Iako su Poljica zajedno s gordim Mosorom pružila utočište Prvom mosorskom partizanskom odredu, a Poljičani činili više od trećine njegovih prvih boraca podarivši mu i prve zapovjednike, u novinskom osvrtu na obilježavanje 77. obljetnice osnivanja Prvog mosorskog partizanskog odreda održane jučer, 16. ožujka 2019. na gradskom groblju Vrisovci u Omišu, nema ni spomena Poljica, pa se tako i ovoga puta Poljičani i Poljica izgubiše u sintagmi ‘omiški borci’, ‘žrtve Omišana u obrani od fašističkog okupatora, ‘borci iz Omiša’ i tome slično.
 
Ovom primjedbom ne aludiramo ni na kakvu antipoljičku zavjeru, još manje na potrebu prebrojavanja žrtava po osnovi zemljopisnog podrijetla ili na antagonizam prema Omišu, nego naprosto ukazujemo na polagano ali neumitno nestajanje poljičkog identiteta kao posljedicu nepostojanja Poljica kao političkog subjekta. Bilo bi, naravno, korektno prema mnogobrojnim poljičkim žrtvama u Drugom svjetskom ratu, naročito zbog pokolja više stotina nevinih u Gatima i Docu Donjem, da se barem u komemoriranju spomene ime njihovog zavičaja napose iz razloga što se Poljica ni na koji način nisu okoristila značajnim doprinosom pobjedi nad fašističkim okupatorom.
 
Naprotiv, po završetku Drugog svjetskog rata Poljica su za svoj doprinos pobjedi nad fašizmom ‘nagrađena’ ukinućem vlastite općine i razdiobom poljičkog teritorija između tadašnjih općina Omiš, Split i Sinj, a slično su prošla i u svojoj državi početkom devedesetih kad su iznova ostala bez svoje općine dodatno rascjepkana između čak sedam gradova i općina iako su Poljičani opet u velikom broju bili na braniku svoje domovine. Ukratko, čini se da su Poljičani uvijek rado viđeni kad god je potrebno ginuti za slobodu, ali bez prava da uživaju blagodati te iste slobode pod svojim barjakom i svojim imenom.
Facebook Komentari