigode beru jagode’.
Facebook Komentari