Trajektno pristanište u Krilu, brza cesta s ove ili one strane Poljičke planine, gospodarska zona u kostanjsko-selačkoj juti, vjetropark na obroncima Mosora… Da ili ne? Za bolje razumijevanje poruke koju želimo proslijediti našim Poljičanima i drugim žiteljima Poljica, ostavimo za trenutak po strani argumente za i protiv ovih kapitalnih infrastrukturnih objekata kako bismo razumijeli način na koji se donose odluke od strateškog, dakle životnog značaja.

U uređenim društvima uvriježeno je da se takvim pitanjima bave stručnjaci, u prvome redu urbanisti i to sukladno dugoročnim razvojnim planovima jedne zajednice, pa se tako desetljećima unaprijed zna koliko će ljudi živjeti na određenom prostoru, od čega će živjeti i koje su im potrebe. Tako je nekoć, manje-više, bilo i kod nas, pa je svaki veći grad imao svoj urbanistički zavod, ali kako se političari nikako nisu mogli pomiriti s činjenicom da im tamo ‘neki’ stručnjaci uzimaju slavu i pripadajuću ‘slast’ odlučujući o tome što će se i gdje graditi, zavodi su ugašeni, a struka stavljena u službu politike.

U pozadini svega je, naravno, nesmiljena bitka za osobne probitke odnosno profit koji tako postaje jedini bog kojemu se svi klanjaju. A na putu od profiterske zamisli do konačne realizacije, vlast postaje sredstvo, politički moćnici postaju posrednici, a zakoni, struka, znanje, javnost, transparentnost i tome slične civilizacijske tekovine i demokratska dostignuća postaju tek objekt njihova iživljavanja, a prije svega – smetnja! Časne iznimke, ako i postoje (a tu i tamo ih ima), samo potvrđuju ovo pravilo.

Jedina brana zloporabi naših zajedničkih dobara i interesa je osviješteni građanin odnosno javno mijenje koje mora osuditi svaki takav pokušaj (najsvježiji dobar primjer su žitelji Cetinske krajine koji su se uspješno usprotivili gradnji termoelektrane), napose u okolnostima kad institucije pravne države i javni mediji žmire na jedno ili čak na oba oka.

I zato nam nema druge nego uzdati se još više ‘u se i u svoje kljuse’ što znači s puno više pomnje i međusobne solidarnosti pratiti što nam se to nudi ili naprotiv, ne nudi. Moramo se naučiti inzistirati na svojim građanskim pravima od prava na informacije do prava na suodlučivanje putem javnih uvida, rasprava i tribina, skupova i referenduma. Za slučaj da se i nakon svega toga nadležni ogluše na naše vapaje, uvijek nam preostaju izbori kao prilika da svoj glas uskratimo onima koji ga ne zaslužuju i biramo – sebe i svoju budućnost!

I zato je načelnik općine Dugi Rat g. Jerko Roglić samo djelomično u pravu kad prosvjednicima protiv izgradnje trajektnoga pristaništa u Krilu pored ostaloga kaže, citiramo: „Rasprava o svemu ovome događala se i prije desetak godina. No, 2009. donesen je prostorni plan i tu je definirana trasa ceste i obilaznica, i mislim da sada ne može biti nova rasprava o tome (…).“

Kako g. Roglić nije jedini dužnosnik koji tako razmišlja jer je, kriv ili prav, i sam pod utjecajem ovog nakaradnog sustava odlučivanja o životno važnim pitanjima, svim ‘roglićima’ na svim stranama i u svim vremenima valja poručiti: Može, o itekako može, poštovani gospodine, i to već na prvim slijedećim izborima, napose ako vam je stalo da se izborite za novi mandat i/ili sačuvate fotelju!

Pitanje je, dakle, što mi kao žitelji (prije i poslije) odnosno kao birači (onog jedinog dana u četiri godine kad se drži do našega mišljenja) želimo i imamo li, da prostite, mud…rosti da složno artikuliramo zajedničke interese i mijenjamo stvari i ljude koji nam nisu po volji? Jer moć je, bez sumnje, u nama, ali samo pod uvjetom da imamo svoje ja i da smo složni u obrani vlastite budućnosti ili barem ove mrve preostalog dostojanstva!

P.S. Ako razmišljate slično, proslijedite i drugima. Hvala

Facebook Komentari