
Međutim, kad ispod svega učinjenog podvučemo crtu, dade se zaključiti da važnost ove tematike, razmjeri problema i moguće dugoročne posljedice po kvalitetu našega življenja i sveukupan razvoj Poljica još uvijek nisu doprli do kritičnog broja naših ljudi potrebnog da se stvari počnu mijenjati na bolje. U traženju razloga ponekad se zapitamo jesu li, možda, Poljičani i drugi žitelji Poljica sretni i zadovoljni što se preko njihovih leđa i na njihov račun rješavaju tuđi problemi? Jesu li Poljičani, zapravo, altruisti ili sadomazohisti? Jer pored svega učinjenog naprosto je teško povjerovati da još uvijek netko normalan može ne razumijeti da je svaka prostorna i životna zajednica bez odgovarajućih prometnica isto što i čovjek bez udova s kojim zdrava osoba može jedino suosjećati!
A Poljica su, administrativnoj rascjepkanosti i formalno-pravnom nepostojanju usprkos, još uvijek itekako živa i logična životna, prostorna, funkcionalna i razvojna povijesno-kulturna cijelina koja je bila i opet može biti na ponos sebi i svojoj hrvatskoj domovini, uz uvjet da Poljičani i drugi žitelji Poljica napokon osvijeste potrebu zajedničke suradnje barem na razini pitanja od životne važnosti kao što je to pitanje prometne infrastrukture. Novoizabrani predsjednici poljičkih mjesnih odbora, od kojih je većina mlađih i obrazovanih, daju nadu da bi u suradnji sa starijima i iskusnima za Poljica još moglo biti nade. No pravi izazovi za sve nas tek slijede. Živi bili, pa vidjeli kome je i koliko do Poljica stalo!
P.S. Samo koji trenutak nakon objave teksta “Ima li nade za Poljica?” stigao je odgovor u vidu izjave ravnatelja Županijske uprave za ceste Split Petra Škorića koji sugerira da nema. Izjavu pročitajte na: https://www.dalmacijadanas.hr/rekonstrukcija-ceste-tugare-naklice-krece-po-dovrsetku-tunela-i-mosta-preko-cetine-od-splita-zatrazena-izgradnja-zaobilaznice-u-zrnovnici
Facebook Komentari