EVO ZAŠTO JE VAŽNO ZAŠTITI I OČUVATI POLJIČICU

Upisom u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske u studenome 2023. poljičica je dobila status zaštićenog nematerijalnog kulturnog dobra Republike Hrvatske.

Evo zašto je to važno:

zato što je poljičica poseban oblik zapadnog ćiriličnog pisma koji se razvio i koristio u Poljicima
zato što je poljičica materinje pismo nebrojenim naraštajima Poljičanki i Poljičana u dugom vremenskom razdoblju od 11. do 20. stoljeća
zato što je poljičica službeno pismo nekoć slavne Poljičke knežije koja je trajala punih šest stoljeća
zato što su poljičicom ispisani mnogi poljički grebi, prazi i toprazi
zato što dokumenti ispisani poljičicom spadaju u kolijevku jezične pismenosti i uljudbe na hrvatskim prostorima jer čuvaju znanja i pravne običaje, folklorne i običajne prakse, a među njima su svakako najvažnije redakcije Poljičkog statuta
zato što je poljičicom ispisano na tisuće administrativnih i privatnih spisa najraznovrsnije tematike od pravne do povijesne, od matica rođenih, umrlih i vjenčanih preko misala, zbornika i bratimskih zapisa do kupoprodajnih ugovora, darovnica, privatnih pisama, oporuka, recepata i ljekaruša
zato što se u svim poljičkim župama stoljećima koristila isključivo poljičica kojom su pisali popovi glagoljaši ali i franjevci i svi pismeniji ljudi
zato što je poljičica pismo koje nas povezuje s našom prošlošću, našim korijenima i našim vrijednostima i koje nam može pomoći da bolje razumijemo vlastitu povijest, kulturu i jezik
Zato što je poljičica zbog svoje sveprisutnosti u životu Poljičana postala čvrsto identitetsko obilježje stanovništva poljičkoga kraja ali i poveznica s drugim hrvatskim prostorima
zato što je upisom poljičice u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske ostvaren važan preduvjet njezinoga očuvanja, daljnjega razvoja i implementacije u različitim društvenim i gospodarskim sferama
zato što je umijeće čitanja, pisanja i tiskanja poljičice zalog opstojnosti poljičkoga identiteta jer kao što poljičice nema bez Poljica tako ni Poljica nema bez poljičice
zato što se zauzimanjem za poljičicu na primjeren način odužujemo pređima koji su se ponosili svojim poljiškin pismon koje su nazivali poljiška glagoljica ili poljiška azbukvica (a koje mi danas nazivamo poljičicom – op. a.) pa bi užali reć: „Ko uz šćavsko (latinsko) pismo ne zna štit glagoljicu, nije pravi Poljičanin!“ (F. Ivanišević, „Poljica – život i običaji“ 8/2, 290, 291)