Udruga Savez za Poljica osnovana je s namjerom da nekadašnjoj Poljičkoj knežiji vrati stari sjaj, a Poljičanima i drugim žiteljima Poljica pruži novu životnu i radnu perspektivu. Jedan od najvažnijih načina za postizanje toga cilja je skrb o našoj sveukupnoj kulturnoj baštini, a napose onoj nematerijalnoj – starim knjigama, pismima, pravnim i drugim dokumentima, starim fotografijama itd. – što podrazumijeva evidentiranje te stručnu obradu i pohranu spomenute baštine kako bismo spriječili njeno dalje propadanje i otuđivanje.

Upravo o tome govori zanimljiv i nadasve poučan tekst uglednog splitskog profesora i diplomiranog arhivista dr. sc. don Slavka Kovačića objavljen u godišnjaku Poljičkog dekanata „Poljica” (dvobroj 6-7 iz godine 1981.-1982, stranice 46-49) pod naslovom “Što učiniti sa starim knjigama i spisima svoje obitelji?” koji u cijelosti prenosimo u nastavku. U svom tekstu autor upozorava na nužnost očuvanja nematerijalne baštine u Poljicima, a namijenjen je u prvom redu onima koji baštine bilo kakve pisane dokumente ili knjige.

Stoga pozivamo sve one koji posjeduju ponešto od navedenog da se za savjete i stručnu pomoć obrate Povjerenstvu za Poljički arhiv osnovanom pri našoj Udruzi i to pismom na e-adresu info@poljica.hr ili pozivom na broj 095 5691 601.

Prof. dr. sc. don Slavko Kovačić: ŠTO UČINITI SA STARIM KNJIGAMA I SPISIMA SVOJE OBITELJI?

Vremena i ljudi odnose se prema knjigama i spisima različito. U nekim se razdobljima više, a u nekima manje do njih držalo i drži. Neki tvrde da knjiga danas gubi na važnosti. U središte pažnje, kažu, dolazi slika i živa riječ s filma, osobito preko televizora u koji današnji čovjek satima zuri prepuštajući se nerijetko bez osobnog razmišljanja i zdravog kritičkog odnosa zavodljivosti tog novog idola. To je očita činjenica, ali svejedno knjizi nije odzvonilo. Školska djeca nose sa sobom sve punije torbe knjiga, a kupuju ih, čitaju i studiraju i odrasli. Knjiga od čovjeka traži veći misaoni napor nego zgodno sastavljen televizijski program, ali baš u tome i jest prednost knjige. Knjiga prisiljava čovjeka da više misli svojom glavom, da se kritički postavlja, razlučuje, vrednuje.

Ni stare poderane knjige nisu za bezobzirno bacanje u vatru. Nisu to uvijek ni one praktične namjene, koje su već davno zamijenile nove suvremenije i u svakom pogledu savršenije. Stare svejedno mogu zadržati vrijednost svjedočanstva svoga vremena. Izraz su pojedinog stupnja kulturno-povijesnog razvoja. Mogu nam možda nešto zanimljivo reći o usta­novama, zajednicama i pojedincima, kojima su služile. S toga gledišta mogu čak imati veću vrijednost sada nego su je imale u svoje doba kad su tiskane, kupovane i čitane u redovitoj upotrebi. Uz to, neka stara izdanja su i prava rijetkost, možda jedini sačuvani primjerci, pa su zbog toga dragocjene.

Knjige su i danas dosta skupe. Nekoć su bile daleko skuplje, a na našem jeziku i rijetke. Kupovali su ih učeni ili barem koliko-toliko školo­vani ljudi, a takvi su živjeli uglavnom u gradovima. Ipak su stizale i u naša sela. Bogoslužne i neke druge službene knjige kupovale su i seoske crkve. Hrvatske bogoslužne knjige tiskane glagoljicom i latinicom (misale, evanđelistare, obrednike i sl.) najviše baš seoske crkve. Neke službene (npr. brevijare), zatim priručne bogoslovske, pa razne nabožne i poučne knjige kupovali su i pojedini svećenici, a u prošlim stoljećima svećenika je u našim južnohrvatskim krajevima, a naročito u poljičkim selima, bilo mnogo. Uz svećenike, koji bi više puta kroz cijeli život ostajali bez posebne službe u svojim rodnim kućama, naučili bi čitati i pisati i neki njihovi ukućani, pa bi se i oni služili nabožno-poučnim knjigama. Sve u sve, u našim poljičko-radobiljskim selima knjiga nije bila nepoznata ni u prošlim stoljećima.

Naši su stari popovi glagoljaši svoje knjige cijenili i brižno čuvali. Ostavljali su ih oporukom jedan drugomu, stric sinovcu, prijatelj prijatelju.

Tako su prelazile iz ruke u ruku gotovo neoštećene kroz više pokoljenja, a ipak ostajale u istoj kući, odnosno u istom selu ili kraju. Dok je bilo glagoljaša, nisu se gubile. Poslije, svećenici su svršavali visoke škole, učili latinski i strane jezike, kupovali učena i obična priručna izdanja na tim jezicima. Kao narodni ljudi promicali su i narodnu knjigu, kupovali cijele nizove izdanja književnih djela Matice hrvatske i drugih izdavača, ali stare, naslijeđene iz glagoljaških vremena, nisu, nažalost, svi znali dovoljno cijeniti i čuvati. Ni one u crkvi, ni one u svojim kućama. Istina je, nije lako većem broju knjiga osigurati prikladan smještaj. Zbog toga su stare nerijetko svršavale u kakav zakutak u podrumu ili potkrovlju. Morale su činiti mjesto novima koje su bile u redovitoj upotrebi. U tim zakucima prašina, vlaga, miševi i drugi štetočine činili su svoje.

Što da onda rečemo za male, ali katkad vrijedne knjižnice naših starih glagoljaša u kućama, iz kojih u novija vremena nije više bilo svećenika, a nekoć su stoljećima bile »misničke kuće«? Takvih u Poljicima ima mnogo. Poslije smrti posljednjeg svećenika iz tih kuća obično su se za prvih neko­liko pokoljenja njihove knjige čuvale u kakvoj tvrdoj škrinji pod ključem kao kućna dragocjenost i svetinja. Knjiga i obiteljskih spisa (oporuka, pogodbi, kupoprodajnih i drugih ugovora) imale su, naravno, i one kuće, koje nikad nisu bile »misničke«. Dapače, uglednije obitelji u Poljicima iz kojih su se birali razni poljički dužnosnici, knezovi i drugi, bilo seoski, bilo cijelih Poljica, imale su kod sebe spisa pa i knjiga od općeg značenja. U početku se ništa od toga nije otuđivalo. Koliko su samo brige uložili i uz kolike su opasnosti neki poljički svećenici i težaci spašavali tzv. »škrinju poljičku« s najvažnijim dokumentima u vrijeme »rasuća Poljica«, u času francuske odmazde godine 1807. Prenijeli su je iz Gata na drugu stranu Mosora i brižno je krili pred francuskim i poslije austrijskim vlastima. A poslije, u mirnim i bezopasnim vremenima »rasuše se« mnogi od tih i pravo mnoštvo drugih dokumenata. Tko zna kamo su sve odlazili, koliko ih se i gdje danas čuva?!

Knjige i spisi spadaju u pokretnu imovinu. Lako promijene gospodara i odu daleko u nepovrat, tako da im se izgubi svaki trag. Ljudi pohlepni za takvim stvarima, koji ih na razne poštene i možda manje poštene načine izvlače i odnose iz naših kuća i mjesta, vrzaju se već stotinjak godina po našim krajevima. Možemo općenito reći da su ih prije teže izvlačili od naših nekadašnjih nepismenih težaka nego u novije vrijeme od mnogih, koji se smatraju školovanim i pametnim ljudima. Čudno je, ali istinito, da se nađe takvih koji dobronamjernom domaćem čovjeku koji bi te knjige i spise htio samo pregledati i možda ponešto iz njih zabilježiti, neće tih knjiga ni pokazati nalazeći razne izgovore, a olako će ih prodati kojekakvom »kupcu« za veću ili manju svotu novaca i još će misliti da su napravili dobar i koristan posao, dok su, ustvari, upropastili ono, što se novcem ne može procijeniti.

Očito, nije lako te stare knjige, spise i neke druge vrijedne predmete trajno čuvati, zaštititi od oštećivanja, propadanja i možebitnog nestanka. Još teže je točno procijeniti njihovu stvarnu vrijednost, razlučiti vrijedno od nevrijednoga, ono što treba svakako sačuvati od onoga što uopće ne zaslužuje posebnu brigu, knjige i spise pravilno popisati i srediti. Za taj se posao traže stručnjaci. Za takvo sređivanje i čuvanje najbolje uvjete imaju, naravno, ustanove, koje se tim poslovima bave, a to su biblioteke, arhivi i muzeji. Kad stare knjige, spisi ili predmeti uđu u njihove popise i spremišta, neće više lako propasti. O njima se brine zajednica. Štiti ih zakon. S njima dalje postupaju stručnjaci. Ostaje zapisano i to od koga su i kada preuzete, tko ih je toj ustanovi dao ili uz neku odštetu ustupio. Svaka knjiga u biblioteci, skupina spisa u arhivu ili predmet u muzeju dobivaju svoje točno određeno mjesto i posebnu oznaku. Kad ustreba, mogu se bez poteškoće pronaći, dati zainteresiranima na uvid u službenoj čitaonici gdje to pod kontrolom mogu čitati i po potrebi izuča­vati. Najsretniji je slučaj kad se sve to čuva u takvim ustanovama koje su baš nadležne za pojedino područje, npr. za razne spise iz Poljica to je Historijski arhiv u Splitu, ili za one crkvene naravi Nadbiskupski arhiv u Splitu; za muzejske predmete to je Muzej Poljica bilo onaj već postojeći, crkveni, u Gatima, bilo budući, državni, o čijem se osnivanju ozbiljno radi. U takvim ustanovama sve ostaje naše, u nas, za nas i za naša buduća pokoljenja, a što svrši u ruke pojedinih privatnika najčešće je zauvijek izgubljeno. Možda taj pojedinac, koji skuplja ili kupuje, ima najbolju namjeru; ne misli to dalje prodavati, nego pažljivo čuvati. Samo, pitanje je da li će takvih shvaćanja, namjera i osjećaja biti njihovi mlađi: djeca, unuci, praunuci i kamo će to s vremenom svršiti? Koliko je već dragocjenih stvari na taj način nestalo u plamenu!? U najboljem slučaju sve se to rasprši na razne strane, tako da više nije moguće ustanoviti gdje se ta svjedočanstva prošlosti naših kuća, sela i krajeva nalaze. Pri­rodno ih je tražiti ne kod pojedinaca koji sele tamo-amo po svijetu, koji umiru, čije se stvari onda dijele i raznose, nego kod ustanova koje trajno ostaju u našem kraju i u našem narodu. Zato je bolje takvim ustanovama i najvrednije stvari darovati nego kakvom privatniku prodati možda i za skupe novce. Uostalom, to nikada neće biti veliki novci, a o kolikoj god se svoti radilo ne može nadoknaditi gubitak kulturnih vrijednosti. Neće biti zgorega spomenuti da i neke od navedenih ustanova raspolažu makar i skromnim sredstvima za otkup starih knjiga, spisa ili predmeta, a njima prodano nije propalo nego je spašeno i osigurano za budućnost.

Reći će netko: nije ni u tim ustanovama sve tako sjajno. Zbilja, mnoge su od njih u dosta teškim uvjetima. Nemaju dovoljno prostora ni stručnog osoblja, ni potrebnih sredstava. O tim poteškoćama arhiva i biblioteka u Splitu više puta se pisalo u novinama. Uza sve to nije sve ni tako crno i loše. Makar i u teškim uvjetima one uglavnom na zadovo­ljavajući način ispunjavaju svoju svrhu. Osoblje tih ustanova i u takvim uvjetima s povećanim zalaganjem i naporima uspijeva sve sačuvati, a većim dijelom i sređivati, obrađivati, a ponešto i objaviti.

Na kraju, nekoliko primjera, koji nam pokazuju, kako nevalja i kako je bolje postupati.

Za prvi negativni primjer ne navodimo imena mjesta i osoba (a možda bi za ukor i trebalo!). Našao sam se, ima od tada možda i desetak godina, nekom zgodom u jednom poljičkom selu, u maloj crkvi, koja nije župska nego pripada jednom zaselku. O toj crkvi mi govori, u nju me uvodi i pokazuje mi sve čovjek zaista dobar, bistar i okretan. Rodom je iz toga zaselka, a živi u gradu, ali je u stalnoj vezi sa svojim rodnim mjestom i sudjeluje u svakom korisnom zajedničkom pothvatu. Crkva, o kojoj je riječ, stara je više od 300 godina. Za nju se stoljećima brinula pobožna bratovština. Brine se i sad. Sasvim su je obnovili izvana i iznutra, ali, nažalost, bez savjetovanja sa stručnjacima za starine (a Zavod za zaštitu spomenika kulture u Splitu u takvim slučajevima daje besplatne savjete i upute!). Građevinske su poslove, treba priznati, dobro izveli. Zlo je u tomu, što su npr. na pod povrh starih kamenih ploča stavili šarene kuhinjske pločice, a kamene površine na stupovima i lukovima premazali bojom, i to dosta kričavom. Da stvar bude sasvim žalosna, moj vodič dodaje: »Sami smo radili i osigurali glavninu sredstava (što je zaista pohvalno), a nešto smo i prodali iz crkve da bismo podmirili troškove.« »Ma što ste prodali?« – upitam neugodno iznenađen. On će na to sasvim mirno, ne uvideći da bi bilo što nezgodno: »Ono što je bilo starih knjiga i pisama naše bratovštine jer sad imamo sve novo.« »Kome ste to prodali?« – priupitam. Odgovor me je do kraja ražalostio. Prodali su nekom privatniku. Piši: zauvijek propalo!

Drugi slučaj počinje kod novog vlasnika. U staroj splitskoj kulturnoj ustanovi, biblioteci Centralnog bogoslovskog sjemeništa, molim bibliotekara da mi – ako u biblioteci postoji – dade na uvid stari Kašićev »Ritual rimski« tiskan u Rimu godine 1640. Donio mi je ponešto oštećen primjerak. Hrbat je na vrhu malo poderan, nema naslovne stranice, ali inače je knjiga cijela, a originalne kožne korice još se sasvim čvrsto drže. Po običaju, najprije gledam prve i zadnje stranice, tražim nema li na njima štogod zabilježeno, što bi govorilo o sudbini ove knjige, tko joj je bio vlasnik i gdje se je prije nalazila. Nije trebalo dugo tražiti. Na praznoj stranici prije početka predgovora tri su bilješke koje su u različito vrijeme zapisale tri različite ruke starim poljičkirn pismom, tzv. bosančicom. Prva kaže: »Ovo su knjige svetoga Luke«. Druga je već određenija: »Ovo su knjige svetoga Luke iz Trbuov«. Treća, valjda najmlađa, ujedno je i najpotpunija: »1808. Ovo je libar Svetoga Luke iz sela Terbuov brez kojega ne može biti ova crkva«. Stvarno, bez te knjige sakramentalnih obreda, molitava i raznih blagoslova nije mogla nijedna crkva, pa ni crkva sv. Luke u malom selu i župi Trnbusi. Kad su poslije izašla nova izdanja obrednika, izdanja prikladnijeg oblika i veličine, na suvremenijem jeziku, to je prvo izdanje izašlo iz upotrebe. Sačuvalo se je više primjeraka prvog izdanja, koje je – napomenimo usput – jedno od prvih izdanja obrednika na narodnim jezicima uopće u Katoličkoj crkvi. Ipak je malo naših seoskih crkava sačuvalo svoj primjerak. Većinom su ga izgubile. Nije od njega ni lista ostalo. Primjerak crkve sv. Luke iz sela Trnbusa sačuvao se, i to možda upravo zahvaljujući činjenici što je – ne znamo točno kad ni kako – dospio u spomenutu biblioteku gdje se bolje čuva nego bi se čuvao u samim Trnbusima, koji su više puta za cijeli niz godina znali ostati bez svoga župnika, a tko bi onda mogao voditi stalnu brigu o crkvenim knji­gama, pogotovo onim starima, koje više nisu u upotrebi? Uostalom, moramo priznati, da ima zaista malo seoskih župa koje za čuvanje spisa i knjiga imaju propisne metalne ormare, u koje ne bi mogli prodrijeti štetočine, i prikladnu prostoriju osiguranu od vlage, ljetne vrućine, pretjerane svjet­losti i drugih nepogodnosti. U svakom slučaju, »Libar sv. Luke iz sela Trbuov« ostaje kao skromni, ali trajni spomenik te male poljičke župe* iako je promijenio vlasnika jer novi vlasnik nije bilo tko, nego naša zajednička crkvena ustanova koja je upravo ustanovljena za čuvanje takvih knjiga i toj svrsi trajno služi.

Očito, novac je uvijek i posvuda bio i bit će najnestalnija ljudska vrednota. Nestalno je i svako drugo vlasništvo. Lako propadnu spomenici, pa i oni od bronce i kamena, a pogotovo krhki listovi knjiga i spisa. Zato je dobar posao učinio ne tko za takve stvari dobije određenu svotu novca nego onaj tko se na vrijeme pobrine da barem vrednije kulturno-povijesne spomenike i značajnija pismena svjedočanstva prošlosti koja je od svojih starih baštinio, na pravom mjestu sačuva za buduća pokoljenja.

Tekst priredio za objavljivanje: Ivica Čotić, član SZP

Facebook Komentari