Iako je Županijskoj upravi za ceste bilo potrebno čak osam mjeseci za izvođenje radova na rekonstrukciji 1500 metara ceste od Strožanca do skretanja za Korešnicu, nenaviknuti na bolje svejedno čestitamo ravnatelju Petru Škoriću s nadom da ova rekonstrukcija ipak neće (p)ostati ishodišna točka premosnice zakrčenoj Jadranskoj magistrali na dionici od Stobreča do Omiša, kako je to nedavno najavio u razgovoru za portal Dalmacija danas.

Međutim, podatak da ovom nejakom cestom koju je još potkraj 19. stoljeća izgradio poljički neimar Alfons Pavić ljeti dnevno prođe u prosjeku čak 15.000 vozila, upućuje na razmišljanje o posljedicama spajanja iste na autocestu A1 iz smjera Dugopolja izgradnjom dionice čvor „Mravinci“ – čvor „TTTS“ te na Jadransku magistralu iz smjera Makarske premošćivanjem Cetine kod Omiša tim više što njena rekonstrukcija, prema Škorićevoj najavi, ne uključuje i izgradnju zaobilaznica Srinjina i Tugara nego samo Žrnovnice.

Mi razumijemo potrebu uprave ŽUC-a da u što kraćem roku i za što manje novaca iznađe načina za rasterećenje dionice Jadranske magistrale od Stobreča do Omiša, ali jednako tako bi i država morala razumijeti da ne moraju uvijek Poljičani zajedno s drugim žiteljima Poljica biti žrtve višedesetljetnog petljanja sa izgradnjom spomenute brze ceste Solin – TTTS – Omiš čija se izgradnja sada uvjetuje dobivanjem novaca iz EU fondova (formalno tzv. multimodalnošću, a posljedično Poljičanima i otočanima podjednako neprihvatljivim trajektnim pristaništem u Krilu), što više sliči na namjeru novog odugovlačenja sa njenom izgradnjom nego na namjeru brze realizacije iste s obzirom da su neke druge zaobilaznice u Hrvatskoj izgrađene našim zajedničkim novcima bez tzv. multimodalnosti i pomoći EU fondova.

Čini se, međutim, da je netko dobro procijenio kako Poljičani već odavno nisu ono što su vijekom bili, pa Poljica danas plaćaju danak teritorijalno-administrativnoj rascjepkanosti i stranačkoj zaluđenosti, pa u tom smislu i svi najavljeni cestovni zahvati u budućnosti, sa stajališta ponuđenog načina i dinamike realizacije, Poljicima dugoročno donose više štete nego koristi. Istovremeno, struku, a napose domaću pamet koja posjeduje potrebno znanje i iskustvo, nitko nizašto ne pita!