Kao i mnogo puta u posljednje dvije godine, od sveukupno tri od početka rada na izradi Poljičkog rječnika, i ovaj sam vikend zajedno sa suradnicima proveo u terenskom obilasku Poljica s namjerom da u živome razgovoru sa izvornim govornicima zabilježimo specifičnosti mjesnih govora. Zajedničko svim dosad odrađenim terenima je srdačnost i oduševljenje s kojim se domaći ljudi odazivaju pozivu na suradnju, a njihovo gostoprimstvo i ljubaznost nadmašuje tek strast kojom se predaju poslu koji možda najbolje i ne razumiju ali osjećaju i znaju da je posrijedi nešto važno i veliko što će nas posvjedočiti i kad nas ne bude.       

Pa ipak, koliko god nezahvalno bilo među stotinama intervjuiranih bilo koga izdvajati s obzirom da je baš svatko na svoj način poseban i dojmljiv, s nadom da mi neće biti zamjereno spomenut ću 94-godišnju Ivu Roguljić rođ. Banić iz zaseoka Grad u Donjemu Docu čija životna priča ima filmski potencijal. Međutim, ovoga puta neću iznositi njenu dramatičnu priču koja zavrijeđuje maksimalnu pozornost (pozivam tv-medije da naprave prilog o njenom životu pod naslovom “Žena koja je smrti gledala u oči”) nego ću se ograničiti na to da spomenom njene plemenitosti, duhovne snage i životne radosti skrenem pozornost na činjenicu da poljički ‘genius loci’ (‘duh zaštitnik’ nekog mjesta) još postoji. I baš zato sam uvjeren da sve dotle dok u Poljicima bude ljudi kao što je baka Iva, Poljica će naša živjeti vječno.

I zato, svim našim Ivama želim samo jedno – obilje lipoga zdravlja jer sve drugo Bog im je već odavno podario! (A.M.)