„Sve u ovoj državi na njezinu korist govori, i pogled na nju i način njihove uprave. Ništa pravilnijeg i marljivijeg od njihova poljotežanja, ništa pristojnije od njihovih sela i ništa pravičnije od njihovih uredaba“, o Poljicima je u svojim memoarima zapisao Napoleonov maršal Marmont

Piše: Ante Mekinić

Poljica, krajolik iznimne ambijentalne ljepote, duhovne i povijesno-kulturne spomeničke baštine, zemljopisno određuju rijeke Cetina na istoku i Žrnovnica na zapadu, Jadransko more s juga, te obronci Mosora sa sjevera. Zbog dramatičnih reljefnih promjena razlikuju se Gornja (zagorska), Srednja (završka) i Donja (primorska) Poljica. Sveukupan poljički prostor površine 250 km četvornih, područje je velikog turističkog potencijala i pravi mali povijesno-kulturni i ekološki rezervat u srcu Dalmacije.

Na prostoru Poljica punih šest stoljeća postojala je samouprava poljičkoga puka poznata pod nazivom Poljička republika, knežija, provincija, župa ili općina, čije se unutrašnje ustrojstvo vlasti temeljilo na njezinoj trodiobi. Zakonodavna vlast bila je u nadležnosti Narodne skupštine ili zbora, dok je izvršnu i sudsku vlast obavljao Poljički stol na čelu s Velikim knezom, kojega je svake godine na Dan sv. Jurja biralo 12 malih knezova ili katunara.

Vrhunac političkog i kulturnog dosega drevne Poljičke republike čuveni je Poljički statut tzv. Poštovani pisan bosančicom na hrvatskom jeziku (na štokavskom i mjestimično na čakavskom narječju), čiji najstariji sačuvani rukopis pohranjen u arhivu HAZU u Zagrebu potječe iz 1440. godine. Ovaj zakonik običajnog prava jedan je od najstarijih i najvažnijih hrvatskih povijesno-pravnih spomenika.

Duhovno i socijalno ozračje ove male seljačke republike ponajbolje izražava srednjovjekovni doživljaj ljudskih prava u Poljicima sažet u statutarnu premisu „neka svak more živ biti“. Tu veličanstvenu ideju punu socijalnog i etičkog senzibiliteta koja je dugo snažila vjeru naroda u snagu svoje zajednice, Poljičani su ozakonili još 12. listopada 1676. godine povijesnom odlukom svoga plemstva, didića i vlastele, da će „biti vazda u sklad siromaški“. Usporedbe radi, tek 272 godine poslije organizacija Ujedinjenih Naroda u New Yorku usvaja Povelju o pravima čovjeka!

Iako su Poljica još 1750. godine imala visoko učilište za popove glagoljaše koji su skrbili o duhovnosti zajednice i opismenjavanju puka, povijesne okolnosti uvjetovale su da se pravo na vlastiti način života i krvlju brani. Zato u svijesti puka i danas živi legenda o Mili Gojsalić, poljičkoj Juditi iz doba borbe protiv Turaka koja personificira sva poljička junaštva, ali i žrtve poljičke opstojnosti. Isto doba proslavilo je i Žarka Dražojevića, junaka kojemu je grad Split 1508. godine iskazao čast da kao prvi svjetovni velikaš bude pokopan u katedrali sv. Dujma.

Osobitost poljičkoga identiteta dojmila je mnoge, pa tako i ruskog znanstvenika Mihaila Pavloviča Alekseeva (1896. – 1971.) koji piše o slavenskim (poljičkim) izvorima Utopije (Louvain, 1516.) Thomasa Morea. K tome, sam Thomas More (1478. – 1535.) poljičke popove glagoljaše oduševljeno naziva Poly(it)eritu, tj. onima koji istovremeno rabe više pisama (glagoljicu, ćirilicu i latinicu). Konačno, i Napoleonov maršal Marmont, zadivljen Poljicima čiju posebnost upravo Francuzi vojno dokinuše 1807. godine, u svojim je memoarima zapisao: „(…) Sve u ovoj državi na njezinu korist govori, i pogled na nju i način njihove uprave. Ništa pravilnijeg i marljivijeg od njihova poljotežanja, ništa pristojnije od njihovih sela i ništa pravičnije od njihovih uredaba“.

Rado ističući svoju zavičajnu pripadnost uzrečicom „di ko nika, tu i obika“, suvremeni Poljičani živo baštine duh drevnih Poljica, od osnivača hrvatske kraljevske krvi s početka XI. st. do brojnih plemenitaša i pučana, knezova i vitezova znamenitih po junaštvu u obrani poljičke samobitnosti. Među Poljičanima novijega doba ističu se pak historiograf Alfons Pavić pl. Pfauenthal (1839. – 1919.), etnograf don Frane Ivanišević (1863. – 1947.), svetac prezbiter Leopold Bogdan Mandić (1866. – 1942.), skladatelj Ivo Tijardović (1895. – 1976.), književnici Vladimir Nazor (1876. – 1949.), Drago Ivanišević (1907. – 1981.), Jure Kaštelan (1919. – 1990.), Nikola Miličević (1922. – 1999.) i Josip Pupačić (1928. – 1971.).

Turiste, a napose pustolove duha, oduševit će poljički kulturološki vremeplovi; tradicionalno godišnje Jurjevdansko zborovanje na prapovijesnoj gradini Gradac nad ušćem rijeke Cetine i živopisan način biranja Velikoga kneza na povijesnom poljičkom zborištu Podgradac u mjestu Gata, kao i brojna kulturna događanja u drugim poljičkim mjestima. Uz tradicionalno gostoprimstvo, suvremenu turističku ponudu i raznovrsnost plodova zemlje i mora, pravi izazov za gurmane svakako je poljički soparnik, autohtoni specijalitet podneblja 2007. godine ozakonjen kao nacionalno kulturno dobro.

Pobuđuje li ova kratka pripovijest o Poljicima i u Vama želju za osobnim doživljajem samozatajne duhovnosti i ljepote, još traje i nadohvat Vam je – poljička čarolija!