Sredinom svibnja 2017. u Splitu je boravio jedan od najpoznatijih povjesničara osmanologa prof. dr. Michael Ursinus (67), profesor emeritus i dugogodišnji predavač i profesor islamistike i osmanistike na sveučilištima u Birminghamu, Freiburgu i Heidelbergu, te presjednik Međunarodnog udruženja osmanista (CIÉPO).

U suradnji s prof. Ursinusom pokrenut je i projekt radnog naslova „Povijest Splita i Klisa u vrijeme Osmanskog Carstva“. Poljičanima i štovateljima poljičke baštine posebno je zanimljivo i drago što je prof. Ursinus u Splitu izučavao osmanske dokumente vezane ponajviše za Poljica, a koji su pohranjeni u zbirci osmanskih dokumenata Nadbiskupskog arhiva u Splitu. Riječ je o velikoj zbirci od preko 500 dokumenata i svi se odnose na Poljica. Do sada je ta dragocjena zbirka vrlo malo istraživana. Njome se temeljitije bavio jedino ugledni hrvatski orijentalist Sulejman Bajraktarević i to pred gotovo sedam desetljeća, o čemu je napisao članak Turski dokumenti gradske biblioteke i Kaptolskog arhiva u Splitu objavljen u Ljetopisu JAZU i to u 57. knjizi Ljetopisa izdanoj za godine 1949–50. Da bi se dobila jasnija slika o udjelu poljičkih dokumenata osmanskog doba treba navesti da i Arheološki muzej u Splitu posjeduje zbirku od pedeset i četiri osmanska dokumenta. I u ovoj zbirci, kao i u spomenutoj zbirci Nadbiskupskog arhiva, svi dokumenti odnose se upravo na Poljica. O njima je također pisao spomenuti Sulejman Bajraktarević u članku Turski dokumenti u splitskom Arheološkom muzeju i u franjevačkom samostanu na Visovcu objavljenom 1952. u Starinama JAZU.

Vraćajući se na dokumente u Nadbiskupskom arhivu treba spomenuti kuriozitet da ih je najvjerojatnije prikupio dr. Francesco Carrara, svećenik, arheolog i ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu, jedan od najistaknutijih kulturnih djelatnika Dalmacije sredinom 19. stoljeća. Za njega dr. sc. Marko Špikić u svojoj knjizi Francesco Carrara polihistor, antikvar i konzervator (1812.–1854.) navodi: „Kada se u nedjelju 17. kolovoza 1845. po svršetku nastave uputio u Poljica, interes mu nije bio usmjeren samo prema kamenim spomenicima (ruševine u Gardunu) nego i prema spisima. Tako je u Dubravi i Gornjem Docu skupio turske dokumente koje je, došavši 12. rujna u Beč, uz Hügelovu pomoć 29. rujna predao čuvenom orjentalistu Hammeru-Purgstallu na tumačenje.“

Sulejman Bajraktarević je pregledavajući zbirku osmanskih poljičkih dokumenata u splitskom Nadbiskupskom arhivu ustvrdio „da su dokumenti bili znalački grupisani, svrstani i numerirani“. To nimalo ne čudi ako se zna da je barun Joseph von Hammer-Purgstall ni manje ni više nego „otac orijentalistike“. Znakovito je da su i tada, sredinom 19. stoljeća u rukama Hammer-Purgstalla, i danas dospjevši u ruke prof. Ursinusa, poljički dokumenti privukli pozornost najistaknutijih europskih stručnjaka.

Sulejman Bajraktarević je manji dio isprava Nadbiskupskog arhiva preveo na hrvatski jezik. Fotokopije prijevoda čuvaju se u Nadbiskupskom arhivu u Splitu i u Orijentalnom institutu u Sarajevu. No za te se prijevode slabo zna i malo su korišteni.

Sedamdesetih godina 20. stoljeća ponovo se poljičkim osmanskim dokumentima iz Nadbiskupskog arhiva u Splitu bavio bosanski akademik i direktor Orijentalnog instituta u Sarajevu Avdo Sućeska. Godine 1971. u drugom broju Poljičkog zbornika, objavio je članak O položaju Poljica u Osmanskoj državi, a u trećem broju Poljičkog zbornika izašlom godine 1978. objavio je članak O posjedovnim odnosima u Poljicima u svijetlu poljičkih turskih isprava. I jedan i drugi članak temelje se u velikoj mjeri na poljičkim osmanskim dokumentima Nadbiskupskog arhiva u Splitu.

Sve dosad izneseno potvrđuje da je upravo zbirka osmanskih dokumenata Nadbiskupskog arhiva u Splitu i brojnošću i sadržajem iznimno važna za poznavanje povijesnih prilika u Poljicima, a time i u čitavoj Dalmaciji, pa i šire, tijekom osmanskog razdoblja.

Angažman prof. Ursinusa od posebnog je značenja za Poljica. Naime Poljica su bila u sastavu Osmanskog carstva od 1540. do godine 1699. Dakle preko stoljeće i pol. Povijest Poljica prije toga doba vrlo dobro je osvijetljena arhivskom građom pisanom latinskim, talijanskim ili hrvatskim jezikom (pismom bosančicom). Još bolje je poznata povijest Poljica u 18. stoljeću kad je arhivska građa još brojnija, pogotovo ona na hrvatskom jeziku pisana bosančicom. No osmansko razdoblje (dakle 16. i 17. stoljeće) ostalo je vrlo slabo poznato. Razlog leži u činjenici da se arhivskom građom iz osmanskog razdoblja nedovoljno bavilo jer kod nas postoji vrlo mali broj stručnjaka koji su u stanju čitati osmanske dokumente za što je potrebno izvrsno poznavanje arapskog, perzijskog i turskog jezika i pisma. O dosadašnjem minimalnom korištenju te građe rječito govori činjenica da je od svih istraživača poljičke prošlosti jedino Alfons Pavić u svoje kapitalno djelo Prinosi povijesti Poljica tiskano u Sarajevu davne 1903, uvrstio veći broj transkribiranih dokumenata iz doba osmanske vladavine u Poljicima (i to onih iz spomenute zbirke Arheološkog muzeja u Splitu). Ima li se na pameti da iz razdoblja osmanske vladavine postoji vrlo mali broj izvornih poljičkih dokumenata pisanih bosančicom jer su Osmanlije u velikoj mjeri oktroirale vlast poljičkih dužnosnika (velikih knezova, vojvoda, knezova katunara i poljičkog Stola), upravo su dokumenti koje su izdavali osmanski dužnosnici (emini, kadije, sandžaci i drugi) ključni za razumijevanje zbivanja u tom presudnom razdoblju poljičke prošlosti. Ti dokumenti dosad nisu sistematski obrađivani. Zato vrlo raduje uključivanje prof. Ursinusa u sustavno istraživanje osmanskih dokumenata koji se odnose na Poljica. Poljičani su ponosni da se stručnjak takvog znanstvenog formata bavi baštinom koja se tiče njihova kraja. I pored nekoliko inicijativa za sustavno prikupljanje poljičke arhivske građe, do dana današnjega nije bilo sreće da se utemelji institucija koja bi se o toj građi na pravi način brinula i obrađivala je. I danas se daleko najveći broj arhivske građe nalazi u privatnim zbirkama u Poljicima i drugdje, često izložen opasnosti da bude uništen. Također se i važan dio arhivske građe koji se tiče osmanskog razdoblja još uvijek nalazi u privatnim rukama – po poljičkim obiteljima i kod zaljubljenika u poljičku prošlost. Zato bi bilo višestruko korisno kada bi se ostvarila poveznica između istraživanja prof. Ursinusa i kruga znanstvenika koji s njim surađuju s jedne strane te lokalne poljičke zajednice s druge strane, što bi otvorilo mogućnost da se istraživanje proširi i na građu koja se još uvijek nalazi ‘zagubljena’ na terenu. U tom smislu voditelji i članovi Inicijative za osnivanje Saveza za Poljica izražavaju spremnost da se uključe u ovaj i druge slične projekte kako bi se na optimalan način evidentirala, zaštitila i prezentirala cjelokupna povijesna građa u Poljicima i o Poljicima na korist znanstvene zajednice i Poljica samih.

izv. prof. Jurica Matijević, konzervator-restaurator, član Inicijative Saveza za Poljica