Kad već tzv. uža i šira društvena zajednica preko svojih ustanova i brojnih službi propušta učiniti ono za što ih porezni obveznici plaćaju, onda stvar obično spašavaju pojedinci poput Gorana Mikasa, Poljičanina iz Vele Njive, samoukog i dragovoljnog čuvara poljičke narodne i kulturne baštine.
Mnogi će, kako to obično biva kad se traži izlika za neučinjeno, reći da ‘besposlen pop i jariće krsti’ ali takvi propuštaju uočiti da su nam nizašto sve vile, dvori i bazeni ako ne sačuvamo svoj identitet i onaj čuveni ‘genius loci’ svakog našeg malog mista koji ga čini prepoznatljivim i posebnim. I zato je ovo čime se naš Goran bavi puno više od osobne zanimacije i zabave jer osim što je to u njegovome slučaju i način života, u pitanju je i jedan potencijalno iznimno vrijedan turistički resurs koji Poljica kao bogomdanu turističku destinaciju čini posebnom.
Zbog toga bi ljude poput ovog osebujnog člana naše udruge trebalo ‘svićon tražiti’ i pružiti im svu moguću potporu kako bi ustrajali u očuvanju naših tradicija i običaja tim više što nam turizam, po svemu sudeći, postaje gotovo jedini preostali izvor egzistencije u budućnosti. No čak da ni od turizma ne bude ništa, zajednici su uvijek potrebni ‘čuvari ognjišta’ jer bez o(p)stanka ljudi na svojoj didovini propadaju i kraljevstva, pa tako ni naša nekoć slavna knežija neće biti izuzetak.
I zato kolegi Goranu Mikasu, kapa 
doli!