Ima se, može se, gradi se… Ali u Istri! I neka se gradi jer Istra to zaslužuje sustavnim zauzimanjem svih njenih relevantnih subjekata za vlastiti gospodarski prosperitet i opstojnost istarskog identiteta neovisno o političkim strujama i trendovima. Ne podilazeći strankama na vlasti, Istra se odavno izborila za status da biti hrvatski domoljub u prvome redu znači voljeti Istru.

I zato Vladi RH nije preostalo ništa drugo nego da donese odluku o produljenju koncesijskog ugovora za pet godina na temelju kojega će se za dionicu dugu 28 km od Pazina do tunela Učka uložiti 1,237 milijardi kuna bez PDV-a u autocestu punog profila sa ukupno 31 objektom (11 vijadukata, 14 podvožnjaka, 3 nadvožnjaka, odmorište Rebri itd.), i što je najvažnije – sve će biti izgrađeno za samo tri godine!

Nasuprot istarskome ‘ipsilonu’ (prometnice oko Zagreba i od Zagreba prema graničnim prijelazima nećemo ni spominjati – neka i njih!), zaobilaznica ili brza cesta Solin – Stobreč – Dugi Rat – Omiš u dužini od cca 20 kilometra i ukupnoj vrijednosti investicije od 2,435 milijardi kuna (što se čini prenapuhanim iznosom jer toliko stoji i puno zahtjevniji objekat kao što je Pelješki most!) ‘gradi’ se već desetljećima i još uvijek se ne zna kad će gradnja uopće započeti, pod kojim uvjetima te tko će je i kako financirati (Vlada RH se nada da će EU, dok ovoj i nije osobito stalo razvijati naš turizam).

Dalmaciji i Dalmatincima zaludu su statistike i relevantne činjenice koje su ovu ‘cestu života’ i formalno svrstale u sami vrh državnih cestovnih prioriteta, zaludu joj je što se na premijerskoj i nizu ministarskih funkcija uključivo i državne tajnike u Ministarstvu prometa već godinama i desetljećima izmjenjuju Dalmatinci i zaludu joj je što se glavnina državnog prihoda od turizma ubire u Dalmaciji.

Sad vi lijepo promislite i recite zašto se u nekim dijelovima Lijepe naše može graditi, a u Dalmaciji (uključivo, naravno, i naša Poljica) ne može, pa ne može?