Prema popisu stanovništva iz 2011. na prostoru povijesnih Poljica površine 250 km2 izbrojena su 23.502 žitelja što Poljica svrstava na visoko 27 mjesto u konkurenciji 128 hrvatskih gradova i 428 općina.

Usporedbe radi, najmanja općina po broju stanovnika je Civljane u Šibensko-kninskoj županiji sa 137 stanovnika (najveća je Viškovo s nešto manje od 15.000), najmanji grad je Komiža na otoku Visu sa svega 1.526 stanovnika, dok je najmanja općina po površini Općina Dekanovec u Međimurskoj županiji sa 6,1 km2.

Općine su i ‘glasovita’ Nerežišća na Braču sa samo 868 stanovnika, pa čak i upola manji Sućuraj na Hvaru sa svega 463 stanovnika i sve one su, jednako kao i uvodno spomenuta Općina Civljane s mizernih 137 stanovnika – SUBJEKTI koji, za razliku od Poljica, SAMOSTALNO ODLUČUJU O SVOJOJ SUDBINI (vidi priloženi članak objavljen ovih dana u Jutarnjem listu).

Kome i zašto Poljičani moraju zahvaliti što je njihova višestoljetna knežija i republika, a potom i općina godine 1992. u hrvatskome Saboru, kad su se ‘gradovi’ i ‘općine’ dijelile šakom i kapom, ostala bez statusa jedinice lokalne samouprave objasnio je poljički neimar don Frane Mihanović u svojoj knjizi „Zla sudbina Poljica“ (Poljički dekanat – Gata, 1998.), a koga sve danas Poljičani i drugi žitelji Poljica moraju moljakati i za najbanalnije potrebe i dozvole, zna svaki koji je pokušao biti ‘na svome svoj’ štujući povijesno naslijeđe svojih predaka.