“Split se stisnija u se, a padine Mosora zovu… Jasno je di bi se najveći dalmatinski grad triba širit” – tvrdi Damir Šarac u članku objavljenom u današnjem broju SD misleći pri tome na zapadni dio Poljica ili točnije na područje Gornjeg i Donjeg Sitnog, te Srinjina koji su pod splitskom upravom, ali i na Dubravu čija je mjesna vlast nedavno izrazila namjeru za ‘selidbu’ iz Grada Omiša u Grad Split. 

Gledajući iz perspektive Splita stisnutog na marjanskom poluotoku posve je logično da se grad nema gdje drugo širiti nego na ‘svoj’ dio Poljica ili točnije, na  ‘naš kvarat Zlatne planine’ kako se spomenuti novinar izrazio. Međutim, iz poljičke perspektive jednako je logično priupitati ima li ičega drugog osim stanogradnje i mehaničkog priliva stanovništva što bi Grad Split mogao ponuditi ‘svojim’ Poljicima, recimo, ponešto u rasponu od objekata za poboljšanje komunalnog standarda življenja do društvenih sadržaja, a o razvojnoj infrastrukturi i zapošljavanju domicilnog stanovništva čime bi grad zapravo pomogao sebi, da i ne govorimo?

Povijesno iskustvo nas uči da se Split (kao i drugi kojima su vlasti dale u ‘dotu’ nekoć slavnu Poljičku knežiju) ‘svojih’ Poljica uglavnom sjeti samo u nevolji i potrebi, a prije i poslije Poljica i Poljičani gotovo kao i da ne postoje, pa je krajnje vrijeme da i Poljica, premda formalno nepostojeća, napokon budu prepoznata kao subjekt i partner.

Stoga bi prvo Poljičane i druge žitelje Poljica valjalo upitati što oni misle o širenju grada na opisani način u njihovo dvorište i to ne samo zbog Poljica nego i Splita samoga jer jednom potrošena prilika za optimalan razvoj teško se nadoknađuje. A Poljica i Mosor puno su više nego dobra prilika i to napose Splitu kojemu bi Poljica mogla biti ‘dnevni boravak’ i koji Poljicima duguje nemjerljivo više od onoga što im je dao.