Zbog nejasnoća vezanih uz legendu o junačkoj smrti Mile Gojsalić koju mnogi povjesničari smještaju u godinu 1530. a neki u 1649. godinu, istražujući razne povijesne izvore i poveznice odlučio sam se pozabaviti ovim problemom i temeljem povijesnih činjenica i legendi datirati Milinu junačku pogibiju u godinu 1571. Usput sam stekao i spoznaju o podrijetlu moga prezimena Milićević i ulozi mojih predaka.

Na nelogičnost datiranja bitke na dan 27. 3. 1530. kao i na dan 27. 3. 1649. upućuje spoznaja da je velika Turska vojska u oba slučaja došla preko Žrnovnice, a da bi došli do Žrnovnice morali su proći preko Klisa koji u obje navedene godine drže kršćani; godine 1530. Hrvati tj. uskoci Petra Kružića odnosno Mlečani godine 1649. Nadalje, u oba slučaja navodi se mjesec ožujak kad je vrijeme hladno i burno, a rijetko bi koji vojni zapovjednik poslao toliku vojsku u gladno doba godine. Ovim ne negiram da nije moglo biti neke bitke spomenute 1530. ili 1649. samo zacijelo ne osobito značajne. Nadalje, nameće se pitanje da li je godine 1530. pleme Gojsalić uopće postojalo? Za pretpostavit je da u tom obliku vjerojatno nije zato što mrtvar župe Ostrvica čiji zapisi sežu potkraj 15. st. spominje da je izvjesni Pavonić Gojak iz Ostrvice otišao u Kostanje i pokopao se kao Gojsalić. Riječ je, dakle, o osobi koja je živjela u prvoj polovici 16 st. i koja je možda praotac plemena Gojsalić. Pavonić je nastao od zvečanjskih Krstojevića od kojih potječu prezimena Martić i Sičić. Dakle, ako je Mile i živjela 1530. godine, nije se mogla prezivati Gojsalić kad se praotac Gojsalića tek rodio i otišao u Kostanje koje je početkom 16. st. bilo slabo naseljeno zbog čestih turskih haračenja i posljedica kuge. Jednako tako mnoga prezimena koja se navode kao sudionici bitke 1530. ne postoje ni godine 1649.

Nasuprot tome, a u prilog godini 1571. navodim slijedeće: naš narod je svoju povijest ‘prenosio’ kroz pjesmu, opjevao je junake i važne događaje, pa je to isto učinio i poljički pjesnik Jure Kapić u spjevu o Mili Gojsalić („Poljica“ br. 13 str. 67-89) u kojemu kao sudionike bitke navodi osobe: Petar Kulišić, Nikola Pavić, Marko Žuljević, Ivan Bilić, Tadija Čotić, Matij Sinovčić, Juraj Bašić, Marko Novaković, Jerko Vladušić, Jure Gojsalić, Nikola Martić, Kulimbat, Stipan Bobetić, Ivan Pavić, Marko Karaman itd. Gotovo svi nabrojeni živjeli su u drugoj polovici 16. i prvoj polovici 17. st. te ih nalazimo u prijepisima dokumenata koje je Marko Mišerda objavio u “Spomenicima Gornjih Poljica”. Tako, primjerice, u razdoblju od godine 1570. do 1630. nailazimo na spomen velikog kneza Ivana Pavića  (1590.) i vojvodu Petra Kulišića (1620.). Dakle, za svoga mandata veliki knez i vojvoda bili su stariji ljudi, pa je Petar Kulišić godine 1570. morao biti u momačkoj dobi. Uz to, tih godina Klis je bio u Turskim rukama, osim uz povremene prekide i to zahvaljujući Poljičanima 1572. i 1596. (Alberti), pa je Turska vojska godine 1571. mogla nesmetano proći preko Žrnovnice.

U prilog ovoj hipotezi je i niz drugih osoba koje se spominju u legendi o Milinome junaštvu, a koje također nalazimo zapisima Mišerde, Pavića i drugih. Tu su i dokazi i poveznice vezani uz pleme Čopeljević Milićević kojemu i sam pripadam. Treba znati i to da su ljudi pri odlasku u ratove protiv Turaka često uzimali nova prezimena koja bi poslije rata vraćali na staro izbjegavajući na taj način moguće progone. Tako od plemena Čopeljević nastaje pleme Milić i od njega Milićević, pa se Pavo (Čopeljević) Milić spominje u Pavićevim „Prinosima povijesti Poljica“ (str. 50) kako proganja Turke 1570. Legenda kaže da je u jednom danu donio 42 turske glave, pa je logično zaključiti da je to bilo moguće samo u velikoj bitki. Također se može pretpostaviti da su takva junaštva imala za posljedicu i psihološke traume, pa je lako moguće da je traumi podlegao i nesporni junak mnogih bitaka s Turcima, poljički knez Stipan Bobetić upamćen, nažalost, po ‘prodaji’ svoje nećakinje Kate Bobetić Turcima. Pavo Čopeljević se spominje i kao knez katuna Zvečanje koji u Istanbulu pregovara o boljitku Poljica i dobiva dozvolu za širenje crkve sv. Mihovila u Zvečanju što se činilo nemogućim u Otomanskom carstvu. Pavao Čopeljević prodaje i daruje neke zemlje za potrebe siromaha, te zavrijeđuje nadimak Mili što upućuje na začetak nastanka prezimena Milić tj. Milićević, a to je važno i zato što se njegov sin Marko, kojega Mišerda također spominje, stalno poziva na oca Pavla. Isti taj Marko u svojim dokumentima (privatno vlasništvo) navodi da je Pavo Čopeljević oženio Mandicu, kćer Frane Gojsalića odnosno sestru kneza katuna Kostanje Jure Gojsalića. Iako legenda o Mili tvrdi da je Milin otac knez Kostanja rečeni Frane, čini se ipak da nije nego Jure kako je to spjevao J. Kapić u svomenutoj pjesmarici. Marko piše i oporuku u kojoj kaže: “Ja, Marko Čopelević rečeni Milić, sin Pavla kneza, onog kad Turci pod Milom izginiše…” što potvrđuje njeno moguće podrijetlo i legendu da ju je prosio Nikola Martić kojega je mogla upoznati kod tete Mandice u Zvečanju.

Drugi privatni spisi spominju više osoba iz legende o Matijašu Gojsaliću o kojemu se zna da je bio vrhunski strijelac i praotac plemena Matijević i to don Matiju Gojsalića Alinića, Nikolu Sudića, Mijovija Stanića i druge. Dakle svi ti ljudi su živjeli oko 1571. i svi su sudjelovali u bitki nad bitkama ne samo za Poljica već i za ovaj dio Dalmacije, pa i šire. Evo kako: godine 1566. poslije poraza kod Sigeta pod Zrinskim, velika Turska vojska ostala je u Bosni. Turskom vlada sultan Selim koji je obećao ocu Sulejmanu Veličanstvenome da će u Rimu podignuti minaret. Drugi čovjek u Carstvu je Mehmed paša Sokolović, a morem vlada uspješna mornarica sad već umrlog paše Hajrudina Barbarosse. U našem okruženju Turci uspješno drže Makarsko primorje, Zadvarje, Klis, Solin. Jedine slobodne enklave u blizini Poljica su Omiš, Split, Kaštela uz more i Trogir. Poljica su se odmetnula od Turaka, pa su u stalnim okršajima. Prema A. Paviću (str. 50.), u jednom od okršaja s Poljičanima pod vodstvom Pavla (Čopeljevića) Milića, Turci bježe ka Omišu gdje ih dočekuju Marijanović, Antunović, Jelić, Nikolić i družina te neke pobiju, a druge zarobe i predaju u Omiš godine 1570. Uskoro prethodno spomenuti, zajedno s drugim Poljičanima, napadaju Zadvarje, te zarobe Gejudin pašu, brata Mehmed paše Sokolovića, kojega dovode u Poljica, vjerovatno u kuću kneza Jure Gojsalića gdje je Gejudin zapazio Milu. Spoznavši tko je, Gejudina ubrzo razmijeniše za zarobljene Poljičane.

Zapisi svjedoče o velikome strahu od Turaka u Poljicima. Iz Poljica bježi preko 1500 stanovnika, od toga 600 vojnosposobnih ljudi, dakle oko 350 obitelji. Bježe Marijanovići, Žuanići, Nikolići, Jelići, Antunovići… Zbog Turske invazije na Dalmaciju, a posebno na Poljica, u kratkome vremenu masa naroda daje se u izbjeglištvo. Veliki knez Poljica u prvoj polovici 1571. je Nikola Sudgić koji poduzima određene mjere, pa tako Poljičani osvajaju Nućak i pribavljaju oružje i hranu, pripremaju se za dugotrajnu invaziju, zakopaju u zemlju zvona svojih crkvi, te se približavanjem Turske vojske u srpnju sav narod povlači u Mosor. Velika Turska vojska napada svu Dalmaciju, posebno zaleđe Zadra, Šibenik, Trogir, Split i Poljica. Brodovima iz Makarske i Neretve harače po ovom dijelu Jadrana i oko otoka, napadaju i zauzimaju Hvar. Turci namjeravaju osvojiti i cijelu Dalmaciju, pa iz sigurnosti dalmatinskih otoka i već osvojenog Otranta krenuti na Italiju. Na tom pohodu nužno im je pokoriti Poljica.

Ako je vjerovati legendi i pjesmarici, Poljičani su zaustavili Turke u Vilaru u Srinjinama i kroz Sitno, u Studencima ispod Kostanja, te kroz kršne predjele Donjeg Doca s Nućkom. Spasili su čak i nedozrelu ljetinu. Turci navališe i na utvrdu Nućak, a nakon višetjedne opsade, malobrojna posada Poljičana, njih oko 35, više nije mogla izdržati, pa svi izginuše. Padom Nućka, Turci sredinom srpnja 1571. ulaze u Gornja Poljica. Poljičani pale svoje kuće da ne posluže Turcima za zaklon. Potkraj srpnja Turci nadiru u sva Poljica. Narod i zalihe hrane su sklonjeni u Mosor, prirodnu i neosvojivu poljičku utvrdu. Turci provociraju razapinjući mrtve poljičke ratnike, a zarobljene peku žive na ražnju. Pokušavaju prodrijeti i u Mosor, ali uzalud. Poljičani ih gerilski napadaju u čemu se, po predaji, najviše isticao mladi Petar Kulišić, zaručnik Mile Gojsalić, zatim Pavao Čopeljević te Stipan Bobetić koji je Turcima oteo stado koza i stjerao ih u Mosor za prehranu Poljičanima.

Turci su oko Mosora postavili više tabora, praktički su ga opkolili, no glavnina njihove vojske bila je u Gatima, od Graca do Čišala Starina. Turci su dovukli i topove te njima tukli po svim smjerovima odakle su im Poljičani zadavali jade. Mamili su Poljičane prividno slabo osiguranom barutanom na koju su Poljičani doista ciljali i u pokušajima da je elimiraju ginuli. Sve je to Mile mogla čuti i znati jer je bila kćer kneza Kostanja i zaručnica Petra Kulišića. Turci su uz to tražili od Poljičana da im predaju Milu u zamjenu za slobodu. To je, naravno, bila tek smišljena provokacija s ciljem stvaranja razdora među Poljičanima i kršenja odredbi Poljičkog statuta koji ne dopušta otmicu djevojaka niti izdaju među Poljičanima. Postoji i priča da je veliki poljički knez okupio tada poljičke knezove i najjačemu među njima dao da slomi taklju, što je ovaj bez problema učinio. No kad mu je dao snop od 12 takalja koje simboliziraju 12 katuna, nije ih uspio slomiti čime je zorno istaknuta potreba za jedinstvom i slogom svih Poljičana. Pa ipak, može se prepostaviti da je bilo i prigovora sa strane dijela naivnoga puka što je moguće i mladu Milu Gojsalić potaklo na pomisao da će dragovoljnim odlaskom u turski tabor spasiti svoga zaručnika Petra Kulišića i umiriti uzavrele strasti.  

Jedna od legendi govori da je u turski logor otišla tijekom noći uoči Velike Gospe, te po dječaku Matiji Gojsaliću najavila da će za dva dana zapaliti barutanu, dok druga legenda tvrdi da je otišla tijekom bitke bez najave. Pred zoru 16. kolovoza 1571. barutana je eksplodirala. Izlazeće sunce koje je udaralo Turcima u oči pomoglo je Poljičanima u napadu i omogućilo im pobjedu. U tom bijesu Poljičani su tukli Turke čime god su mogli, pa i kamenjem. Turci su padali i bacali se niz stjene Ilinca. Komunikacije među Turcima su presječene i počela je hajka za njima. O razmjerima bitke govori i groblje konja s opremom zatrpanih na brzinu pod neku gomilu u Čišlima na Starini u strahu od zaraze. U Čišlima pod Mosorom, kod crkve Gospe od Sniga, stoji u kamenu uklesan natpis “Nas u sve u boj 690 na 1571” koji, iako se odnosi tek na jednu vojnu formaciju Poljičana, svjedoči o velikoj strateškoj pobjedi poljičke vojske. Što je tih slavnih dana Mile Gojsalić uistinu proživljavala, nitko ne može znati, ali Poljičani su je opjevali kako bi Turcima koji vjeruju da ubije li ih žena neće vidjeti raja, odaslali obeshrabrujuću poruku. Kako god bilo, Turska invazija na Dalmaciju počela je jenjavati i Turci su od 16. kolovoza 1571. počeli nizati poraz za porazom kako na kopnu tako i na moru, što također dokazuje da ih je nešto ozbiljno poremetilo. Sutradan, 17. kolovoza, Turci doslovno bježe od Splita, pa su tako ovi događaji pridonijeli i pobjedi u bitki kod Lepanta. Poljica iznova postaju samostalna godine 1572. te pomažu u oslobađanju Klisa. Poljičani za svoje zasluge dobivaju mnoga priznanja kako od Venecije godine 1571. tako i od hrvatskog kralja i Habsburškog cara Maksimilijana godine 1584.

Zbog svega toga i neovisno o godini u kojoj se dogodilo, junaštvo Mile Gojsalić nije samo ponos i dika svih Poljičana nego i paradigma vjekovne borbe Poljičana za vlastitu opstojnost i slobodu.   

Piše: Davor Milićević, travanj 2020.