U prikupljanju građe za „Poljički rječnik“ koji je, hvala na pitanju, u poodmakloj fazi nakon gotovo pune četiri godine nastajanja tijekom kojih smo moji suradnici i ja zavirili u mnoge poljičke libre i spise te još brojnije zapise o Poljicima od kojih me mnogi ostaviše bez daha, za ovu sam priliku izdvojio jedan zapis iz libra Vladimira Mošina (Ćirilski rukopisi Jugoslavenske akademije, 1-2, JAZU, Zagreb, 1952-1955.) zaveden pod oznakom „Ic 53 (Kukuljević br. 578)“ i to zbog rečenice označene žutim koju vam podastirem na uvid sa zamolbom da je pročitate naglas. Dakle: „spisi o odnosima Poljica s Venecijom i Austrijom“

Da, dobro ste pročitali i dobro su čuli oni oko vas ako ste to dovoljno glasno učinili, pa im sada otkrijte i podatak kako je ove riječi zapisao ni manje ni više nego slavni Ivan Kukuljević Sakcinski, hrvatski povjesničar, književnik, bibliograf i političar (1816 –1889). Zato vas molim da još jednom bez ustručavanja pročitate istu rečenicu s naglaskom na riječ ‘odnosima’ jer vjerujem da i vama to zvuči jednako nestvarno kao i meni, pa ponovimo: „spisi o ODNOSIMA Poljica s Venecijom i Austrijom“!

Za bolje razumijevanje fenomena na koji ovime želim ukazati, pokušajte se usredotočiti na činjenicu da je na povijesnoj vjetrometini između Istoka i Zapada, na nevelikom prostoru omeđenom Cetinom i Žrnovnicom, Mosorom i Jadranskim morem, stoljećima opstajala jedna mala seljačka zajednica koja je u srednjovjekovnome mraku ili točnije u razdoblju od 1334. do 1672. kako spis navodi, izgradila posve životne odnose s tadašnjim svjetskim velesilama, Venecijom i Austrijom, kao i sa ovdje nespomenutim Otomanskim carstvom, o čemu svjedoči ne samo ovaj nego i brojni drugi povijesni izvori i dokumenti.

Nasuprot tome, u razdoblju od 1992. do danas, i k tome još u svojoj vlastitoj domovini, Poljica (ili ono što je od Poljica preostalo) ne uspjevaju uspostaviti niti dijalog, a nekmoli ravnopravne odnose sa sebi nadležnim gradovima i općinama, a o nekom suvislom odnosu s matičnom državom da i ne govorimo s obzirom na činjenicu da za državu Hrvatsku nekoć slavna Poljička knežija i Poljica jednostavno – ne postoje!

Pogrešno bi, međutim, bilo zaključiti da su nekadašnje svjetske velesile bile blagonaklone prema jednoj maloj seljačkoj zajednici više negoli je to, svemu usprkos, današnja hrvatska država već je jedina prava istina da su naši pređi, za razliku od svojih današnjih potomaka, dakle tebe koji/koja ovo čitaš, mene koji pišem i naših suvremenika, bili upućeni jedni na druge i živjeli jedni za druge, a svi zajedno za svoju Poljičku knežiju za koju su bili spremni i umrijeti, pa su i drugi to prepoznavali, poštovali i uvažavali svjesni činjenice da gabarit tijela ne uvjetuje srčanost i snagu duha u njemu.

Ne znam za vas, ali mene ova i njoj slične spoznaje o pregnuću naših pređa i njihovome gordom držanju pred duždom, cesarom i sultanom više posramljuje nego što mi godi bez obzira na neizmjeran ponos koji osjećam, pa sve one koji se prigodno busaju o šuplja poljička prsa, a pri tome bespogovorno pristaju na mrvice sa tuđih stolova molim da barem pokušaju razumijeti ovo o čemu govorim. I to ne zbog mene jer ja toga napora nisam vrijedan nego zbog svih onih kostiju koje se u zemlji poljičkoj prevrću u potrazi za konačnim spokojem dok čekaju da netom spomenutima ponešto od navedenog napokon dođe iz guzice u glavu. (Ante Mekinić, svibanj 2019.)  

Facebook Komentari