Zalažući se za izmjenu Prostornog plana uređenja Grada Omiša sukladno potrebama onih na koje se taj plan odnosi, primjetili smo da još uvijek ima puno onih kojima nije posve jasno što je to Prostorni plan i zašto je on tako važan?

Prostorni plan je temeljni dokument prostornog uređenja svake jedinice lokalne samouprave kojega nakon provedene javne rasprave usvaja njeno predstavničko tijelo, dakle općinsko ili gradsko vijeće. Prostorni plan određuje usmjerenja za razvoj djelatnosti i namjenu površina te uvjete za održivi i uravnoteženi razvitak na području dotične jedinice lokalne samouprave, dakle grada ili općine.

E sad, kako Poljica nisu jedinica lokalne samouprave, nisu dakle ni grad ni općina nego su odlukom Sabora RH iz prosinca 1992. podijeljena između čak sedam gradova i općina, isto toliko Prostornih planova regulira život u Poljicima tj. određuje ‘usmjerenja za razvoj djelatnosti i namjenu površina te uvjete za održivi i uravnoteženi razvitak pojedinih dijelova Poljica’. 

Na prvi pogled reklo bi se – “puno baba, kilavo dite” – međutim, što je – tu je jer mi granice ne možemo prekrajati, pa bi točnije bilo reći – “dite ne plače, mater sisu ne daje!”

Jer dok ‘babe’ tj. Poljicima nadležne jedinice lokalne samouprave (gradovi Omiš, Split i Trilj te općine Dugi Rat, Podstrana, Dugopolje i Šestanovac) legitimno planiraju iskoristiti poljički prostor sukladno svojim potrebama, ‘dite’ tj. mi Poljičani i drugi žitelji Poljica šutke promatramo kako nam se krčmi baština, crpe prirodni resursi i propada sveukupno kulturno-povijesno naslijeđe umjesto da se odlučno i odgovorno zauzmemo da sva prostorno-planska dokumentacija koja se na bilo koji način dotiče Poljica bude skrojena po našoj mjeri (što bi u konačnici bilo od veće koristi i Poljicima nadležnim jedinicama lokalne samouprave).

No zato je potreban dogovor koji ‘kuću’ gradi, a mi Poljičani koji smo stoljećima opstajali na ovoj povijesnoj vjetrometini isključivo zahvaljujući svome zajedništvu već desetljećima nijemo promatramo kako se taj isti prostor rastače jer dopuštamo da nas razjedinjuje sebičnost, parcijalni interesi, lokalpatriotizam, politika, svjetonazor, osobna netrpeljivost, zavist… Ukratko, Poljica se sjetimo od Jure do Jure, pa nas zato već odavno nema ni de jure ni de facto! Jer da smo složni, suludoj i nepravednoj upravno-teritorijalnoj podijeli usprkos, umjesto sedam ‘maćeha’ imali bismo sedam ‘matera’ pa bi ‘dite’ bilo prepoznato kao suvremena hrvatska povijesna regija i turistička destinacija nemjerljivog potencijala koja svima može biti ‘hraniteljica’.