Prigodnim tekstom urednika naše internetske i fb-stranice Ante Mekinića o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Poljica, svim Poljičankama i Poljičanima, žiteljima i prijateljima Poljica, čestitamo Dan neovisnosti Republike Hrvatske, spomen na 8. listopada 1991. kad je Sabor Republike Hrvatske jednoglasno donio Odluku o raskidu svih državnopravnih veza Republike Hrvatske s bivšom državom.
POLJICA JUČER, DANAS, SUTRA…
Iznimno veliko zanimanje raznih i raznorodnih autora kako domaćih tako i stranih za mnoge aspekte poljičke prošlosti ili točnije, za povijest nekoć slavne Poljičke knežije, zanimanje koje s protokom vremena ne jenjava, rezultiralo je tisućama napisanih radova svih vrsta u rasponu od publicističkih do stručnih i znanstvenih. Zbog jezične barijere zasad je nešto slabije istraženo razdoblje od dva stoljeća pod osmanskom vlašću, a zbog nedostatka pouzdanih izvora ponešto je maglovito i počélo Poljica koje se zbog toga uglavnom oslanja na legendu o osnivačima hrvatske kraljevske krvi. Bilo kako bilo, poljička povijest pohranjena je, zasad, u više tisuća bibliografskih jedinica (najsveobuhvatniji javno dostupan popis literature o Poljicima sa 1307 naslova dostupan je internetskoj stranici naše udruge http://poljica.hr/o-poljicima/bibliografija-poljica/) što govori u prilog činjenici da su Poljica, zapravo, po mnogo čemu jedinstvena te da je njihov značaj odavno nadišao granice nekoć slavne knežije. U središtu svih zanimanja bila je, naravno, u međunarodnim razmjerima jedinstvena poljička samouprava, ali i vjekovna borba Poljičana za opstojnost vlastitog identiteta. Borba koja zapravo nikada nije ni prestala ili točnije, nije posve prestala.
Ukratko, ishodišna točka najslavnijeg razdoblja poljičke povijesti sadržana je u legendi o postanku Poljica dolaskom trojice sinova ubijenog hrvatskog kralja Miroslava godine 1015. od kojih su potekli svi didići. Značajan iskorak uslijedio je dolaskom ugarske vlastele ili tzv. ugrčića u Poljica sredinom 14. stoljeća, a epilog njihovim zajedničkim oblikovanjem srednjovjekovne društveno-političke tvorbe jedinstvene u hrvatskom narodu najpoznatije pod nazivom Poljička knežija te višestoljetnom borbom njenih žitelja za vlastiti opstanak na povijesno burnoj razmeđi Istoka i Zapada. Završni čin epohalne drame za opstanak, u suštini tzv. malog čovjeka u sjeni velikih i moćnih, je ukidanje seljačke republike od strane osvajačke francuske vlasti godine 1807, a potom i podijela Poljica između susjednih gradova Omiša, Splita i Sinja. Uspješan pokušaj reanimacije poljičke samobitnosti uslijedio je stoljeće kasnije pod drugom Austrijskom upravom osnivanjem samostalne Općine Poljica sa sjedištem u Priku koja je potrajala od 1911. do početka Drugog svjetskog rata tijekom kojega je režim NDH Poljica podredio Omišu u kojemu je bilo sjedište tzv. Velike župe Cetina kojoj su Poljica pripala. Po završetku Drugog svjetskog rata Poljica su bez povoda i razloga iznova podijeljena između susjednih gradova, pa su tako nakon punih šest stoljeća samobitnosti i formalno prestala postojati.
Nade u oživljavanje poljičke općine uspostavom vlastite hrvatske države izjalovile su se u prosincu 1992. kada je Sabor Republike Hrvatske odlukom o teritorijalnom ustroju države Poljica razdijelio između tri postojeće (gradovi Omiš, Split i Trilj) i četiri novoosnovane jedinice lokalne samouprave (općine Dugi Rat, Podstrana, Dugopolje i Šestanovac od kojih su dvije prvospomenute formirane na poljičkome tlu).
U pokušaju da se spasi što se spasiti dade, godine 1950. osnovano je zavičajno društvo pod nazivom Društvo Poljičana „Sv. Jure“ Priko. Međutim, prava potvrda poljičke nemoći uslijedila je godine 1993. obnovom spomenutog zavičajnog društva u vlastitoj ‘kući’ bez makar i formalno izražene ambicije da se status Poljica promijeni, što je zacijelo slučaj bez presedana u širim razmjerima (pogotovo uzme li se u obzir istodobno cijepanje Poljica nastankom dviju spomenutih općina). Time je gotovo posve zamrla vjekovna borba Poljičana za samosvojnost u bilo kojem legitimnom obliku iako spomenutome društvu u zasluge treba priznati veliki doprinos u očuvanju poljičke kulturne i tradicijske baštine.
Tračak nade u sretniju poljičku budućnost pobudila je pojava udruge Savez za Poljica godine 2017. koja i formalno zagovara „reafirmaciju, ustroj i brendiranje Poljica u statusu suvremene hrvatske povijesne regije ili u nekom drugom, Poljičanima i drugim žiteljima Poljica prihvatljivom obliku, s ciljem očuvanja sveukupnog poljičkog identiteta i stvaranja pretpostavki za očuvanje prostorne i razvojne cjelovitosti Poljica u granicama nekadašnje Poljičke knežije (župe, općine, provincije ili republike)“. Da li će i kakav uspjeh polučiti nezahvalno je prognozirati jer su desetljeća u kojima su Poljica prestala biti subjekt u odlučivanju o vlastitoj sudbini ostavila brojne negativne posljedice, ponajprije zbog činjenice što su se mnogi Poljičani silom prilika na razne načine integrirali u sve pore Poljicima nadležnih jedinica lokalne samouprave premda su Poljičani u njima na margini političkog, pa i društvenog utjecaja.
Čast Poljičana u njihovom sad već podužem formalno-pravnom ‘beskućništvu’ donekle spašava Poljički dekanat utemeljen godine 1957. kao teritorijalno-pastoralna jedinica u sastavu Splitsko-makarske nadbiskupije koja baštini povijesne granice nekadašnje Poljičke knežije i njena dostignuća te skrbi o duhovnom jedinstvu Poljičana koje, zasad, uspješno prkosi okolnostima koje Poljičanima nisu osobito naklonjene.
Pa ipak, budućnost Poljica posve je neizvjesna unatoč pojedinačnim težnjama mnogih da ne bude tako. Međutim, izostanak formalnog zajedništva i sustavnog pristupa rješavanju nagomilanih problema u kontekstu važećeg upravno-teritorijalnog ustroja Hrvatske, ne nudi puno razloga za optimizam. Dugogodišnje birokratsko negiranje višestoljetne poljičke samobitnosti pogubno je za poljičke interese iz razloga što Poljica kao subjekt već desetljećima izostaju iz svih strateških razvojnih dokumenata i proračuna, od lokalne do regionalne i državne razine, što pogoduje zanemarivanju i neracionalnom trošenju poljičkih resursa i potencijala.
Zbog gubitka prostorne i razvojne cjelovitosti, osim posvemašnjeg gospodarskog nazadovanja, Poljicima i Poljičanima prijeti i realna opasnost od zatiranja vlastitog identiteta. I zato, da bi Poljica iznova postala subjekt u promišljanju svoje budućnosti, Poljičani i svi ostali žitelji Poljica moraju iskazati veće zajedništvo barem oko temeljnih ciljeva kao što su očuvanje spomenute prostorne i razvojne cjelovitosti Poljica te očuvanje opstojnosti poljičkog identiteta. Stoga je na Poljičanima i drugim žiteljima Poljica da što prije usvoje spoznaju kako samo zajedništvom, formalnim i stvarnim, mogu uspješno planirati svoju budućnost, rješavati svoje životne probleme, brendirati svoje proizvode i usluge u svrhu njihove tržišne prepoznatljivosti i napokon, a što je zapravo i najvažnije – sačuvati svoje ime i svoje ‘sime’ za nove poljičke naraštaje kao što su ga naši pređi, i to u puno težim okolnostima, sačuvali za nas.
Taj cilj je ostvariv već spomenutim brendiranjem Poljica kao suvremene hrvatske povijesne regije jer se time ničim ne dovode u pitanje postojeći odnosi, pa čak ni interesi onih koji su uvjereni da postojeća upravno-teritorijalna razdioba Poljica nema alternative. Naprotiv, osim što se na opisani način najbezbolnije saniraju štetne posljedice nepostojanja Poljica kao subjekta u odlučivanju o vlastitoj sudbini, potreba da Poljica napokon zažive kao jedna logična i skladna prostorno-prirodna, povijesno-kulturološka, gospodarsko-razvojna i turistička cjelina, neovisno o političkim i drugim utjecajima, na dobrobit je svih dionika poljičke sadašnjosti i budućnosti uključivo i Poljicima trenutačno nadležne jedinice lokalne samouprave jer svaki poljički uspjeh ponajprije puni njihove proračune.
Upravo iz tog razloga bi Poljicima nadležne jedinice lokalne samouprave morale među prvima prepoznati strateška nastojanja Saveza za Poljica i postati njegovi kolektivni članovi kako bi se zajedničkim snagama ostvarile pretpostavke za realizaciju zajedničkih projekata bez kojih nema ni revitalizacije Poljica niti ostvarenja njihovih pojedinačnih interesa u mjeri koju nude sveukupni poljički resursi i potencijali. Drugim riječima, poziv na akcijsko zajedništvo samo je uvertira u ionako neminovnu rekonstrukciju postojećeg teritorijalnog ustroja Hrvatske zbog sve očiglednije neodrživosti velikog broja općina, gradova i županija što potvrđuje i najavljeni paket novih zakona u turizmu koji teži smanjivanju broja turističkih zajednica s ciljem racionalizacije i revizije kompletnog sustava.
Kako budućnost pripada onima koji je vide, u slučaju Poljica to podrazumijeva potrebu da svi zajedno napokon ‘progledamo’ i uočimo nužnost zajedničkog nastupa i pristupa pitanjima od zajedničkog interesa podređujući tome cilju eventualne politikanske i parcijalne interese te osobna ega jer Poljica su nadživjela i nadživjet će još mnoge izazove, a vrijeme će ionako kad-tad pravično valorizirati svačije (ne)djelo.
S vjerom u sretniju budućnost naših Poljica, čestitamo vam Dan neovisnosti Republike Hrvatske!
Ante Mekinić, 8. listopada 2018.